Travnik i Ivo Andrić – veza koja traje i nakon što se pisac davno odselio, a grad ostao. Rodna kuća Ive Andrića, danas Memorijalni muzej, proslavila je pola stoljeća postojanja. No, dok se u kući pišu novi kulturni projekti, na ulicama Travnika malo koga za to zapravo briga.
U mahali Zenjak, na broju 13, 9. listopada 1892. godine rođen je Ivo Andrić. Njegova rodna kuća danas je muzej s prizemljem pretvorenim u restoran i suvenirnicu, dok se na katu nalazi postavka posvećena njegovom životu i djelima. Tu su etnografski eksponati koji prikazuju život urbanih bosanskih obitelji iz 19. stoljeća – sofra, sećija, zemljana peć, štokrla, ali nijedan od tih predmeta nije pripadao Andrićevoj obitelji. Sve je to kasnije donošeno, skupljano, uređivano – više rekonstrukcija prošlosti nego autentična slika piščeva djetinjstva.
Posebna soba posvećena je “Travničkoj hronici”, remek-djelu koje je čekalo čak 20 godina da se prvi put izda u Travniku, i još 20 godina da doživi drugo izdanje. Takav je bio odnos Travnika prema Andriću – između ponosa i ravnodušnosti.
RAT, GRANATA I ANDRIĆEVA KUĆA
Memorijalni muzej danas ne bi ni postojao da nije pompoznih intervencija države i donacija. Andrićeva rodna kuća pogodila je granata 1995. godine, a nakon rata zatečena je u lošem stanju. Kako to već ide, bilo je malo novca i još manje interesa, pa je prizemlje pretvoreno u ugostiteljski objekt da bi se financijski održao ostatak muzeja.
“Postavili smo nove bibliotečke vitrine, otvorili veliki zazidani dimnjak i napravili dodatni prostor za suvenirnicu. Produžili smo manifestaciju ‘Andrićevi dani’, producirali scenski prikaz ‘Sve moje je iz Bosne’ i muzejsku predstavu ‘Nobelovac i Travnik’ na travničkoj tvrđavi,” govori Fatima Maslić, direktorica Zavičajnog muzeja.
TRAVNIK JE ZA ANDRIĆA BIO DUŽAN JOŠ 1915.
Andrić je prvi put nakon djetinjstva kročio u Travnik kao kućni pritvorenik Austro-Ugarske 1915. godine. Bio je uhapšen u Splitu kao simpatizer Mlade Bosne i poznanik Gavrila Principa, nakon čega je odveden u zatvor u Šibeniku, pa u Maribor. Kada su ga pustili, interniran je u Travnik – bez novca, bez obitelji i s jasnim osjećajem da mu rodni grad nije dom.
Taj trenutak ostao mu je urezan u pamćenje, toliko da je Travničku hroniku pisao 15 godina, sve dok u okupiranom Beogradu nije počeo bilježiti ljude i atmosferu vezirskog grada. “Kad bolesnog i uvrijeđenog čovjeka zanese neka slika, ona ostaje kao trajan pečat dok god u vama ima života,” rekao je Andrić 1972. godine.
KAKO JE TRAVNIK (KASNO) PRIHVATIO ANDRIĆA
Andrić nije bio oduševljen idejom obnove svoje rodne kuće. Kad su ga pitali koliko je koštala rekonstrukcija, odgovorio je: “Hvaleći mene, Travničani pomalo hvale i sami sebe. Ne zamjeram im. Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, cijeli Balkan je takav.”
I zaista, 60 godina nakon prvog izdanja “Travničke hronike”, Travnik je konačno organizirao čitanje knjige uživo – maratonsko internetsko čitanje kojem su prisustvovali diplomati, ambasadori i umjetnici. No, interes za književne radionice i kulturne projekte brzo splasne.
“Nismo još pokušali pokrenuti književni klub, ali možda i to dođe na red,” govori Enes Škrgo, viši kustos Memorijalnog muzeja, osvrćući se na to koliko je teško održati interes za Andrića u njegovom rodnom gradu.
Danas, Travnik ima Memorijalni muzej Ive Andrića, turističke ture ‘Tragom Travničke hronike’ i manifestaciju ‘Andrićevi dani’. No pitanje je koliko je taj Andrić uistinu živ u Travniku, a koliko je samo relikt prošlosti kojeg povremeno otresu od prašine da bi se na trenutak osjetili kao dio velike kulturne baštine.
wpDiscuz
