‘Antebellum’ – film prepun obrata koji vas ‘izuju iz cipela’

Negdje pod ruku s rasnim nemirima i pokretom Black Lives Matter, u američkoj je filmskoj produkciji nastao novi žanr: a to su rasno-politički high-concepti. Rodonačelnikom tog novog žanra može se smatrati Jordan Peele sa svojim konceptualnim političkim hororima “Get Out” i “Us”, da bismo nakon njega dočekali i prvu rasnu high-concept seriju, “Lovecraftova zemlja”. Svim tim djelima zajedničko je spajanje žanrovskog i političkog. Sva počivaju na jakoj središnjoj dosjetki, koketiraju s trilerom i/ili hororom, no njihova dominantna značajka jest politička deskriptivnost. Sve je u njima podređeno “crtanju” rasno-političke poante.

Politička nastava

Film “Antebellum” – koji igra u hrvatskim kinima – još je jedan primjer takvog rasno-političkog high-concepta. Riječ je o filmu koji je bolji i od “Bježi!” i od “Mi”, a pogotovo od “Lovecraftove zemlje”. No, dijeli problem koji imaju svi navedeni naslovi: prečesto imate dojam da niste u kinu na projekciji horora, nego na satu političke nastave. “Antebellum” režiserskog dvojca Gerarda Busha i Christophera Renza zbiva se na debelom američkom Jugu, na plantaži pamuka koju obrađuju robovi. Bijeli gazde žive idilični život iz “Prohujalo s vihorom”, a robovi su izloženi poniženju, silovanjima, sakaćenju i bičevanju. Najokrutniji među predradnicima je kapetan Jasper (Jack Huston) koji robove stalno podsjeća da je ovo “popravna plantaža” na kojoj “nemaju privilegije kakve su drugdje imali”. Na piku osobito ima Eden (Janelle Monáe) u koju iz nekog razloga robovi gledaju kao u lidera.

Negdje u 40. minuti filma, slijedi prvi konceptualni šok. Robinja Eden liježe u krevet, da bi se u idućoj sceni probudila u suvremenom Bostonu kao Veronica, afroamerička sociologinja i radikalna politička aktivistica. Veronica je dobro integrirana, obrazovana, situirana, ima sretan brak i kćer. Putuje na jug na jedan stručni simpozij i noći u velikom hotelu. U hotelu se najednom počinju pojavljivati lica robovlasnika iz prvog dijela filma. Jedna od njih (Jena Malone) ulazi u Veronikinu sobu i vršlja po stvarima. Nedugo potom, “Antebellum” će se usmjeriti prema jednom, a potom i dva pripovjedna obrata koji su najbolji dio filma i koji nepripremljenog gledatelja doista izuju iz cipela. Ako je film Busha i Renza “visoki koncept”, u njemu stvarno najbolja stvar jest upravo – konceptualna dosjetka.

Klasni kič

Nažalost, režiserski je dvojac kudikamo manje vješt kad treba obojiti životom pojedine epizode i epohe kojima se bavi. Prvi dio na plantaži politički je deskriptivan i grubo viktimizirajući, pa pomalo podsjeća na hrvatske filmove 90-ih. Drugi – koji se bavi uspješnom Veronikom – često je blizu klasnog kiča i izgleda kao reklamni spot. Rasplet, naravno, ne smijemo odati, no možemo reći da je uvelike politički. Finale filma snažna je polemička ćuška kulturi Dixie-nostalgije, te “baštinskom” romantiziranju Juga. “Antebellum” je film pun mana, no s jednom krupnom vrlinom. Središnja dosjetka filma tako je zanimljiva i atraktivna da će vezati pažnju gledatelja. Ali, Renzu i Bushu nije uspjelo ono prije i ono poslije nastaniti živim ljudima.