Baranjski Bošnjaci ili bošnjački (bosanski) Hrvati su etnička skupina Hrvata u Mađarskoj

Došli su iz Bosne (uglavnom Tuzla i Srebrenik) u Baranju, velikim dijelom u 16. i 17. stoljeću, kada je taj kraj bio pod turskom vlašću. Ipak, u znatnijem broju ih je bilo već u 14. stoljeću u Pečuhu
Žive u Baranji, u gradu Pečuhu, a i u selima Kukinju, Semelju, u Salanti (gdje su došli u 18. st., a danas čine 32% sela) , Udvaru kod Pečuha, Nijemetu, Poganu. itd.
Do nedavne prošlosti su bili znatnom zajednicom u Ati, Sukii Sukitu, no tamošnji Hrvati su se znatno pomađarili.
Hrvatski etnograf iz Mađarske, Đuro Šarošac je u svom radu iz 1973. obradio sela u pečuškoj okolici. Prema njegovom istraživanju, sela koja se nalaze južno od Pečuha su naseljena bošnjačkim (bosanskim) Hrvatima: Ata, Kukinj, Nijemet, Udvar (Pečuški kotar),Pogan, Salanta, Semelj i Sukit.
O koncentraciji bošnjačkih (bosanskih) Hrvata u Pečuhu svjedoči da su svojevremeno u tom gradu imali svoju “Bošnjačku četvrt”.
Oslobodilački ratovi nisu bili lagodnim za njih, ali je dio preživio sve te ratove. Ni Rákóczijevi kuruci (vidi Rákóczijev ustanak 1711.) nisu bili milosrdni prema tom kraju, kao ni srpski graničari u carskoj službi; i jedni i drugi su te krajeve divljački opustošili.
U doseljavanju baranjskih Bošnjaka je uvelike pridonio pečuški biskup Matija Ignacije Radanović (1687. -1703.). Radanović se odlučio na to radi povećavanja broja katolika u svojoj biskupiji na taj način.