Čovjek projekt, i koalicioni partner oba člana današnjeg Građanskog saveza, Bajrovića i Suljagića, dvojca koji je osmislio Platformu 2010-2014, Zvonko Jurišić, odjurišao je pred kraj te koalicije u predizborni posjet Dariju Kordiću, doduše sam, bez tadašnjih suradnika Lagumdžije i Nikšića ali i bez Emira i Reufa koji su se u međuvremenu odmetnuli od SDP-a BIH i bacili se u balistićare, na način da su osmislili Aferu Metak.
Bajrović je strugao Metak. Suljagić je pustio u medije informaciju da mu je poslan metak jer je htio ukinuti vjeronauk u školama. Insinuirana je optužba prema Islamskoj zajednici u BIH za radikalizam. Jer eto IZ prijeti metkom, nema tko drugi. Time je Suljagić pokazao koliko voli vlastiti narod. Trebala mu je nova pozicija žrtve.
Isti taj Rijaset, uposlio je Suljagića u Iranskoj ambasadi u Zagrebu, neko vrijeme nakon rata. Istom tom Rijasetu Suljagić šalje packe, kada na Bleiburgu mole za duše pobijenih. Makar mu molitvu predvodio rođeni ujak. I makar ta molitva bila za nevine koji su se ni krivi ni dužni zatekli tu. Civile, djecu, starce. Ne, za Suljagića je šovinizam kazati da na Bleiburgu ima nevinih. Kojeg li čovjekoljuba. I humaniste.
Rijaset se morao pravdati da on nije nikome slao metak. Ali metak je već bio ispaljen. Možda je nakon tog sjeo i kakav grant zabrinutih međunarodnih sponzora na račun “hrabrog” Suljagića. Bio je to svojevrstan pucanj u Bošnjake.
Radi malo imidža i možda nešto sitno love, Suljagić je pucao u narod svog oca. Oca kojeg na dnevnoj bazi koristi u ukopavanju u poziciju žrtve. Što bi danas kazao Suljagićev rahmetli otac da zna da je njegov sin to učinio Bošnjacima? Da ih je u očima svijeta tako predstavio? Bi li ga se odrekao?
Taj performans prenijela je pompozno FTV. Bakir Hadžiomerović nije ni sumnjao da “strašni islamisti” prijete naprednom sekularnom ministru obrazovanja u kantonu Sarajevo. Iako je sve bila dobro upakovana laž.
Umjesto toga s njim je uradio patetični interview na kojem se naivni Hadžiomerović zamalo nije “rasplakao” od “težine trenutka”. Šteta je za Suljagu što je odabrao politički put.Ne ide mu. Trebao je u glumce. Tu dara definitivno ima.
Premda je lažna prijava kaznenog djela također ozbiljno kazneno djelo, Čampara Aljoša još uvijek nije podigao optužnicu protiv Bajrovića i Suljagića. Kazna za to kazneno djelo je zatvorska. Nema uvjetne. Kazneno djelo još nije u zastari.
A naše Tužiteljstvo BIH valjda ne stiže. Ima ozbiljnijih kaznenih djela. Tužiteljstvo BIH naime progni “ustaše s kamenjara” koji pošalju “hrvatskom” ambasadoru Nerkezu Arifhodžiću e-mail. To je u ovoj zemlji, koja sve više liči na šerijat, kazneno djelo. Nije dano nižoj vrsti, Hrvatu da prokaže korumpiranog Bošnjaka. Iako je i sam Nerkez počinio kazneno djelo lažnog izjašnjavanja i protupravnog pribavljanja koristi, skupa s Komšićem, nema optužbe protiv više rase. Protiv povlašetnog građanina. Koji je btw. bio diplomat Miloševićev dok je Srbija pucala po BIH. O da, to je ono što Nerkez u Sarajevu krije. Baš krije. Alija ga stoga nije htio u svoju diplomaciju.
Umjesto da ih Tužiteljstvo privede, Reufa i Emira, da ironija bude veća Suljagić na dnevnoj bazi proziva Čamparu. Koje li države.
Možda će i Nerkez uskoro početi prozivati Čamparu. Da bizarnost doživi vrhunac.
Iako je dakle, u vlast 2010-e doveo Ustaše, koji su potom veličali Kordića, Suljagić danas popuje drugima o antifašizmu.
I proziva Thompsona koji je tih godina pjevao baš za Suljagićeve koalicijske drugove. HSP. Tada mu nije smetao.
