Arsenov brat: Nisam pokazivao da bi roditelji trebali investirati u mene, za razliku od Arsena koji je bio spektakl

Naime, unatoč tome što je iz Šibenika, doselivši se u Beograd, otišao 1957. godine, Milutin Dedić govori neiskvarenim šibenskim akcentom, kao da je čitav život proveo u rodnoj Varoši. Po struci diplomirani povjesničar umjetnosti, Dedić je ujedno i čovjek koji je zahvaljujući zalaganju svoje majke, s nepunih 18 godina postao učitelj, preuzevši 1953. službu u Dubravici, da bi preko Primoštena i odsluženja vojnog roka u Zadru, stigao do već spomenutog Beograda. Javnost u Srbiji, posebna ona zainteresirana za kulturne teme, poznaje ga po ciklusu dokumentaraca emitiranih na drugom programu RTS-a, pod nazivom ‘Enciklopedija za radoznale’, kao i po njegovom slikarskom radu. S druge pak strane, Dedić je u hrvatskoj javnosti, izvan Šibenika, nažalost slabo prepoznat.

Umjetnički talentiran

Jednako kao i njegov brat Arsen, Milutin je također svestrano umjetnički talentiran čovjek, s tom razlikom što je primarno usmjeren ka slikanju i pisanju. Ulazak pak u Dedićev beogradski stan na Vračaru predstavlja jednu vrstu nesvakidašnjeg iskustva, budući da je doslovno čitav zid pokriven njegovom velikom slikom, preslikom vedute Šibenika, mletačkog kartografa Vincenza Coronellija iz 17. stoljeća.
Značajan dio životnog iskustva sabrao je u tekstovima i crtežima unutar knjige ‘Trg tišine’, koju je objavio 2013. godine. S obzirom da se već i kroz informativno čitanje spomenute knjige, čitatelju jasno ukazuju dvije ključne Dedićeve umjetničke preokupacije, Šibenik i Hilandar, ne treba čuditi kako upravo čita rijetko dostupnu knjigu Đorđa Boškovića i Vladana Petkovića, posvećenu kosovskom manastiru Dečani, iz 1941. godine, za koju je dao dvije svoje slike.
S obzirom da živite na jedanaestom katu vračarskog nebodera s otvorenim pogledom na Dunav, imate li ponekad dojam da s prozora gledate more?
Ponekad kad je večernja sumaglica, gledam Banat i Zrenjanin i doista imam osjećaj kako promatram pučinu. Koju sam oduvijek više volio od prizora luke. Šibenik je grad na moru, ali kao da nema more, jer je okružen sa svim tim brdima, Mandalina, Martinska, kanal. Stoga me oduvijek privlačio izlazak iz kanala i pogled na Zlarin, Vodice i otoke šibenskog arhipelaga. Pošto sam bio brodski slikar na brodu Jadran sa pitomcima, često sam im pričao stvari koje sam znao o mjestima kroz koja smo plovili. Jednom smo tako išli rutom Tivat, Mesinski prolaz, Lipari, na kojima je bio fašistički logor, nakon čega smo ušli u Tirensko more.
Tri dana i tri noći smo tukli more, ni neba, ni pučine, ni galeba, sve do hridi ispred Toulona. Onda smo došli između Korzike i Srdinicije, do prolaza Bonifacio i arhipelaga Madlena, pusti otoci i hridine. Najveći otok se zove Caprera. Tu su imbarkali Garibaldija, da se ne bi od njega pravio kult. Na taj sam detalj, jednako kao i na onaj da je Garibaldijev grob često posjećivao pukovnik Rajevski po kojem je Tolstoj izmaštao Vronskog skretao pitomcima pažnju. More je za mene jedna kompleksna i važna činjenica, zahvaljujući čemu na kantunalu imam preko 200 školjki iz raznih mora na kojima sam bio te naravno spužve sa Krapnja.

