Blagdan prije Božića praznovao se slično kao i danas, naši preci obilježavali su Badnji dan, Badnje večer ili jednostavno Koledo. Dakle ime je bilo identično i u doba prije kršćanstva.
Na Badnje veče završavali su se Koledarski dani.
Po nekim vjerovanjima, zimska kratkodnevnica je u isto vrijeme kada i praznik Koleda, dan kada stari Koledo umire, a rađa se Kupalo i najavljuje svoj period koji traje 6 mjeseci.
Koledo? Kupalo? Vjerojatno nemate pojma o čemu pričamo. No vaši pradjedovi su otkidali na ta dva božanstva. Od tih ste korijena. Negirali vi to ili ne. To su vam korijeni.
Kupalo i Koledo su braća, dijele godinu na dva dijela. Kada jedan umire drugi se rađa i tako neprestano u krug podržavajući kruženje prirode u jednogodišnjem periodu.
Što se tiče kratkodnevnice i kršćanskog Božića, treba spomenuti i to da je Crkva 25. prosinac (koledar) kao datum slavljenja Božića usvojila tek u 4. stoljeću u Rimu želeći potisnuti tada jako rašireni i popularni praznik i kult Natalis Solis Invicti, kult slavljenja rođenja Sunca.
Ukratko crkva je znala kako se okupira već dobro uigrani P.R. Preuzmeš gotov promotivni paket, ostaviš dezen isti, kao i energiju proslave, tek promijeniš esenciju događaja.
Korporacije danas to kopiraju od Crkve kad preuzimaju neki brend.
Isus je tako dobio nove epitete. Postao je Svjetlo koje je sišlo s neba, Sin Božji. A Bog je tvorac Sunca. Sasvim dovoljno da štovatelji Boga Sunca polagano, uz fešte i običaje krenu prelaziti na kršćanstvo.
U cijeloj predkršćanskoj Europi zimska kratkodnevnica i dan rođenja Sunca obilježavali su se praznično.
Većina naroda koji su primili kršćanstvo na tlu Europe, potacije su stoljećima slavili Božić. Danas na tlu Europe jedino Bošnjaci slave Božić potajice. Doista jedinstveni su. Čist biser europski!
— Poskok.info (@Poskok_Info) December 24, 2021
- Kod Kelta, recimo, ovaj dan označava smrt sunčanog Boga i njegov odlazak u podzemni svijet. Rađa se novi Bog. Promjena nastupa na dan kad je najduža noć i najkraći dan.
- Dan poslije kratkodnevnice Bog Sunca se ponovo rađa jer je prikupio svoje snage u zemljama besmrtnih.
- U nordijskoj mitologiji bog Baldur koji predstavlja samo Sunce biva ubijen na zimsku kratkodnevnicu i odlazi u podzemni svijet.
- Ipak, noć i tama su pobijeđeni od strane sunčanog boga koji se ponovo rađa u liku Valija.
Većina običaja vezanih za Badnji dan i Badnju večer imaju predkršćansko porijeklo, premda Crkva pokušava dati im kršćansko obilježje.
Koliko je taj praznik bio popularan u svijetu naših predaka prije pokrštavanja govori podatak da je Božić danas daleko popularniji blagdan kršćanstva nego Uskrs.
Iako je Uskrs po definiciji najveći kršćanski blagdan.
Običaje oko Badnjeg dana su Hrvati, Srbi kao i Bošnjaci prije odkrštavanja, kao i gotovo sve nacije Europe nasljedili od svojih predaka i i dalje ih održavaju. Bošnjaci više ne. Nažalost. Neki samo potajno.
Za badnjak se siječe hrast, koji je kod Slavena oduvijek bio sveto drvo jer je posvećen bogu Gromovniku.
Sveti Ilija, svetac kršćanske Crkve je bio predkršćansko božanstvo za naše pradjedove.
I to jako popularno božanstvo. Crkva ga nije mogla tek tako izbrisati.
Radi se o jedinom svecu koji nikada nije umro na zemlji. Uznešen je na nebo. Kako to?
Prema mitologiji starih Slavena naših praočeva, Bog Perun, Gromovnik, koji će kasnije postati Ilija je jahao nebeske kočije i iz njih istovarivao kamen.
