Povodom 24. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, Dnevnik.ba, uz tekst o najvećem humanitarnom konvoju u Europi organiziranom nakon Drugog svjetskog rata kojim je spašeno 80 tisuća Hrvata Središnje Bosne, objavljuje i galeriju fotografija dolaska konvoja u enklavu Lašvansku dolinu. Dio crno-bijelih fotografija vlasništvo je udruge Bijeli put, a ostatak u coloru, Oblutak filma iz Splita koje je snimio Boris Poljak.
To je vrijeme koje smo mjerili količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan, trenutak, sat, dan, tjedan. U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan nestajali, a naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio. Ovim je riječima Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, opisao dolazak humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u enklavu Lašvansku dolinu 20. prosinca 1993. godine.
Hrvati Lašvanske doline i ove će godine obilježiti obljetnicu dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Iako je Bijeli put u Lašvansku dolinu stigao 20. prosinca 1993. godine, čini se kako je priča o Bijelom putu, kao paradigmi svehrvatskog jedinstva, aktualnija i potrebnija nego ikada do sada, piše Glorija Lujanović za Dnevnik.ba.
Prigodni program povodom 24. obljetnice dolaska „Bijelog puta“ u Lašvansku dolinu ove godine organiziraju Hrvatski kulturni centar „Nova Bila“ i udruga „Čuvarica tradicije“, a počinje danas (srijeda) svetim misnim slavljem u župi Duha Svetoga u Novoj Biloj.
Iste večeri, u 18:30 s autobusnog kolodvora iz Novog Travnika krenut će kolona kamiona koji će simulirati konvoj „Bijeli put“, a hrvatsko pučanstvo iz Travnika, Novog Travnika i Viteza, palit će svijeće uz glavne prometnice i raskrsnice triju općina, odnosno, sve do crkve u Novoj Biloj u čije je dvorište konvoj i stigao 1993. Pored svojevrsnog performansa, održat će se i koncert Limene glazba iz Nove Bile i vokalne skupine „Lašvanske dive“.
„Bijeli put“ iz Zagrebao krenuo na Međunarodni dan ljudskih prava
Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. 12. 1993. sa zagrebačkog zapadnog kolodvora krenuo je humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. U konvoju „Bijeli put“ sudjelovalo je 167 osoba, predvođenih Slobodanom Langom, Brankom Čulom, Antom Damjanovićem, fra Velimirom Valjanom, fra Ikom Skokom, Androm Vlahušićem, Ivanom Bagarićem i brojnim drugim liječnicima, vozačima, medicinskim osobljem, franjevcimai novinarima.
Konvoj se putem povećavao prolazeći kroz gradove u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Pula), osobito u Splitu, kada su se priključili iz Kruha svetog Ante, humanitarne organizacije Franjevačke Provincije Bosne Srebrene. Sudionici Bijelog puta jednu su večer prespavali u Tomislavgradu, a posljednje pripreme za ulazak u enklavu Lašvansku dolinu bile su u Rami.
Vojnici tzv. Armije BiH prekršili dogovor
Iako je nesmetan prolazak konvoja kroz teritorije tzv. Armije BiH bio dogovoren između tadašnjih predstavnika Hrvatske Republike Herceg – Bosne i predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem, konvoj je prekinut na području Gornjeg Vakufa, i to u zoni odgovornosti UNPROFOR-a, zbog ucjena pripadnika tzv. Armije BiH.
Merdanove ucjene
Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH prolazak konvoja u Lašvansku dolinu uvjetovao je predajom HVO-a Središnja Bosna što je tražio od Slobodana Langa. Konvoj je, prema riječima sudionika, zadržan dva dana na Pavlovici, 99 šlepera pomno pregledano i istrpano kako bi se vojnici tzv. Armije BiH uvjerili da u njemu nema oružja. Pored toga, uvjet za ulazak u enklavu bio je da svi oni, osobito vozači koji su bili iz Središnje Bosne, moraju izići iz enklave s konvojem.
Blaškić: Da svi budemo jedno
Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, prisjećajući se 2013. godine, Bijelog puta, u monografiji, napisao je kako je dolazak konvoja u Novu Bilu bio „erupcija oduševljenja, susret sa sudionicima konvoja koji su vjerovali čak i onda kada su Hrvati Središnje Bosne sumnjali da će konvoj uopće stići zbog svih blokada, zapreka, obruča, kontrola, višesatnih čekanja i pretresa“.
„Branitelji u Srednjoj Bosni u to su vrijeme već desetak mjeseci bili razdvojeni u tri enklave, Žepče, Kiseljak i Vitez. Prostore Viteza, Busovače, Travnika i Novog Travnika pod nadzorom HVO-a potpuno su izlolirali 1., 3., 6. i 7. korpus ARBiH“, naveo je Blaškić.
Jedina veza Lašvanske doline s vanjskim svijetom bio je humanitarni helikopter HVO-a koji je rijetko letio, i to uz posebne procedure, nadzor i dopuštenja UN-a.
