“Eto, muslimane stoji Angelina, Srbe Monica, a đe smo mi brato?”, rezignirano mi prošlog tjedna govori poznanik u Mostaru, ponavljajući uobičajeni hrvatski bluz, jer osim što nemamo entitet ni vlastite institucije, nemamo ni filmske zaštitnice.
Apsurdna polemika koja se u zadnje vrijeme razvila oko snimanja novog filma Emira Kustrice sa slavnom talijanskom glumicom u glavnoj ulozi još jednom je pokazala kako je nemoguće napraviti bilo što krupnije na prostoru BiH, a da to ne bude automatski mapirano unutar postojećeg nacionalnog sukoba i pripisano jednoj od strana kao pojačanje u borbi. Angelina Jolie je tako, nakon početnog sumnjičenja, u bošnjačkoj javnosti kanonizirana kao prava raja i neka vrsta filmske ambasadorice Bošnjaka, a slična sudbina u lokalnoj mitologiji, samo sa srpske strane, ozbiljno prijeti Monici Bellucci, čija se svaka kurtoazna izjava i odgovor na neprimjerna pitanja potencira i iščitava kao krajnja objava filmskog božanstva o karakteru rata u BiH i smislu cjelokupne srpske povijesti, od stoljetne patnje pod Turcima pa nadalje. Naravno, sve to skupa ne govori ništa ni o jednoj ni o drugoj glumici, već o potrebama i frustracijama podijeljenog društva koje se projiciraju na inozemne ikone.
piše: Nino Raspudić
Prijatelj iz Ljubuškog mi je pričao kako je u vrijeme kad je popularnost boksa bila na vrhuncu i kada su se i najstarije babe dizale u gluho doba noći kako bi gledale legendarne mečeve za titulu prvaka svijeta, u čaršiji postojala oštra navijačka podjela – svi muslimani su navijali za Muhammeda Alija, a svi Hrvati za Joea Fraziera. Ovisno o ishodu meča, ujutro bi u kafani jedni zračili trijumfalizmom, a drugi bi bili pokunjeni kao da su se krošeima, aperkatima i eskivažama u Manili nadmetale njihove nacije i vjere, a ne dva daleka stranca. Danas u BiH na sličan način dio bošnjačke i srpske javnosti projicira vlastite frustracije i čežnje na dva filma koji su vezani uz BiH. Film Angeline Jolie je doživio totalni debakl, pokazao se kao poluamatersko djelce glumice koja je iz hira umislila da može biti i redateljica. U Zemlji krvi i meda ostat će zapamćen kao katastrofalno loš film o važnoj i bolnoj temi kojoj je učinio medvjeđu uslugu. Kakav će biti novi film kojeg snima Kusturičina ekipa stacionirana u Trebinju tek ćemo vidjeti. Naslov Kusturičinog filma je Mliječni put. Hoće li nakon Angelininog meda s Mliječnim putem biti bolje vidjet ćemo dogodine. Ako film 2014. trijumfira u Cannesu pola zemlje će slaviti, polovici će biti krivo. To je otužna stvarnost zemlje u kojoj još nisu razlučene sfere javnog i privatnog, ratnog i umjetničkog, političkog i estetskog.
Junačka odluka drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH Željka Komšića da, unatoč postojećem uzusu, povuče odluku Ministarstva obrane o ustupanju dijela oružja i opreme Oružanih snaga BiH za snimanje filma renomiranog europskog redatelja, zadnji je biser u sedmogodišnjem nizu te političke štetočine koja je na rasturanju BiH i porastu nepovjerenja između tri naroda učinila više nego svi aktivni političari zajedno. Na isti način, bez posebnog konsultiranja Predsjedništva svojevremeno je Ministarstvo izašlo u susret ekipi filma Angeline Jolie. U čemu je onda razlika? Naravno, u tome što po Komšićevoj procjeni, za razliku od Angeline, Kusturica nije prava raja, što je u njegovom duhovnom univerzumu najteža politička i moralna kvalifikacija koja onda povlači i ozbiljne konkretne posljedice pa stoga za Kusturičin film ne može ono što za druge može.