Kako se zove Ilija? Grmovnik.
to radi Gromovnik? Jaše nebeske kočije.
Kako je umro? Nije umro.
- Jedini je svetac uznešen na nebo. Perun je postao Ilija. I uznešen je na nebo. Danas jedan od najpopularnijih svetaca kršćanske Crkve.
Je li sada malo jasnije kako se kalio narativ naše vjere?
Crkva se teško mirila sa starim narodnim obredima ali je na kraju je mnogo toga moralo biti prihvaćeno, između ostalog i paljenje badnjaka. Radi se jasnom paganskom običaju uz koji se veže nekoliko kultova. Poput kulta predaka, kulta plodnosti, kulta ognjišta.
I danas je kao prilog tome ostala zapamćena izreka naših svećenika koja prilično odbojno goovri o Badnjaku i ujedno svjedoči o velikoj omrzlosti prema starim narodnim običajima naše povijesti, naših praotaca:
„Da je svaki dan Božić, ne bi bilo duba vražijega.“ (Svaki hrast bi bio posječen).
Nikada nećete naći svećenika koji s ushićenjem govori o pokladama ili o Badnjaku.
Badnji dan je pun rituala i simbolike, živopisnih radnji i svi su oni povezani sa obiteljskim, porodičnim točnije, predkršćanskim kultom, kultom ognjišta ali i vrlo bitnim kultom predaka.
Već u ranu zoru, pucanjem iz pušaka i pištolja, objavljuje se u nekim krajevima odlazak u šumu po badnjak.
U stara vremena nije bilo vatrenog oružja pa se odlazak po badnjak najavljivao pjesmom ili vikom.
Dolaskom naših okupatora modernizirali smo se. Propucali smo takorekuć.
Jeste li primjetili da badnjak sijeku isključivo muškarci, najčešće domaćin i najstariji sin, u rano jutro i to prije izlaska sunca! Zašto, što mislite? Koji bi to mogao biti kult?
Uglavnom se siječe hrast lužnjak ili kitnjak, ponegdje cer ili rjeđe bukva.
Broj badnjaka također varira ovisno od kraja.
Negdje se siječe jedan badnjak, negdje dva ili tri a ponegdje i devet, a negdje onoliko badnjaka koliko ima muškaraca u kući!
Uglavnom je to značilo da se odsječe samo deblo, ili jedna grana drveta ili mlado drvo (kao što se to nekada radilo), koje bi se tako cijelo nosilo kući, ili se prvo kresalo u šumi na više jednakih ili nejednakih dijelova.
Ova raznolikost u broju badnjaka također ide u prilog predrkršćanskom porijeklu badnjaka i Badnjeg dana.
Badnjaci se sijeku uz osobitu pažnju i uz takve običaje koji pokazuju da se badnjak poštuje kao duh drveća ili kao samo božanstvo, od kojeg se očekuje pomoć i od kojeg zavise plodnost, sreća i napredak ognjišta.
Prije sječenja se drvetu nazove „dobro jutro“, čestita mu se, obraća mu se kao božanstvu, sa željom da donese zdravlje i sreću obitelji/porodici. Prema kršćanstvu to je paganski ritual i grijeh. Jer samo je jedan Bog. A u drvetu Boga nema.
Negdje badnjak oslovljavaju „sveti badnjače“ i ujedno mu objašnjavaju s kojom ga namjerom sijeku. Opet čisti paganski običaj.
Tom prilikom domaćin se obraća badnjaku, dakle drvetu ovim rečima:
„Došao sam k tebi da te odnesem domu mome, da mi tamo budeš vjeran pomoćnik u svakom napretku i boljitku, u kući, u toru, u polju i na svakom mjestu“.
Na ove poruke koje su se zadržale do danas u kršćanstvu crkveni oci gledaju s prijezirom. Jer nisu uspjeli iskorijeniti taj kult. Ljudi u badnjaku, kroz taj ritual naime ne vide simboliku isključivo Krista. Vide jedan ritual za koji su uvjereni da je kršćanski no on je korijena dubljih od kršćanstva.
