Priča se da je neki manje poznat parlamentarac iz Sarajeva, tijekom ekskurzije u Veliku Britaniju, uzviknuo usred britanskog parlamenta da je BiH “Zapadna teritorija” i to onog “pravog Zapada”.
Naravno, ostali smo uskraćeni za objašnjenje postupka stjecanja vlasništva tog “pravog Zapada” nad BiH, jer izgleda i nema potrebe.
Kako ovom zanesenom parlamentarcu tako i ostatku političkog Sarajeva, ovo vlasništvo se prosto podrazumijeva i ne podliježe dodatnim pojašnjenjima.
Činjenica je da su Amerikanci imali “zapaženu ulogu” u toku i na kraju građanskog rata u BiH. Da je pod njihovim krovom potpisan mir. Da su kao supersila uticali na implementaciju sporazuma. Da su eksperimentirali sa metodama “izgradnje države” i dozvoljavali poslijeratnu primjenu sile protiv pripadnika srpskog naroda. Da su umiješani u sve političke procese, da nameću rješenja i usmjeravaju reforme, da se ponašaju kao kolonizatori, to je sve van svake sumnje.
Ali da su vlasnici BiH, ne bi ni oni toliko otišli daleko, za razliku od političkog Sarajeva.
Zato nismo do sada čuli da se neko pobunio u bošnjačkoj javnosti zbog konstantnog miješanja zapadnih država u unutrašnja pitanja BiH.
Kao da se u političkom Sarajevu stopila orijentalna takija i zapadna hipokrizija u neku novu ketmansku doktrinu za selektivnu političku primjenu.
Tako, recimo, dok “pravi Zapad” vrši pravno nasilje nad ustavnim nadležnostima Republike Srpske, za političko Sarajevo to je prihvatljiv reformski proces.
Čak postaje i zanimljivo kako razni stručnjaci smišljaju obrazloženja za nepravne postupke međunarodne zajednice.
Na primjer, jedan bošnjački ekspert za ustavno pravo kaže da je Ustav BiH “živa materija” i tim “biologističkim” pokušajem opravdava odluke visokih predstavnika i Ustavnog suda BiH kojima je izmijenjena ustavna struktura državne zajednice na štetu Republike Srpske.
Dakle, “pravi Zapad” je mogao doslovno oktroirati novi ustav što se sarajevskih stručnjaka tiče, samo da bude u skladu sa dominantnom unitarističkom agendom.
U skladu s tim sve može da podliježe toj ketmanskoj doktrini. Tako se zakoni mogu nametati, Ustav dopunjavati, nadležnosti oduzimati, izabrani funkcioneri smjenjivati, upotreba sile opravdavati.
Sve dok su te akcije u službi izgradnje njima nedosanjane BiH, a na štetu mrske im Republike Srpske, sarajevski intelektualci i politički predstavnici će to opravdavati bez iole zadrške i kritičkog preispitivanja.
Međutim, zanimljivo je koliko su tim selektivnim pristupom spremni pogaziti principe za koje se u javnosti deklarativno zalažu.
Tako se i političko Sarajevo i njihovi vlasnici sa “pravog Zapada” navodno zalažu za presumpciju nevinosti, gdje se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravosnažnom sudskom odlukom, osim ako se ta osoba ne zove Milorad Dodik.
Onda u tom slučaju ovaj princip više ne važi.
Dovoljno je da neko iz političkog odjeljenja Ambasade SAD u Sarajevu prenese u sjedište tračeve sa društvenih mreža i to automatski postaje corpus delicti ovoj predvodnici “pravog Zapada” za uvođenje sankcija, bez prava na odbranu.
Na taj način ova proklamirana demokratska država u drugom desetljeću XXI stoljeća pokazuje nerazvijenim demokratijama kako se obračunava sa političkim neistomišljenicima i neposlušnim liderima, čija sloboda izražavanja političkih stavova ne potpada pod onu slobodu govora za koju se navodno zalažu.
Ta sloboda rezervirana je samo za poslušnike i istomišljenike, dok se ovim drugima to osporava nazivajući njihove istupe neprihvatljivom retorikom.
Zato je lako obrazložiti zašto niti jedan pravni ekspert iz Sarajeva nije branio u ovom slučaju presumpciju nevinosti, kao univerzalni princip, ali je teže shvatiti zašto baš nijedan tamošnji stručnjak, novinar ili borac za ljudska prava i građanske slobode nije ustao u odbranu slobode medija kada je po istom inkvizicijskom modelu presuđeno i Alternativnoj televiziji.