Kako išta u ovoj državi može funkcionirati ako će se stvari odvijati prema osobnim hirovima i političkim simpatijama, a ne prema zakonu i predviđenim procedurama? Je li Kusturica počinio ratni zločin? Budući da ga tužiteljstvo ne traži, očito nije. Je li se na neki drugi način ogriješio o zakonodavstvo BiH? Do sada o tome nema nikakvih naznaka. Može li se poreći da je renomirani europski redatelj? Ne može. Snima li na teritoriju BiH film u kojem je angažirana velika svjetska filmska zvijezda i koji po svemu sudeći može samo pridonijeti afirmaciji zemlje i njezine kinematografije? U čemu je onda problem? Očito, nije u pravno-formalnom, već političkom statusu redatelja, preciznije u tome što je pola stanovništva zemlje uvjereno da je Kusturica nacionalni izdajnik, četnik i papak. Ali ako se isti princip počne primjenjivati i sa druge i sa treće strane, doći će se do stanja sveopće blokade, jer nema nijedne stvari oko koje se politički i emotivno može postići savršeni konsenzus svih strana, jer je svaka istaknutija osoba, ako se bavi bilo čime što zadire u pitanja politike, identiteta, sjećanja, jednima heroj, drugima i trećima zločinac i obratno. Jedni izlaz je u dosljednom poštivanju zakona i procedura neovisno o tome hoćemo li to napraviti sa zadovoljstvom (kao kada odobravamo korištenje državnog tenka za snimanje filma koji nam se politički sviđa) ili stisnutih zuba i teška srca (kad isti tenk ustupamo osobi čiji nam se politički stavovi gade, premda su legitimni).
Osobno mi je odbojna većina političkih stavova i procjena koje je Kusturica iznosio krajem osamdesetih i tijekom devedesetih. Sve je radio uglavnom na svoju štetu i ponašao se u političkoj javnosti kao slon u staklarnici, kao harlovina rekli bi u Mostaru, u opasno i delikatno vrijeme u kojem je iznošenje bilo kakvog glasnog i jasnog stava za osobu takvog značenja nužno značilo teško se zamjeriti jednoj od strana u sukobu koji se spremao eksplodirati. Kao vrlo mlad čovjek postigao je golemi uspjeh i postao važna figura kulturne elite zemlje pred raspadom, čiju složenost i neodrživu konfliktnost očito tada nije bio u stanju ili nije želio uvidjeti. Njegovo jugoslavenstvo bilo je kratkovidno, neosjetljivo za traume, potrebe, stavove i interese drugih. Slovenci, Hrvati i ostali trebali su valjda trpjeti i statirati u neprežaljenoj Jugi da bi on imao veliku domovinu u kojoj je najveći redatelj. Nakon nestanka zadnje jugoslavenske iluzije, Kusturica je izabrao srpsku stranu. Mogao je, budući da potječe iz muslimanske obitelji, izabrati bošnjačku, ali nije i to je njegovo pravo. Kao što je to svojevremeno bilo pravo i Ive Andrića, Meše Selimovića, Mirka Kovača, Gorana Babića, Mladena Vojčića Tife i da ne idemo dalje, tj. niže. Koliko je god bilo kratkovidno i moralno neosjetljivo za druge njegovo nekadašnje jugoslavenstvo, toliko mu je danas povremeno nesuptilno srpstvo. Povijesne, političke, filozofske prosudbe su mu uglavnom banalne, ali čim pređe na svoje pravo područje, slikovitosti, kreativnosti, igre i danas pokazuje genijalnost. Nakon što je prije nekoliko godina redatelj Danis Tanović u stranom tisku ponovio već ofucano opće mjesto kako je “Kusturica sjajan redatelj, a loš čovjek”, Kusturica mu je odgovorio riječima: “Danise, fantastičan si čovjek, ali si kao redatelj nula”.
Teško je očekivati da će ikada svi stanovnici ove zemlje osjećati redatelja Kusturicu kao “svoga”, ali imamo se pravo nadati da će doći vrijeme kada će zakon vrijediti jednako za sve i kada će, u istim stvarima, za sve vrijediti iste procedure i uzusi. U BiH nema napretka sve dok ne “priznamo” jedni druge, tj. priznamo pravo na postojanje, na različite stavove i interese. Problem se uvijek vraća na američku vojnu bazu u kojoj su izgleda svi potpisali mirovni sporazum, koji je jedini temelj ove zemlje, s figom u džepu, kao nekakav prekid vatre dok se ne ojača vlastita pozicija. Jer kako drugačije tumačiti to da je nepremostiv problem bošnjačkim predstavnicima u Predsjedništvu BiH činjenica da Kusturica ima iste političke stavove kao i golema većina stanovnika RS, što potvrđuju rezultati svih dosadašnjih izbora? Ako su Oružane snage BiH i njihova oprema zajedničke svim narodima i građanima, zašto se onda jednoj filmskoj ekipi, na temelju političkih kriterija, mogu staviti na raspolaganje, a drugoj ne mogu? I rade li oni koji provode takvu diskriminaciju na jačanju ili ne razbijanju zemlje?
nezavisne
wpDiscuz