Zapravo je fascinantno da su danas najobožavaniji elementi kršćanskog hoda kroz godinu u suštini preživjeli elementi naših predkšrćanskih paganskih običaja. Koji su bili toliko jaki da ih ni moćno kršćanstvo nije uspjelo iskorijeniti. Badnjak, jelka, uskršnje bojanje jaja i Kraljica neba. Božanstvo koje je dugo godina radilo probleme Crkvi jer ju je narod obožavao a nije bilo pandana za nju u kršćanstvu. Sve do izglasavanja dogme o Uznešenju BDM iliti Gospe na nebo. Otkada ona poprima ime Kraljica neba ili Kraljica mira. Tako je problematična Kraljica neba, zaboravljena. A njeno mjesto zauzela je Gospa. Koja se u modernim oblicima kako vidimo spušta u Međugorje. I to 50.000 puta. Uz ovo sve dodajmo neizostavne poklade. Iliti maškare. koje Crkva ne komentira. Jer s kršćanstvom nemaju dodirnih točaka. Čisti paganizam. Predkršćanski.
Badnjak se siječe s istočne strane (zato što sunce izlazi na istoku, dakle opet kult Sunca), tako da i padne na istočnu stranu, i to bez zadržavanja, da se ne bi sreća zadržavala.
Drvo se ne smije dodirnuti golim rukama, pa čovjek koji ga siječe navlači rukavice.
Rukavice se u pojedinim krajevima navlače zato što se smatra da drvo hrasta može biti „sjenovito“ tj. u njemu može biti sjena – čovječija duša koja bi dodirom mogla ući u onoga tko seče drvo – hrvatska i srpska predkršćanska mitologija koja je identična i kod Rusa i kod nordijaca.
Podsjetimo da su se nordijska i ruska kultura posve ispreplele nakon što su Rusi zamolili jedno vikinško pleme da preuzme vodstvo nad njihovim posvađanim plemenima.
Zatim se drvo posipa žitom, a u nekim krajevima mu se daruje kolač posebno zamiješan za tu priliku.
- Onaj tko je sekao badnjak, trudio se „da se drvo ne muči“, odnosno, da se obori iz jednog udarca ili najviše sa tri.
- Ako drvo ne padne ni posle trećeg udarca, mora se kidati rukama jer više udaraca nije dozvoljeno.
- Prvi iver koji se odvaja od badnjaka ima takođe magičnu moć.
- Pazilo se da ovaj iver ne padne na zemlju, pa je sa onime tko siječe badnjak išao još jedan muškarac da uhvati prvi iver.
Stavljanjem prvog ivera od badnjaka u karlicu vjerovalo se da će pomoći da se u njoj skuplja kajmak debeo kao iver, ili, ako se stavi na košnice onda niko neće moći pčelama da naudi, a vjerovalo se i u ljekovitost vode u kojoj je prvi iver potopljen pa su je oboljeli pili radi ozdravljenja.
Sve su to redom dijelovi naših starih obreda koji su se i danas očuvali u nekim našim mjestima.
Negdje, opet, taj iver stavljaju u košar da živalj bude uvijek na okupu, a negdje pod kvasac sa željom da u kući sve raste i buja kao kvasac.
Kada se domaćin vrati iz šume i donese badnjak tj. badnjake, postavlja ih na kućni zid a tek sa prvim mrakom se badnjak unosi u kuću i stavlja na ognjište.
Ponegdje badnjak okrešu u šumi, a ponegdje ga donesu s granama.
Dok su badnjačari još u šumi, iz kuće se skriju tronožne stolice, metle, kudelje,vretena i igle. Sve što podsjeća na loše duhove, vračarstvo i vještičarstvo. Začarane predmete. Koje li fascinantne poveznice s našim predkršćanskim strahovima.
Svrha ovog običaja je davno zaboravljena ali je jasno da vodi porijeklo iz vremena prije primanja kršćanstva.
Onomad kad su vještice/vračare, žene koje su liječile travama bile utjecajnije od svećenika. Bavile su se proricanjima i narod ih je poštovao i bojao ih se.
Svećenici su su im preuzeli monopl na strašenje, liječenje i generalno indoktrinaciju društva.
A potom su ih naprosto poubijali. Baš ono kršćanski čin. Do jaja.
