Čini se kako vanjska politika Republike Hrvatske opet inzistira na tezi da se brzinskim ubacivanjem BiH u EU rješavaju sva goruća pitanja u toj zemlji. Takav je stav netočan jer:
Prvo, u EU nema ubacivanja preko reda. EU je ozbiljna organizacija svjesna svojih grešaka. Bivši povjerenik Europske komisije Mario Monti zadnjih mjeseci javno diljem europskih sveučilišta govori, možda pretjerano, da je proširenje na istok bila greška. EU nema snage primiti tako slabašnu zemlju niti joj proširenje cilj. Osim toga, nikad se nije širila da bi rješavala tuđe probleme, nego isključivo kako bi zaštitila vlastite interese.
__________ Piše: Ivan Pepić | vecernji.hr
Drugo, članstvo u EU ne rješava povijesne zavrzlame. Primjer Sjeverne Irske dokazuje kako je uloga Europske unije od početka 1969. do službenog kraja građanskih sukoba 1998. bila nepostojeća. Znajući kako ni Lisabonski ugovor nije predvidio njenu ulogu u rješavanju takvih pitanja, onda postaje jasno kako je sav teret rješavanja nacionalnih tenzija na državama članicama. Škotska nije najsretnija u savezu s Engleskom, a trzavice postoje bez obzira na to što je UK (još) dio Europske unije.
Katalonija, bez obzira što je dio EU-a i što Katalonci imaju iste uvjete kao njihovi španjolski sugrađani, desetljećima inzistira na neovisnost. Europska unija nije riješila ni pitanje terorista u Baskiji, regionalističkih odnosno separatističkih tendencija u sjevernoj Italiji, ili vječno goruće pitanje odnosa Flamanaca i Valonaca. Zadnjih godina njihov odnos prerastao je u netrpeljivost. U Slovačkoj pojedini stranački lideri i ministri ‘časte’ pripadnike mađarske manjine epitetima poput „svinja“ i slično.
Da ne nabrajam, EU nije nirvana koju ako dosegneš automatski sve postane savršeno. Posebno ne za područja u kojoj se i elite i građani sukobljavaju (centrifugalnost), nauštrb surađivanju (konsocijaciji). Ovdje nije riječ o euroskepticizmu, nego o realnim pojavama unutar Unije.
Ovih dana, kao i inače kad postoje trzavice, Banja Luka i Sarajevo nastoje uvući Hrvate i njihove elite u opasnu igru, u ovom slučaju oko referenduma za Dan Republike Srpske. Kao i u sličnim okolnostima, Banja Luka lukavo servira mogućnost stvaranja ‘trećeg entiteta’, znajući vrlo dobro kako je to konačni hrvatski cilj. Istovremeno, Banja Luka vrlo malo čini da se poprave institucionalni uvjeti unutar nje, npr. u Vijeću naroda Republike Srpske. Osim što je to tijelo slabije u odnosu na Dom naroda Federacije BiH, u Klubu hrvatskih delegata od njih 8 čak je 4 birano srpskim glasovima. Pa tako među delegatima iz hrvatskog naroda moguće je pronaći članove Srpske demokratske stranke (npr. Gorana Miloševića) i stranke Milorada Dodika Saveza nezavisnih socijaldemokrata (npr. Nadu Tešanović).
S druge strane, Sarajevo kroz svoje nacionalne i ‘građanske’ stranke konstantno izjednačuje Hrvate i Srbe. Tako se može čuti od potpredsjednika SDA Šefika Džaferovića kako je „iznenađen“ kad je u pitanju stav Hrvata prema Federaciji BiH i BiH općenito. Prema njemu Hrvati jednako „ruše tisućljetnu BiH“ kao i Srbi. Dakako, to je netočno. Hrvati već dva desetljeća preživljavaju bošnjački unitarizam jer su sustavno izbačeni i marginalizirani iz svih institucija. Hrvati nemaju nikakav institucionalni instrument kako bi to spriječili. Ukratko, Predsjedništvo BiH čak je 8 godina funkcioniralo s dva bošnjačka predsjednika bez Hrvata, Dom naroda postao je beznačajan, a kadrovi u diplomaciji redovito se popunjavaju bošnjačkim predstavnicima i tamo gdje postoje kvote predviđene za hrvatske diplomate.
Hrvati nisu koristili prosvjede kao metodu suprotstavljanja takvim tendencijama, jer kad su to i pokušali početkom 2000-ih vlasti Republike Hrvatske nisu odobrile takvu vrstu političke borbe, što je dodatno produbilo agoniju.
Nažalost, čini se kako se taj odnos nije promijenio ni za vrijeme članstva u EU. S jedne strane, HDZ se uzda u EU, često prosvjedujući na krivim adresama (nedovoljno je samo u Europskom parlamentu isticati pritiske Sarajeva i upućivati kritike isključivo Banja Luci). S druge strane, SDP budi lažnu nadu sa svojom predizbornom populističkom retorikom protiv ‘hladnih elita’, Srba i islamista. Znajući da Vesna Pusić može ponovo postati ministrica vanjskih poslova sve pada u vodu. Nadalje, trećoj nastajućoj opciji zvanoj Most vanjska politika temelji se na udovoljavanju mladim mostarskim simpatizerima koji subotom navečer u lokalnim klubovima nerijetko sretnu aktualnog ministra pravosuđa.
wpDiscuz