Djetinjstvo u Šibeniku

Vaše šibensko djetinjstvo svakako nije bilo obilježeno obiljem. Kako ste uopće iz takvog ambijenta vi uspjeli završiti u Beogradu i razviti svoje umjetničke talente, a Arsen u Zagrebu?
Ponajprije zahvaljujući našoj majci, koja je, valjda zahvaljujući nekom unutrašnjem instiktu, imala nepogrešivi osjećaj za naše talente. Tako je Arsenu znala govoriti kad bi nešto loše odsvirao, jednako kao što bi ga hvalila kad bi to kvalitetno napravio. Na isti način, moje crteže koje je smatrala bezvrijednim je odmah bacala, a one vrijedne pažnje čuvala. Tako se uostalom sačuvao i moj rani crtež danas nepostojeće česme u Varoši.
Na kraju krajeva, bilo je poželjno da odem, jer nije u kući bilo nekog novca. Živilo se teško. Ćaća je radio kao zidar i pitur, otčepljivao je zahode, a mater je prala robu kod linih šinjora. Nisu oni imali puno povjerenja u mene, nisam pokazivao neke znake zbog kojih bi trebali da investiraju nešto u mene. Za razliku od Arsena koji je od malena čega se god dohvatio, sve je to bilo spektakularno. I onda su govorili, e njega ćemo sada pomoći.
Tijekom života ste promijenili više od dvadeset zanimanja, posvetivši se svojim istinskim interesima, slikanju i pisanju, tek kad ste otišli u mirovinu. Kako je do toga došlo?
Promijenio sam jedno 20 zanimanja. Mater je nastojala samo da nisam na ulici, koja je po njoj bila izvor svega zla. Išla je kod šefa remonta u Mandalini, da me ubaci da učim za neki zanat. Kako sam imao tek 13 godina, nisu me primili. Onda je uhvatila Stanka Protegu, poslovođu u poljoprivrednoj zadruzi, koji je rekao majci da to nije za mene. Išla je zatim kod prof. Marka Marinčića, matematičara, koji joj je rekao da ja nisam za školu. Na koncu sam, zahvaljujući materinoj upornosti upisao učiteljsku školu koju sam završio 1953., s nepunih 18 godina.
Namjestili su me u Dubravice, pa u Primošten, nakon čega sam odslužio vojsku u Zadru i onda sam iz Zadra otišao u Beograd. Po dolasku u Beograd radio sam kao grafički radnik u tadašnjoj Jugoštampi, kasnijem BIGZ-u, nakon čega sam odgajao učenike u domu škole učenika u privredi, pa radio na Radničkom univerzitetu Đuro Salaj i u Centru za kulturu. Mirovina, u koju sam otišao sa 39 godina i 16 dana staža, bez dana bolovanja, me zatekla na mjestu glavnog urednika časopisa ‘Kulturni život’, koji se 1990. godine jednostavno prestao financirati, s obzirom da je bio savezni.
Fali li vam život u Šibeniku?
Čujte, ja sam iz Šibenika otišao davno, međutim sam ostao u strašno bliskom odnosu s rodnim gradom. Dolazio sam stalno dok je mater bila živa, poslije mi je taj motiv oslabio. Onda je došlo do ovih događaja raspada. Ja sam non stop išao za vrijeme rata i to je bilo dosta mučno onim autobusima, no nije meni to smetalo. Međutim, moja generacija više i ne postoji. Malo ih je živih.