Blaškić smatra kako se to vrijeme u životima brojnih obitelji Središnje Bosne mjerio brojem poginulih, ranjenih, nestalih, odbijenih napada, obranjenih položaja.
„To je vrijeme koje smo mjerili količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan trenutak, sat, dan, tjedan“, naveo je Blaškić.
Teške ranjenike iz improvizirane franjevačke, odnosno, ratne bolnice HVO-a, prevozilo se helikopterom u Split uz asistenciju UN-a, a za višemjesečnu opsadu, bez hrane, vode, energenata, TV prijama, saznalo se tek u rujnu, po dolasku Ante Damjanovića u Središnju Bosnu.
Od granata tzv. Armije BiH stradavali i ranjenici u bolnici
Meta tzv. Armije BiH bila je čak i crkva – bolnica, gotovo na samoj crti bojišnice, nekoliko je puta granatirana, a ranjenici su u crkvi i dodatno stradavali od granata i snajperskih djelovanja.
U kolovozu 1993. dio ranjenika iz Središnje Bosne koji su ranije prevezeni u Split štrajkao je glađu zbog teškog položaja Hrvata u Središnjoj Bosni i zahtijevali su da se ranjenici iz bolnice – crkve u Novoj Biloj hitno prevezu do mjesta gdje bi im se osiguralo liječenje. Također, hrvatske izbjeglice iz Središnje Bosne, u Čitluku su uvjetovale prolazak konvoja pomoći tadašnjim Muslimanima u istočni Mostara, zahtjevima da se spase ranjenici iz Lašvanske doline. Slobodan Praljak, general HVO-a, tada je prekinuo prosvjede srednjobosanskih izbjeglica i uz obećanje pomoći Lašvanskoj dolini, konvoj za istočni Mostar je prošao na ljeto 1993. godine.
Osamdesetak tisuća Hrvata Lašvanske doline tijekom mjeseci opsade na raspolaganju su imali tri Doma zdravlja, u Vitezu, Busovači i Novom Travniku koji su također bili mete napada. Prije opsade tzv. Armije BiH, Hrvati su se liječili u Kantonalnim bolnicama u Travniku i Zenici, a nakon progona i stradavanja zeničkih, odnosno, travničkih Hrvata, crkva u Novoj Biloj postala je jedina i to improvizirana bolnica.
„Zaboravljeni u svim pregovorima i precrtani na svim mapama“
Hrvati Lašvanske doline tada su, prema Blaškićevim riječima, bili uvjereni kako su potpuno zaboravljeni, ostavljeni i odbačeni.
„U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan nestajali a naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio“, prisjetio se Blaškić.
„Istina dolazi polako i sporo, kao Lašva u ljeto“
Ipak, Blaškić navodi, u autorskom tekstu u Langovoj monografiji, kako je, za početak, medijska blokada dijelom popustila nakon dolaska Ante Damjanovića u Lašvansku dolinu.
„Nakon njegova odlaska iz srednje Bosne osjetili smo da se nešto mijenja, da medijska blokada popušta, da istina postupno, kap po kap, curi prema van, teče polako i sporo kao Lašva u ljeto“, naveo je Blaškić.
Snage tzv. Armije BiH (ni)su kršile međunarodno humanitarno pravo
Iako je humanitarni konvoj Bijeli put dogovoren na najvišoj mogućoj tadašnjoj političkoj instanci, napadnut je po dolasku u Lašvansku dolinu, a po povratku, 22. prosinca 1993. kod Gornjeg Vakufa, pripadnici tzv. Armije BiH ubili su jednog od vozača kamiona, Antu Vlaića, nekoliko osoba ranili i ukrali 28 kamiona, a sve to na teritoriju pod nadzorom međunarodnih snaga.
Premijer Herceg-Bosne: UNPROFOR nije ništa učinio da spriječi napade na konvoj
Premijer Hrvatske Republike Herceg- Bosne, Jadranko Prlić, tada je pisao protestno pismo zapovjedniku UNPRFORA za BiH, generalu Briquemontu kako nisu učinili ništa da spriječe napade tzv. Armije BiH na humanitarce „Bijelog puta“.
„Tragična bilanca humanitarne akcije Bijeli put dovodi u pitanje stvarnu zadaću Mirovnih snaga UN-a na podrčju BiH. Konvoj Bijeli put zaštitu snaga UNPRFOR-a nije imao, iako je to osigurano rezolucijama. Paradiranje posada Vaših tenkova i transportera pred TV kućama samo dok se konvoj kretao na teritoriju HRHB, jer novinari i kamere nisu mogli ni stupiti na područje pod muslimanskom kontrolom, dovodi u zabludu svjetsku javnost, koja uistinu, i ne zna što mirovne snage UN-a rade u BiH“, naveo je tada Prlić.
Prlić: Konvoj za istočni Mostar prošao bez problema
Prlić, tada napominje, i kako najveći transport od 40 kontejnera stigao na istočnu obalu Mostara 7. siječnja 1994. , uz prethodno ispoštovane procedure, što govori o ponašanju hrvatske strane. Također je, i kao premijer HR HB, uputio i pismo zahvale Slobodanu Langu naslovljeno s „Veličanstven rezultat akcije“.
