Kad netko treći put bude nasilno nemetnut za vladara nekom narodu, to nije mala stvar. To su stvari zbog kojih se pokreću ratovi i zbog kojih padaju carstva. Kamo li ne protektorati.
Tu nema prostora za domjenke i čašiče razgovora.
Jer nametanje je jasan čin nasilja. A nasilje je jasna odluka Nasilnog, za prestanak svakog dijaloga s Manjim.
I to znaju svi. Osim “našeg” kardinala Vinka Puljića.
Gnjev u Hrvata obrnuto je proporcionalan sreći na licu Vinka Puljića.
Gnjev u Hrvata na ovu državu i na ovaj sustav zbog slučaja Komšić ali i zbog sveukupnog odnosa Bošnjaka prema njima u FBIH, od mira u Washingtonu na ovamo, ogroman je.
Komšić je tuđu fotelju preoteo na rigidnom valu antihrvatske nacionalističke histerije.
Komšiću je jasno da je nakon što je polarizirao i dodatno podijelio narode u Federaciju, na jednom federalnom dijelu obožavan od strane džihadista, baš kako je na njenom drugom dijelu do neba omražen.
Hrvati su ti koji ga do neba mrze.
Ta mržnja u Hrvata nije umjetna. Inducirana je. Ona ima svoju realnu političku osnovu.
Braniti nekom Hrvati da mrzi Komšića ugrožavanje je osnovnog ljudskog prava. Hrvatsko pravo na permanentnu mržnju svega onog što je stvorilo Željka Komšića osnovno je ljudsko pravo.
Zabraniti Hrvatu da mrzi Komšića bilo bi isto kao antifašisti zabraniti da mrzi fašizam.
I može se Komšića peglati po RH medijima, može mu se davati humanoidan oblik no Hrvati su ga prezreli. I s pravom ga mrze.
S mržnjom će ga otpratiti s ovog svijeta.
Svjestan da je prešao svaku mjeru i da najbolji predsjednici svijeta nisu imali pravo na tri mandata, svjestan da će svijet shvatiti da Komšića oktroira fašizam a ne demokracija, nakon preotimanja pozicije u Predsjedništvu BIH, Komšić je trgovinom diplomatskim mjestima kupio nešto bošnjačkih medija. I tako si osigurao kakav takav medijski mir na 23% BIH. Na prostoru na kojem se jedino i može kretati. Tamo gdje je i dobio glasove.
Jasno mu je da je ovaj treći put pretjerao. Jasno mu je da je teren sklizak i da se medijska podrška mora osigurati i na “prostoru džihada” (tako taj prostor naziva Komšićev suborac i *KSM-ov ratni drug, Patković) u slučaju da dođe do “neželjenih posljedica”.
Putem Branimira Jukića uzeo je FTV kojim već koju godinu upravlja Branimirov braco Zvonimir (FTV je privatni posjed familija Kukić i Jukić premda pravno fingira kao vlasništvo Parlamenta FBiH)
Putem Danke Savić, supruge Senada Avdića, ponovno je uzeo uređivanje Slobodne Bosne,
Slično je uradio i sa Safet Oručevićevim Vijestima.ba. kao i preuzimanjem FB profila Zubotehničarke, na kojem je diplomatsko mjesto trampljeno za blaćenje “Žlibine, Rvata Katolika, “primitivnih žena bez muda” i Hercegovine,” Sve kako bi se skinuo fokus s Komšića.
No sve to nedovoljno je bilo za gušenje gnjeva Hrvata.
Prvo jače gušenje tog gnjeva dogodilo se o Uskrsu kada je na užasavanje i opću zbunjenost katolika, Hrvata u BIH na Puljićevom domjenku usksrnuo umjesto Isusa, Komšić. Skupa sa svojom ateističkom, antikatoličkom i antihrvatskom svitom.
Hrvati su tada morali gledati kako Komšiću Puljić pruža ručicu i potom, s tom kreaturom modernog saraj džihada, uz smiješak i mig, vrši obredno tucanje jajima.
Nazivajući to ekumenizmom što li.
Učinak je postignut. Hrvati su zbunnjeni, Komšić zadovoljan a Puljić nasmijaniji i zadovoljniji nego prije domjenka.
Drugo gušenje hrvatskog gnjeva Puljić je Hrvatima priredio za Božić. Kardinal se tad naklonio pred ostalim vođama džihada 90-ih.