Zar je sloboda javnog informiranja u BiH vezana isključivo za medije s adresom u Sarajevu i možda u Bijeljini?
Imamo li jedan primjer da je neko od pripadnika političkog Sarajeva, NVO sektora, zapadnih ambasada, liberalnih krugova, građanskih kružoka, ustao u odbranu principa i javno osudio SAD za ugrožavanje slobode medija svojim nebuloznim sankcijama?
Zar ovo nisu par excellence primjeri spomenute sarajevske ketmanske doktrine, jer očigledno sva načela i svi principi za koje se navodno zalažu, prestaju da važe kada se pređe na teritoriju Republike Srpske.
I opravdano se pitamo ima li tu neka granica?
Vjerovatno bi jednako ćutali i odobravali da je kojim slučajem NATO raketa pogodila zgradu ATV-a.
Imali smo primjer Radio-televizije Srbije 1999. godine, a među praktičarima sarajevske ketmanske doktrine, vjerovatno je i to bilo opravdano.
Autor ovog teksta ne može da pronađe slučaj da je nekad neki pripadnik sarajevske javnosti javno osudio bombardiranje RTS i okarakterizirao ga kao primjer ratnog zločina u svrhu gušenja slobode medija.
Tako da Sarajevu nisu problem sankcije ATV-u i napad na medijske slobode, nego što se na toj listi nije našao još neki medij iz Republike Srpske.
A kada je riječ o onom “pravom Zapadu”, sve njihovo zagovaranje ljudskih prava i sloboda na koje su protrošili prošlo stoljeće, obesmišljeno je njihovim vojnim i političkim aktivnostima samo na Balkanu protekle tri decenije, a gdje je tek Bliski istok i drugi dijelovi planete.
Licemjerni pristup da pravo na slobodu imaju jedino oni mediji čija se urednička politika uklapa u dominanti pogled na svijet “pravog Zapada” negira sve njihove pokušaje indoktriniranja da ono što rade ima za cilj širenje slobode i ljudskih prava, bez obzira na to koliko te metode bile agresivne u praksi.
Zato na račun SAD neće biti upućena niti jedna kritika nekog liberalnog teoretičara koji je možda branio doktorat na tezi da su mediji slobodni jedino onda kada su oslobođeni aktivnih ograničenja od strane drugih.
Jer ako ta ograničenja nameću Sjedinjene Države kao u slučaju bombardiranja RTS ili sankcioniranja ATV-a, to onda dobija drugu dimenziju.
Tada ti isti liberalni teoretičari podešavaju svoje stavove objašnjavajući da u stvari to i nisu mediji, nego alati u rukama diktatora (Milošević) ili nepoželjnih, čitaj korumpiranih političara (Dodik).
Tada sve agresivne intervencije protiv takvih nazovialata dobijaju opravdanje u očima tog istog Zapada.
Zato je poželjno pogoditi isti raketom i ubiti 16 zaposlenih i raniti isto toliko.
Ili sankcionirati taj medij, ukidati mu naloge na društvenim mrežama, nazivati ih suradnicima nepoželjnih vlada i sl.
Jer taj neki “nebeski” sud kojim upravljaju američki zaštitnici demokracije, presuđuje već desetljećima državama, liderima, medijima, kompanijama, pojedincima, a uz to je “božanski” nepogrešiv i nema tog autoriteta koji bi ga mogao dovesti u pitanje.
Samo je važno biti slijepo poslušan, ništa kritički ne propitivati, ne dovoditi u pitanje njihove namjere niti odluke, nego ćutati i izvršavati.
Tad tek dobijate oreol liberalnog građanina svijeta prihvatljivog tom “pravom Zapadu” i njihovom sistemu vrijednosti.
U suprotnom ne gine vam etiketa fašiste.
I dok tako taj američki “nebeski” sud presuđuje po Republici Srpskoj, poželjan je i prihvatljiv političkom Sarajevu.
Ali tko zna, možda jednog dana i njima zasmetaju te agresivne metode “pravog Zapada”, kada se i sami susretnu s njima pa prestanu da seire na svaki šamar Republici Srpskoj.
Moguće da će tad shvatiti da sve to i ne donosi neku korist Bosni i Hercegovini, nego naprotiv. Možda to uoče nekad u budućnosti, a možda i uskoro.
Autor je ambasador BiH u Hrvatskoj . izvor: Nezavisne Novine
wpDiscuz