Ali mi smo u Beogradu stvorili veliko drustvo Šibenčana i prijatelja Šibenika. Ovi sa školovanja, vojna lica, pa predstavnici šibenskih firmi, vinarije. Mnogo više je bilo prijatelja Šibenika. Meni je strašno bilo krivo što je taj klub ugašen. Često bi u Skadarliji kužinavali na večerima Šibenika, dovodili klape, a na koncu se Šibenik zbratimio s beogradskom opštinom Vračar. Onda su došli neki, koje ne želim spominjat, koji su sve to porazbijali i ugasili. Nakon toga Šibenčani su se povukli i sve ih je manje. Ali smo ostali u kontaktu.
Braća Ježina, Luka i Marko, vlasnici šibenske luke, bili su bogati, imali su kuće po Beogradu. Luka je bio sportski komentator na RTS-u, a Marko je bio predstavnik Transjuga iz Rijeke. Olivera Ježina, glumica mu je kćer. Tu su zatim bili inžinjer Dinko Bujas te Mića Arsenijević, dugogodišnji direktor Beogradske Arene, kojem je mater Šibenčanka, sestra čuvenog profesora matematike, Ive Kujundžića. Družim se i generalom Tomom Kronjom, koji je bio dugogodišnji načelnik vojne akademije. Sin Goran mu je čuveni kirurg. Preko njih držim emotivnu vezu sa Šibenikom. Ali reći ću ti di ja sidim. Ja sidim ovdje, a preko puta na zidu je slika stari Šibenik, po graviri Vicenza Coronellija.
Je li s gašenjem tog društva prestala bilo kakva organizirana povezanost s Dalmacijom?
To ipak nije slučaj, s obzirom da je prije par godina osnovana Udruga Hrvata u Beogradu, nazvana po Tinu Ujeviću, unutar kojeg najveći dio članstva čine Šibenčani i Splićani. Upravo u suradnji s njima radim na projektu prezentacije baštine hrvatskih kipara koji su ostavili značajan trag u Beogradu i Srbiji. Meštrovića izostavljam jer je suviše eksponiran. Mada, kad su klesane karijatide na Avali, jedan šibenski kipar Grgo Antunac je isklesao dvije. On je obnovio šibensku vijećnicu nakon rušenja u Drugom svjetskom ratu.
Međutim, meni smeta što je došlo vrijeme u kojem je ono što je približavalo ove ljude potisnuto. Veliki Antun Augustinčić je još 1940. u Zaječaru napravio spomenik stradalima u Timočkoj buni. Isto kao i spomenik Crvenoarmejcima u Beogradu. Kad god imam prilike stanem barem pet minuta da se divim kako je Rudolf Valdec napravio spomenik Dositeju Obradoviću na Studentskom trgu. Ili Frani Kršiniću koji je napravio Nikolu Teslu.
Najviše me pak oduševio Ivo Rendić, veliki portretista, koji je posjetio manastir Mileševo, te na sugestiju kralja Petra prvog izgradio spomenik borcima Prvog svjetskog rata u Prijeboju. On je sam financirao brački kamen koji se tu donosio. Prije desetak godina su makli spomenik i sad ja vodim akciju da ga vrate. Veliki Vojin Bakić je u Valjevu napravio čuveni spomenik Stevanu Filipoviću. A ta fotografija s njegovog smaknuća krasi Muzej u Aušvicu i UN-u. Ako bi se složili s idejom velikog Bele Hamvasa o tome da je umjetnost maternji jezik čovječanstva, držimo se toga.