Komšićevim političkim bogovima. Bakirom. Šefikom. Ali i pred njhovom političkom prostitutkom. Komšićem.
Mediji džihada su slavili. Oslobođenje je bilo oduševljeno, Rijaset, Avaz, Dženane. RFE-ovi. Svi.
Osim katolika. Osim Hrvata.
Ta dva slučaja trgovine hrvatskim gnjevom, stvarna su slika Tetkice. I na žalost, oduvijek lukrativne Crkve u BH Hrvata.
Puljić, taj benevolentni vrtni patuljak u vrtu Ive Tomaševića nastavlja trgovati našim dostojanstvom. Kao da ga je netko poslao i ovlastio za to.
Komšić nije katolik. Ne predstavlja katolike. Niti Hrvate. Politička je osoba. Antipod demokracije i sinonim nepravde. Uvreda je hrvatstvu i katoličanstvu. Uvreda pravdi , razumu i moralu, počinitelj je svakog od sedam smrtn ih grijeha. Pozivanje njega na domjenke tek je plod Puljićeve potrebe da utrži svoju poziciji i završi neki svoj privatni interes. Po rebrima svog naroda. Nikako svojim dakako.
U tom samom činu postoji nešto i sotonsko. Iako Puljić zna, kako će time pokvariti i Uskrs i Božić vjernicima katoličke Crkve u BIH, kako će kod tisuća njih izazvati okretanje božićnih želudaca, on to , tako pakosno i tako smiono čini.
On time pokazuje koliko Crkva u BIH nadmeno i s gotovo prijezirom gleda na glupe katoličke mase, na nas Hrvate katolike, baš onako kako je na nas, kao na stoku, kojoj je mrska sloboda, gledala na Milodražu prije 555g. kada su unatoč izričitoj naredbi naše kraljice da se krene na opći ustanak protiv okupatora oni potpisali naše prevođenje u roblje.
Puljić je još jednom pokazao koliko elita klera katolike smatra nemislećim bićima.
Zašto? Jer je prosječan Hrvat od djetinjstva obučen da sve što fratar il kardinal čine “čine to za naše dobro i nikako za svoje, a mi neke stvari ionako nismo dužni razumijeti”.
Masovna hipnoza našeg naroda, njihovom “nepogrješivošću” ide do razine da narod čak i crkve zazidava na njihov mig, da Pape sotonama zovu ako to prohtije koji poludjeli fratar. Da se biskupe tovari u gepek ako to naredi sultanova vojska, vlastela sultanove “redodržave”.
Međutim, ovo što je uradio Puljić, samo je dno, cijele jedne niske dna, u dugoj povijesti puzanja Vatikana pred bosanskim džihadima.
Poziv Komšiću na domjenke nema nikakve veze s vjerom. To je bijedan i jadan, no jasan politički čin puzanja pred nasiljem. Za koji nitko, ama baš nitko nije ovlasio Puljića.
Radi se o sarajevskom udaru na dignitet BH katolika, udaru koji političko Sarajevo čini putem najnedostojnijih duša sarajevskih klerokukavica.
To je čin u kojem kardinal, prostituira svoju uglednu crkvenu funkciju, i to pred kamerama, o dva najveća katolička blagdana.
Vrijeme Stadlera je očito prošlost. Doba je kardinala Kukavica.
Puljićev politički čin, čin je izdaje ne samo Hrvata, katolika, nego i čin izdaje vlastite funkcije unutar crkvene hijerarhije. Njena profanizacija. Svođenje rođenja Kristovog, pod “puno važniju” temu PDV-a.
Đavo je od Isusa u pustinju tražio da mu se pokloni, i da će mu dati Ahdnamu, pravo da gospodari cijelom Zemljom. Isus mu je kazao “Odstupi Sotono”.
Nije Isus bio mudar kao naši fratri prije 555 godina. Niti zabrinut za PDV , kao naš Vinko jučer i prekjučer.
Ša zna Isus? Šta zna On, jebote, što je Bosna?
Lako je bilo kurčiti se po Judejama i pustinjama. Dođi frajeru u Titovu pa se kurči.
Šta on zna, uostalom, što je prava moć oprosta i kako je njima gore u Sarajevu?
