‘Tuga i slava’ nije samo priča o redateljevim ljubavima i strahovima nego i film o njegovoj urođenoj potrebi za bijegom od svega što ga kao čovjeka umrtvljujeNe sjećam se kad mi je posljednji put u kinu neki film proletio tako brzo da sam na kraju, nakon skoro dva sata, koliko traje “Tuga i slava”, glasno izgovorio: “Zar je već kraj?”.
Film Pedra Almodovara autobiografska je ispovijed o njegovu djetinjstvu, ljubavima, opsesiji filmom i boli s kojom se suočava slomljen kroničnim bolestima, sumnjama i tugom. Junak filma, Almodovarov alter ego, slavni gay redatelj Salvador Mallo, kojeg savršeno glumi Antonio Banderas, bježi od svega, što znači od sebe, svoje prošlosti i sadašnjosti.
O budućnosti ne razmišlja jer u nju ne vjeruje. Najčešće zatvara oči i u mašti se sjeća trenutaka prošlosti koje voli i u koje bi se najradije vratio. Na početku filma sjedi na dnu bazena, u vodi, elementu koji obožava tjelesno i estetski. Zatim mu glumac s kojim nije radio i razgovarao tri desetljeća otkriva čari heroina, u koji se utapa kad god mu je teško, a uvijek mu je teško. Na kraju ga na kirurškom ležaju uspavljuje anestezija, koju dočekuje s olakšanjem čovjeka koji se, iako to ne želi, mora suočiti s istinom da je za sve svoje boli i bolesti jedini lijek on sam.
“Strašno sam ponosan na ovaj film”, rekao je Almodovar, a onda se skromno ispravio, posramivši se hvalisanja, “Ponosan sam na neke scene”. Ma kakve scene?! Zna on vrlo dobro što je napravio i koliko je bilo teško pomiriti najosobnije motive s onima koji su univerzalni, što znači bliski ne samo njemu nego svakom gledatelju. Biti krajnje subjektivan, a ostati u estetskom okviru objektivnog pripovijedanja, kao da je riječ o Homeru i Trojanskom ratu, danas je, sudeći po ponudi filmova komercijalne, umjetničke i festivalske produkcije, gotovo nemoguće jer to, čini se, malo koji redatelj želi i razumije.
U tom je smislu Pedro Almodovar rijetki preživjeli dinosaur iz nekog drugog doba, suvremeni klasik nalik na redatelje od tridesetih do kraja pedesetih, iz desetljeća koja najviše voli i iz kojih crpi nadahnuće. Malo koji bi se suvremeni festivalski redatelj koji drži do svog ugleda usudio reći da je lik Scarlett O’Hare iz filma “Zameo ih vjetar” najslojevitiji ženski lik u povijesti filma.Almodovar je, srećom, besraman, što danas znači politički, estetski i seksualno nekorektan, a takvi su mu i filmovi, od onih ranih iz osamdesetih, poput “Mračnih navika” i “Zakona žudnje”, zatim raskošnih baroknih fantazija, na primjer “Visokih potpetica” i “Kože u kojoj živim”, pa sve do osobnih retrospektivnih drama kakve su “Sve o mojoj majci” i “Loš odgoj”. Almodovarovi filmovi imaju, u pravom smislu riječi, tijelo i dušu. Uzbudljivi su gledateljevu oku, izazovni mašti, poticajni inteligenciji.
Pritom se nikad, ma koliko osobni ili autobiografski, ne valjaju u felinijevskoj kaljuži sentimentalnosti, samosažaljenja i japajakanja. Almodovar je vikinški okrutan i prema svojim licima koje strastveno voli, ali i prema sebi. Ne treba mu krvnik jer svojim kadrovima reže glavu u trenucima u kojima drugi redatelji tek koračaju prema panju. Njegovi kadrovi i prizori sažeti su, nalik na kadrove svoga španjolskog prethodnika Luisa Bunuela, naoko jednostavni poput škrte rečenice sa subjektom i predikatom, bez priloga i pridjeva.
Rođen u siromašnoj Don Quijoteovoj La Manchi, Almodovar je uvijek svjestan odakle potječe, čak i onda kada svoga junaka Salvadora Malla (u čijem se imenu i prezimenu gnijezdi anagram Almodovar) smješta u vlastiti raskošan, blještavi stan, prepun slika, predmeta i Technicolor boja pedesetih, nalik na njegove filmove.
Almodovar je sazdan od suprotnosti, poput filmskog dijalektičkog perpetuum mobilea. Škrt i darežljiv, sažet i brbljav, siromašan i bogat, izazovan i pomirljiv, destruktivan i ljekovit, skroman i bahat, osoban i objektivan. Takvo bogatstvo suprotnosti danas je teško naći u filmovima drugih suvremenih redatelja, a izvor takve Almodovarove estetike su klasici poput Sirka, Hitchcocka ili Billyja Wildera, redatelja čiju sliku s potpisom drži na zidu svoga stana.
“Tuga i slava” nije samo priča o redateljevim ljubavima i strahovima nego i film o njegovoj urođenoj potrebi za bijegom od svega što ga kao čovjeka umrtvljuje, a to su očekivanja drugih, onih koji ga najviše vole. Na primjer, majke, koja želi da ide u sjemenište i postane svećenik.Ili publike i kritike, koja je “Tugu i slavu” dočekala s pohvalama, ali i žaljenjem što nije luđi i ekstravagantniji poput njegovih ranijih filmova. Ako se nije trudio zadovoljiti očekivanja majke, koju je najviše volio, zar je moguće da bi se trudio zadovoljiti bilo koga drugoga?