Pročitati malo više o Inkviziciji i na ovim prostorima.
Bauer, Knjiga “Ugovor s đavlom” govori o tim masovnim ubojstvima od strane Crkve i na našim prostorima.
Kada bismo vam rekli da je posljednja vještica po naredbi Kaptola ubijena u 19 stoljeću ne biste nam vjerovali jelda?
Badnjaku se prinosi žrtva biljnih plodova i prilikom unošenja, tako što badnjak i osobu koja ga unosi ukućani posipaju pšenicom ili svakovrsnim žitnim sejmenom.
Badnjaci se u pravoslavaca u kuće nose odsječkom natrag a granama naprijed, pa se pred kućom prislone uz vrata vrhovima naniže, dok se na vatru polažu bradom prema istoku.
Po općem običaju, domaćin pospe badnjake pšenicom i prelije medovinom (ili kasnije vinom), što očito predstavlja žrtvu badnjaku, od kojeg se očekuje svako dobro.
Poslije donošenja badnjaka “kolje” se pečenica.
Obično je to svinja, rijetko janje (u vrijeme Božića nema janjaca), a negdje ćurka ili guska.
Pečenica je žrtva za novo ljeto, a ponegdje se zove i veselica ili božićnjak. To je ostatak starog kulta prinošenja žrtve za rađanje novog sunčanog boga.
Najveći dio radnji i običaja je vezan za Badnju večer.
Tijekom dana, domaćica u jedno sito stavi sve vrste žitarica, suhih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji u vrhu stola gdje se večera.
Ponegdje sito stave pod sto, a negdje kod ognjišta. Tim žitom posipa se badnjak, slama i položajnik. Pred veče domaćin unosi badnjak i slamu u kuću.
Kuca na vrata, a kada ukućani pitaju „Tko je?“ odgovara „Badnjak vam dolazi u kuću“. Potom mu domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori „Dobro veče badnjače!“. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću, i pozdravlja ukućane rječima:
„Na dobro vam došlo Badnje veče“, na što ga ukućani otpozdravljaju sa „Dobri Bog ti dobrog dao i sreće imao“, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita. Kasnije će se ovo otpozdravljanje s vremenom izmijeniti. Te se danas govori “I sveto porođenje Isusovo”.
Noseći badnjak domaćin obilazi kuću kvocajući kao kvočka, a domaćica i sva djeca idu za njim pijučući kao pilići. Domaćin obilazi sve kutove doma bacajući po jedan orah u svaki kut, što se smatra žrtvom precima. Kult predaka.
Ostali orasi i lješnjaci se ostavljaju i u slami ispod stola i najčešće se jedu s medom.
Orasi koji su u pali u kutovima nitko ih ne uzima. Oni su tamo za duše predaka. Kult predaka.
Po unošenju badnjaka, domaćin ili domaćica, unosi slamu i raznosi je po cijeloj kući, a posebno na mjesto gdje će biti postavljena večera.
Pri tome onaj tko nosi slamu kvoca, a ostali pijuču. Preko slame se postavlja stolnjak jer se služi i jede na podu. Stolice su iznijete iz kuće i sjedi se na slami.
Poslije Božića se ova slama nosi u obor, štalu ili ambar, a njome su i obavijali voćke da bi bolje rodile. Slama ima i za bogove i za duše predaka naročitu privlačnu snagu.
Kada su Slaveni i drugi stari europski narodi prinosili žrtve prostirali bi ih po travi, sijenu ili slami i prizivali bi bogove i duše predaka do dođu i prime te žrtve.
U nekim rijetkim dijelovima Hrvatske i Srbije i danas postoji običaj da se na četrdesetodnevni dan po grobu pospe slama i po njoj poreda jelo za duše umrlih.
Badnjak se ljubi, maže medom i stavlja na ognjište.
Kada je badnjak stavljen na ognjište, prema njemu se moralo ponašati kao prema živom biću: kitili su ga zelenim granama, ljubili, ali i prelijevali vinom, posipali žitom, itd.
Glava domaćinovog badnjaka ostaje za sljedeću godinu i na njoj će se naložiti novi badnjaci.