Ratna vremena

Kad smo već na ovoj temi, teško je zaobići ratna događanja i njihove posljedice. Vi naravno, sjajno poznajete taj kraj, ali kad se danas čovjek nađe u, primjerice Čistoj Maloj, suoči se s polusrušenim selom, u koje se vratilo tek pedesetak ljudi, dok istovremeno kroz njega prolazi moderna autocesta. Je li išta tijekom vašeg odrastanja i uopće u to doba dalo naslutiti da će doći do toga?
Upravo završavam čitanje sjajne knjige Gligora Stanojevića Dalmacija za Morejskog rata. Tada je došlo do miješanja tog naroda. Tu je vrlo važna uloga crkava. Ima jedan fantastičan čovjek koji živi u Jezerima na Murteru.. Tadija Lapov, čuveni ribar, koji je bio predsjednik Udruženja profesionalnih ribara Jugoslavije. On zna čitav ciklus narodnih pjesama na pamet. No najzanimljivija priča u vezi njega odnosi se na činjenicu da njegova sestra ima najneobičnije ime na svijetu.
Ona se zove Vjerosima. Rekao mi je kako su oni htjeli da se zove Jevrosima, po majci Jevrosimi iz junačke pjesme, ali župnik nije dao. Pa su je nazvali Vjerosima. To je jedan mali detalj koji govori sve. Mene je strah da će to još jako dugo trajati, jer neke grupacije ljudi se teško odriču nekih svojih privilegija i osjećaja moći. Strah me da ulazimo u razdoblje gdje su emocije potisnute, gdje je tradicija, generalno govoreći potisnuta i dolazi do uniformnosti mišljenja i standarda.