Pa taj Isus, i on bi u Sarajevo došao samo održati govor, pokupiti lajkove, eventualno polupati trgovce na Baščaršiji, u nekim džamijama bi možda zavapio “Što uradište od kuće oca mojega”, i pobjegao bi.
Lako je Isusu , tamo daleko, pričati.
Vinku je gore živjeti.
Na stranu ironija, Hrvati u BIH konačno bi morali shvatiti da će, ako se nastave svijetu predstavljati ne kao narod nego kao religijska sekta, na koju ogroman utjecaj ima svećenstvo, uskoro nestati s lica zemlje kao politička zajednica.
Baš onako kako su svaki put u svojoj BH povijesti nestajali kao politička zajednica, kad bi svoju političku sudbinu prepustili svećenstvu. Bilo to u Milodražu prije 555, godina ili u Širokom 1941. godine.
Težak je to put samospoznaje, no u sukobu sekularnog nacionalizma s jedne strane i tetkaste, nemušte, dezorijentirane, emocijama nabijene molitvene katoličke zajednice, o čijoj sudbini odlučuju Tomaševići, fratrizani i Puljići, bez da ih je itko ovlastio za to, jasno je tko će izvući deblji kraj.
Nađite nam primjer europske političke nacije o čijoj političkoj sudbini u medijima toliko o njima govori i predstavlja ih njihovo svećenstvo.
Bošnjački nacionalizam predstavlja nas namjerno u stranim i BH medijima kao zaostalu molitvenu skupinu. Kao skupinu čije interese eto zastupaju fratri i kardinali. Bez kojih mi ne bi eto postojali. Iako je istina suprotna. Ti paraziti naše nesreće ne bi postojali bez nas.
Ti i takvi nas brane tek u onoj mjeri koja im je dovoljna da postignu toliki simbolički kapital da sutra s nama mogu trgovati.
Baš onako kako je to lijepo opisano u ovom primjeru.
Primjeru kardinalne greške katoličanstva u BIH. Primjeru Vinka Puljića koji prvo tjedan dana grmi na Komšića, kako bi podigao ulog, a onda sutra, po domjencima, trguje, amortizacijom hrvatskog gnjeva prema Komšiću.
Izručujući naše pravo na naš gnjev, i na naše, dakle naše, a ne svoje ustavno pravo, za nekakav svoj PDV, svoj stan, svoje direktorsko ili svoje diplomatsko namještenje.
U takvom dakle sukobu, u kojem Srbi i Bošnjaci na megdan izlaze s vojskom institucija a ti s plastičnim kineskim očenašima, za koje su te uvjerili da ih je Gospa lično blagoslovila, i to pri 50.000 ukazanju, predvođen s par političkih kukavica koji također blenu u to što će “fratar” reć, u takvom dakle sukobu mi nemamo nikakve šanse voditi ozbiljnu političku utakmicu.
Možemo se samo nastavljati sramotiti.
Baš onako kako se Vinko sramoti. Sramoteći i nas. Kad se klanja tamo gdje ga nitko i ne tjera.
U svom dvorištu. Podređujući svog Boga nekim drugim bogovima.
To nije kardinal nego kukavica. To nije politika nego služanjstvo. I to nije narod nego začarani plebs.
To je na žalost ona biblijska situacija oko Zlatnog teleta. U kojoj tek oslobođeno roblje inzistira da se vrati u status roblja. Oslobođeno stado koje inzistira da ipak ostane nečije.
Lice Kardinala Puljića na ovoj fotografiji najbolje oslikava političku zbunjenost Hrvata u BIH.
Da biste njega i ostale natjerali da prestanu trgovati vašim političkim pravom, to im morate jasno reći. Da više nemaju prava na vaše dionice. Da nisu vlasnici vaših sudbina. Vašeg političkog Ja. I da ih nitko nije ovlastio za to.
U svakom susretu s njima to im morate reći. Doslovce u svakom.
Oni nisu pozvani, biti naši politički zaštitnici. Oni su tek samo kler. Misija im je bavljenje duhovnom sferom našeg života. I ničim drugim. Čak i to u onoj mjeri u kojoj im dopustimo.
Mi na Poskoku smo im objavili rat. Do iznemoglosti. I ne smatramo se time manje Isusovima. Dapače.
A vi? Vi kako hoćete. Do vas je. Ako vam je dobro onda ništa.
Bujrum.