Ponegdje zasječeni kraj badnjaka namažu medom, pa to pastiri ližu, govoreći: „Kako mi za badnjakom, tako ovce za jaganjcima, krave za telcima…“
Običaj nalaganja badnjaka na vatru vrlo je star i pominje se u pisanim izvorima još 1272. godine, gdje se u jednom dokumentu bilježi da su na Badnje veče dubrovački brodovlasnici prinosili knezu panj i stavljali ga na vatru, a u 17. stoljeću je zabilježeno da je u Istri postojao običaj paljenja i darivanja badnjaka hranom.
Negdje djeca, a negdje domaćin, potpiruju vatru odnosno grančicama raspaljuju i čačkaju vatru izazivajući pregršti varnica i iskri govoreći: „koliko iskrica toliko parica, pilića, košnica…“ nabrajajući svu stoku i živež čije se blagostanje priželjkuje.
Negdje se uz badnjak u kuću unosi i pečenica i govori: „Dobro veče, čestiti vi i badnje veče“, a ukućani odgovaraju „Dobro večer, čestiti vi i vaša pečenica“.
Za Badnje veče spravlja se česnica, badnji kolač, bez kvasca s orasima i mazana medom.
Česnica se za večerom lomi, a ne siječe.
U svrljiškom kraju se pravi badnjidanski obredni kruh „njiva“ na kome je ukras urađen u obliku zmije, koja je u vezi i s kultom mrtvih ali u nekim situacijama ima veze i s rodnošću godine.
Obredni kruhovi koji se spravljaju badnjega jutra su u tijesnoj vezi s magijskom vjerovanjima u vezi plodnosti.
U nekim krajevima Hrvatske, Srbije i sadašnje Bosne za Badnji dan spremao se poseban kolač koji se iznosio na kućni prag i ritualno nudio vuku!
Također, od obredne večere od svakog jela po malo nošena su na raskrižje putova vuku za večeru.
Vuk je, kao što znamo, mitski predak Hrvata, Bošnjaka i Srba i posebno poštovano biće u tijesnoj vezi s kultom predaka.
Badnja večer je posna, ali je trpeza bogata.
Treba obilovati jelom i pićem da bi i nova godina bila rodna i puna izobilja.
Nekim jelima se pridavao poseban, magijski značaj, i bila su neizostavna: med, bijeli luk (koji ima amajlijsko značenje), grah, kupus, riba, voće (orasi, lješnjaci, jabuke, suhe šljive).
Večera protiče u miru i tišini.
Post pred velike praznike nije kršćanskog porekla
Smatra se da su u pretkršćansko vrijeme dan pred svaki veliki praznik ljudi postili, dok je glavni praznik po običaju obvezno bio mrsan.
Slama koja se unosi u kuću, jedenje na podu i raznošenje oraha po kući su dio kulta mrtvih. Bacanje hrane preko ramena (graha, oraha…) kao i ostavljanje iste po kutovima kuća je sveslovenski običaj, povezan s duhovima predaka, sačuvan iz najstarijih dana.
To večer se u kući očekuju „domaći“ iliti „domaći pokojnici“ iliti„domaći duhovi“.
Svi preci su tu noć s ukućanima, vjerovali su naši stari, prema našoj staroj vjeri, zato je večera tiha da se ne bi otjerali i zato se tri dana s trpeze ne prikuplja nego samo donosi pa se čak i ne čisti po kući.
Većina jela s Badnje večere koristi se i pri daćama tako da je ta večera prije svega žrtveni obred posvećen obiteljskim precima.
Badnja večera je jedna od najvažnijih večera u čast mrtvima i jedan dio svakog jela se ostavlja za pokojnike.
Večera se kadi da bi se za večerom spojili i živi i oni koji to nisu.
I danas se djeca često pitaju zašto se o Badnjaku toliko moli za mrtve naše.
Nekada su svi ukućani ostajali budni dok badnjak ne pregori, a kasnije je samo jedan muškarac ostajao da bdi.
Sam trenutak pregorijevanja domaćin je oglašavao pucnjem iz oružja.
Badnje veče, odnosno, zimska kratkodnevnica je vrijeme kada se dočekuje stara slavenska Nova godina.
Na dan poslije kratkodnevnice počinje novi godišnji krug ili kolo.