U međuvremenu je Suljagićev i Bjarovićev SDP BIH kadrovirao. Čovjeka koji je autor monstruozne rečenice “Četnici su pobili premalo Balija u Srebrenici” postavili su za šefa nekakvog federalnog proeuropskog ureda. Malo je Bošnjaka koji to znaju. Da znaju, SDP BIH Saše Magazinovića i Damira Mašića bio bi protjeran iz Sarajeva, skupa s njihovim recidivima DF-om i GS-om.
Što je dakle Suljagićev Zvonko radio kod Kordića? Išao je probati politički preživjeti.
Kako? Tako što je, na kraju jedne političke eskapade, nakon što su mu preko onog U naljepili Zlatnog ljiljana, nakon što je ispisao tisuće HVO pripadnika iz prava, nakon čega su mnogi oboljeli i umrli, pokušao je blagoslovom od Kordića, prijeći prag.
HSP je valjda stava, da Kordić u BH Hrvata prolazi kao filmska zvijezda,valjda kao moralna veličina, da Hrvati nemaju empatiju prema Ahmićima, baš onakvu kakvu žele da Bošnjaci imaju prema Trusini, pa je nakon kompromitacije Hrvata u BIH ustaštvom, Budimirom, i nakon što ga je Kukić izvozao ko prosti komad budale i politički potrošio, trčao po tefter šjor Dariju.
To je taj ključni moment dna sarajevske Platforme, kada borac protiv Čovića, trči u haaškog osuđenika, po čarobini napitak, za preživljavanje.
Iako Sandžački savez ovih dana kipti zbog fotografije Marijane Petir s Kordićem, koji je danas već formalno odslužio kaznu, pravno je rehabilitiran, no ne i politički, jako je čudno, da Reufu i Suljagi nije smetao posjet njihovog čovjeka – tada još uvijek utamničenom Kordiću.
Dok su Emir i Reuf slinili na proračun kao potencijalni ministri Platforme, nitko od njih tada Jurišića koji je u svojim uredima držao ustaške biste nije optuživao za ustaštvo. Ako je Ustaša njihov, onda valja.
A tko su onda Ustaše? Ustaše su svi koji ne misle kao oni. Tako je i Poskok ustaški, ma koliko tekstova objavio protiv ustaške ostavštine.
To je ta konzistentnost, sina oca svojega. Čovjeka koji je 2012-e , u aferi Metak, pucao u Bošnjake, u narod oca svojega. I politički i dalje planira živjeti. Na čemu? Na Bošnjacima koji slabo pamte? On doista misli da slabo pamte? Pamte Emire. Pamte.
Jurišić, koalicioni partnera Emira Suljagića, je nakon posjete kazao dakle, doslovce, ovo:
“Moram reći da sam ispunjen nekim duhovnim bogatstvom nakon susreta s Kordićem, jer sam ugledao jednu čvrstu osobu koja govori o vjerskim i ljudskim vrijednostima, osobu koja je na neki način oprostila svima onima zbog kojih je u zatočeništvu.”
Suljagić, Bajrović. Lagumdžija, niti itko iz Platforme, na ovo nisu reagirali.
Šutnja u praksi znači slaganje. Dakle možemo li zaključiti da su Suljagić i Bajrović tada bili u miru s tim što je Jurišić, njihov čovjek i partner, bio ispunjen nekim duhovnim bogatstvom nakon susreta s Kordićem, jer je ugledao jednu čvrstu osobu koja govori o vjerskim i ljudskim vrijednostima te da im je bilo drago što je Kordić na neki način oprostio svima onima zbog kojih je u zatočeništvu.”
Poanta ove priče je koja?
Kad si nagodan Sarajevu, kad si Emirov drug, i SDP čovjek, skakanje po boli obitelji pobijenih u Ahmićima, posve ti je dozvoljena. Bol obitelji pobijenih u Ahmićima nije ahmićka bol, nego je u vlasništvu SDP-a DF-a i GS-a. I tu su se uknjižili. Kao i na bol srebreničkih majki. Od koje su neke i pretučene. Nakon Srebrenice.
Obično netko tko dirne u Srebreničku majku postaje politička prošlost. Dok je nekima, prepoznat če se takvi u ovom tekstu, dano da Srebreničku majku fizički izudaraš i da i dalje postojiš na političkom nebu BIH.
A ko fol Bošnjaci. Ko fol patrioti. Sinovi otaca svojih.
wpDiscuz