MILUTIN I ARSEN U BENDU LIMENE GLAZBE

Ja sam Arsenu dao imena tih lokacija u pjesmi ‘Posljednji tango u Đevrskama’. Moram bit krajnje iskren u tom pogledu. U mom Varošu ni ja, ni moji nismo primijetili ništa što bi ukazivalo na to.
Naprotiv, porodica Bego, naše komšije, su u kritičnim trenucima bili vrlo atenti da se nama nešto ne desi u Drugom svjetskom ratu. No ima tu nešto zanimljivo. Pola te naše ulice, Hrvati, katolici su znali kad su nama bile krsne slave. Ne trebamo zatvarat oči pred procesima unijaćenja. Upravo čitam Đorđa Trifunovića, najboljeg poznavaoca stare srpske književnosti, koji navodi da se par godina nakon velike seobe Srba iz 1690. hiljadu porodica vratilo pod tursku vlast, da ne bi mijenjali vjeru.
Doduše, u vrijeme maspoka je nekakva bomba bačena na našu kuću. Nikad se nije otkrilo tko je i zašto to bacio. Ja imam slutnju da je to uradio netko kome Arsen nije ispunio nešto što je u vezi muzičke karijere netko očekivao da napravi, pa je iskoristio politički moment. To je jedini incident za kojeg znam. Što je bilo za vrijeme Oluje i ratnih događaja, ne znam, jer nisam tamo bio. No kad sam dolazio, ljudi s kojima sam komunicirao, primjerice među njima i predsjednik HDZ-a za Varoš, prema meni su bili krajnje predusretljivi.
Znači li to da nije istinita ona priča Mome Kapora o tome kako je pas vašeg strica Krste odlazio svakodnevno do kioska po Politiku, često praćen kamenjima i pokušajima da mu se umjesto politike da Vjesnik?
Momo Kapor je znao nadograđivati priče. Stričev pas Beki, koji je inače bježao od moje matere, je doista kad je stricu postalo bit teško svaki dan se uspinjat uz Varoš, odlazio do kioska, oko deset sati, kad bi stigao vlak iz Beograda, da donese Politiku koju bi stric jednom sedmično platio. Onda bi lokalni hajdukovci, s obzirom da je stric bio zvezdaš i stalno je nosio grb Zvezde, psu nudili Slobodnu ili Vjesnik, ali to ne bi htio uzet.
Za koga ste vi navijali?
Ja prezirem nogomet i smatram da ga treba ukinuti. Ni mene, ni Arsena, ni ćaću to nije zanimalo.
Kasnije sam malo pratio atletiku, ali nogomet je jedna prljava rabota. Snimajući Enciklopediju za radoznale, obišao sam skoro cijelu Srbiju i nije bilo mjesta u kojem nisam vidio grafite FSS mafija, Tole vole i slično. To je stvar velikih novaca i tko je lud nek ide.
Imajući u vidu sve izrečeno, jasno je kako je život u Šibeniku primarno bio obilježen normalnim međuljudskim odnosima. To posebno dolazi do izražaja na primjeru vaše obiteljske grobnice?
Da. Ima tu jedan detalj kojeg malo ljudi zna. Siromašni pravoslavni Šibenčani su se sahranjivali u zajedničkoj grobnici na malom Pravoslavnom groblju Sv. Spasa. Dok su naravno oni imućniji imali vlastite grobnice.
Međutim tu je sahranjena Darinka Inchostri. Iz stare talijanske industrijske familije, koja je imala pogone za proizvodnju maništre. I taj stariji Inchiostri se oženio s jednom Srpkinjom, Darinkom, rodom iz Like, koja je umrla relativno mlada 1918., od tuberkuloze. Oni nisu imali djecu i zamolila je muža da je sahrani na pravoslavnom groblju.
Odlučivši da joj ispuni zadnju želju, kupio je malu particelu i sahranio je tu. No najvažniji detalj odnosi se na na nadgrobnu ploču. Na piramidi, na dva jezika piše odgovarajući tekst. Prvo na talijanskome, gdje Darinka piše ćirilicom, dok je donji dio je na staroslavesnkom, na ćirilici, ali je njeno ime na latinici. Zamisli koji je to bio stepen tolerancije u to vrime. Grobnicu je naslijedila porodica Šupuk, od kojih je moja mater kupila tu grobnicu.
Prvi se tu sahranio moj ćaća. Pri čemu ja nisam dozvolio da se taj tekst izbriše. On je ostao tu. Poslije je moj scenograf, Simke iz jednog malog teatra čiji sam bio upravnik napravio font i nacrtao ćirilična slova za obitelj Dedić. Na što mi je rekao: Poštovani gospodine upravniče, to će da vas košta dvije boce viskija. Jedna unaprijed, a druga kasnije. Onda je mater otišla kod klesara Drage iz Dubrave koji je taj natpis isklesao ispod ovih.
Vaš otac Jovan umro je prilikom posjeta Beogradu, kod vas u stanu.
Ćaća je umro u Beogradu, došavši bez najave. Ponio je pršuta, sira iz ulja, salate, vina. Plan mu je bio da se javi prijateljima u Beogradu. On je došao ujutro, obišao prijatelje, kumove, obišao svoju nahiju i parohiju. Pa mu je moja supruga spremila dobar ručak, njoke, koje smo obilato pojeli.
Nakon ručka je legao i više se nije probudio. Očito je osjetio da je došao kraj pa se došao pozdravit. Onda sam ja njega, što bi rekli Šibenčani, torna kupe. Međutim, kad smo ga išli pokopat, nismo mogli otvorit grobnicu od silnog betona. Ispalo je na kraju kako je Krste Kašić, crkvenjak, dijete koje je poginulo u savezničkom bombardiranju gurnuo u ovu grobnicu, znajući da se nitko tu vise neće sahranjivati. Darinka je bila sahranjena u fantastičnoj crnoj haljini od brokata, a u ruci je držala Molitvenik u koži. U tom grobu su danas Darinka, to malo dijete, ćaća, mater i strina.