„Zagazili u zločin kada su napali kolonu humanista“
„Strepili smo za vaše živote kada su pljačkaši, nasilnici i vjerski fanatici iz redova muslimanske vojske počeli ignorirati i gaziti jamstva vlasti iz Sarajeva napadajući konvoj. Više nije važno jesu li to učinili samovoljno ili u dogovoru s njihovom vlasti, oni su zagazili u zločin kada su ispalili prvi metak na vašu dugu kolonu humanista, časnih ljudi: liječnika, svećenika, časnih sestara, dragovoljaca – vozača, novinara. Ubojstvo Ante Vlaića i ranjavanje još pet sudionika konvoja bit će krvavi i trajni pečat na njihovoj savjesti po čemu će svijet prosuđivati njihovu etiku spram ukupnih humanitarnih napora“, naveo je Prlić u pismu čestitci Slobodanu Langu.
Svijetlo na kraju lašvanskog tunela (ni)je dugo sijalo
Iako je konvoj „Bijeli put“ 22. prosinca izišao iz Lašvanske doline, a dio pomoći iz Hrvatske upućen tadašnjim Muslimanima u Zenici i u muslimanska viteška naselja poput Kruščice i Mahale, u ranim jutarnjim satima 23. prosinca napadnut je na području Gornjeg Vakufa/ Uskoplja, a istog su jutra snage tzv. Armije BiH počinile zločin nad 64 Hrvata u Križančevu selu za koji ni nakon 24 godine nitko nije kazneno odgovarao.
„Dolinom Lašve teče tuga“: Dokumentarac, monografije, kazališna predstava
Najveći humanitarni konvoj organiziran u Europi nakon Drugog svjetskog rata ove je godine dobio i svoju prvu filmsku adaptaciju.
Film „Bijeli put“ redatelja Zdenka Jurilja i produkcijske kuće Kadar iz Širokog Brijega premijerno je prikazan 9. travnja 2016. godine u crkvi u Novoj Biloj u okviru projekta „Hrvatsko proljeće Središnje Bosne“.
U filmu prikazane nikada do tada viđene snimke konvoja
Juriljev film tematizira organizaciju samog konvoja, njegov prolazak i dolazak u Lašvansku dolinu i to kroz razgovore s relevantnim akterima -Slobodan Lang, Tihomir Blaškić, Ante Damjanović, Meri Vlaić, Tihomir Perić, Drago Džambas, fra Zoran Livančić, Sally Becker, Džemal Merdan. U Kadrovom filmu „Bijeli put“ po prvi su puta prikazane i do tada nikada viđene snimke konvoja. Film je nakon premijere u Novoj Biloj, prikazan u Zagrebu, gdje je i nastala ideja o pokretanju samog konvoja, a potom u Mostaru, Zenici, Kiseljaku, Gornjem Vakufu/Uskoplju, Busovači, Kupresu, Posušju, Tomislavgradu.
https://www.youtube.com/watch?v=GPD6F1BH5Q8
U Hrvatskoj je prikazan u Osijeku, Splitu i Vukovaru i u Welsu u Austriji. Također, film je prikazan i na ovogodišnjem širokobriješkom Mediteran film festivalu u programu Domaćih autora i na Sarajevo Film Festivalu, u BH programu.
Konvoj „Bijeli put“ dobio je i dvije svojevrsne himne. Jedan je lirski zapis fra Jakova Bubala, jednog od inicijatora i sudionika konvoja naslovljen sa „Bijeli put“ kojeg je 22. prosinca predao Branku Čuli u kući obitelji Sučić u Novoj Biloj, a druga je autora Slobodana Langa i Ranka Bobana „Dolinom Lašve teče tuga“, napisana 28. 10. 1993. kasnije uglazbljena, a najpoznatija po izvedbi Tereze Kesovije.
Uz monografiju Slobodana Langa i Branka Čule „Bijeli put: Pobjeda dobra u ratu“ obavljenu 2014. godine u Zagrebu, sjećanja na „Bijeli put“ prikazana su i u monografiji „Svjetlost i nada“ autora Zvonimira Čilića, fra Zorana Livančića, Srećka Stipovića i Željka Kocaja, objavljenoj 2010. u nakladi viteške podružnice HKD-a Napredak. Hrvatsko amatersko kazalište Travnik 2015. godine premijerno je izvelo predstavu „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj.
Bijeli put – paradigma hrvatskog jedinstva
Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj. I baš kako je to i začetnik konvoja, Slobodan Langa, u svojoj monografiji i napisao „Bijeli put je podsjetnik na ljude koji su u najtežim ratnim okolnostima, u prosincu 1993., odlučili pomoći drugima dovodeći u opasnost vlastite živote, bilo da su oružjem branili domove i zavičaj napadnutih, bilo da su svoje znanje stavili na raspolaganje ranjenicima i stradalnicima, bilo da su svoju humanost usmjerili na organizaciju pomoći i njezinu dostavu ranjenicima i ostalim stradalnicima u Srednjoj Bosni“.
wpDiscuz