O majci…

Arsen je često spominjao kako mu je čitav život obilježen dvojnošću, spominjući i dvije religije, očito misleći na porijeklo vaše majke.
Mater je djevojačko Mišković iz sela Rupe. Niti ljepšeg kraja, niti goreg imena. Oni su svi imali nadimak Bunjevci. Ja sam s ujcem Josom pričao o tome i saznao da su se tako zvali jer su došli s Bune, kraj Mostara. I svi su morali preći na katoličanstvo. Što su napravili svi, osim jedne porodice. Tada je starješina rekao da ih nema smisla tjerati da prihvate nešto što ne žele, ali neka se onda ne miješaju s ostatkom sela nego nek se nadovežu na kraj sela. Tako je nastalo prezime Nadoveza.
Moja mater je bila sluškinja kod čuvene porodice Štrkalj. Tu je iznutra gledala jedno drustvo u transformiranju. Imala je dosta udvarača, posebno Slavicu s Lozovca. Onda je naišao Jovo Dedić, za kojeg se udala prihvativši muževu vjeru.
Majka vam je umrla u teškom ratnom vremenu 1995. godine.
Kad je mater umrla čitav je stari Šibenik došao na njezinu sahranu. Tad nije bilo pravoslavnog sveštenika, pa sam ja u suglasnosti s Arsenom otišao kod fra Marka, župnika u Varošu, koji je odmah pristao da održi neku vrstu opijela. Jer mater je bila pobožna, iako nije baš volila popove.
Kad mi je Arsen javio da je umrla, i to na način da je prvo javio pjevaču Lađu Leskovaru u Ljubljanu, koji je to javio mom prijatelju, predstavniku jedne firme u Pragu., da bi on na kraju javio meni, rekao sam da je ne sahranjuju dok ne dođem. Putovao sam okolo-naokolo dva dana. Za to vrijeme ona je ležala na Kvanju, u partizanskoj grobnici. A ona nije volila partizane, iako joj je rođeni brat bio prvoborac i istaknuti komunist. Na ulazu na tu grobnicu piše: ‘Drugovi, mi i sad sanjamo vaš san’.
Pored odra je bio fra Marko, ja i Arsen kao pravoslavci i mrtva mater. Onda smo je prebacili na groblje. Ona je bila jako omiljena u gradu. Ja sam zamolio mog prijatelja koji se razumio malo u bravariju da otvori crkvu i da malo zazvoni, kako zna. Više od 50 katolika je ušlo u tu malu crkvu Sv. Spasa i zapalili su ostatke svijeća za dušu moje matere.
Jeste li ikada tijekom ratnih godina u Beogradu imali problema zbog svog porijekla?
Jesam jednom, i to me jako pogodilo. Jedna izuzetna žena koja je pravila specijalne programe u pozorištu Bogdan Stupica pozvala me da tamo postavim izložbu, nakon koje bi imali razgovor o izložbi. Ja sam uvijek izlagao Šibenik i ovo drugo. Sad prednost dajem manastirima jer su oni ugroženi. Sve smo dogovorili, došlo je dosta ljudi i 15 minuta prije početka dolazi jedan tip koji je zabranio održavanje izložbe, optuživši me da sam Tuđmanov agent. Žena je bila potpuno van sebe.
Ja sam se požalio jednom prijatelju koji je rekao: Rešićemo tu stvar. Zvao me nakon par dana kod jednog visokog funkcionera, gdje je bio prisutan i onaj koji je prekinuo izložbu, izvinjavajući se krajnje neugodno.
Kao što ste i sami rekli, posljednjih godina dosta se bavite slikanjem i izučavanjem Hilandara.
Pokušao sam tragati za onim vrijednostima ljudskog duha koje imaju trajnu vrijednost. Slikao sam dosta toga, od franjevačke katedrale u Havani, preko Izraela, Lisabona, Kavkaza. Sad sam dao prednost Hilandaru. Tamo sam bio dvadeset puta. To je jedno fascinantno mjesto, kao i cijela Sveta gora sa svojih 20 manastira uostalom. Na njoj je bio čak i jedan katolički manastir s kaluđerima iz Amalfija koji se nije održao. Tu je 40 hiljada knjiga. Velika je to vrijednost.
U Beogradu ste od 1957. godine, pa se logičnim nameće pitanje osjećate li jednaku pripadnost tom gradu kao i rodnom Šibeniku?
Ne bi mogao dati dobar odgovor na to pitanje. Ovdje mi je familija, tu su mi prijatelji, čitav sam život izgradio tu. No nedavno sam bio u Kijevu, u kojem sam poželio ostati. Ali kad malo bolje promislim, najradije bi se odselio na neki od šibenskih otoka, Kapri ili Žirje.

Velika priča je originalno objavljena u tiskanom izdanju Telegrama 6. studenoga 2015.