Naravno da se fenomen hipnoze ukazuje i daleko šire, van ove katastarske čestice koju u zemaljskim knjigama vodimo pod nazivom Balkan. Međutim, ako ste slučajno proparali majčinu maternicu baš na ovim prostorima, kulturni fundamentalist Damir Nikšić će taknuti u vaše zavičajne traume s takvom preciznošću da nećete ni primijetiti kad ste počeli cuclati palac. I onda ćete znati da je to to. Ili ste Balkanac/ka ili niste. Bruka je da vam Damira Nikšića ne predstavismo i ranije, ali s umjetnošću je, srećom, tako – bolje ikad nego nikad.
Dakle, Damir Nikšić je jedan od onih svjetskih Bosanaca i (konceptualni) umjetnika od formata. Akademsko obrazovanje u likovnoj umjetnosti stječe u Bosni i Hercegovini, a magistrirao je u Sjedinjenim Američkim Državama gdje izučava primjenu novih medija u umjetnosti. I tako ima i bend Sing Sing, pjeva i sâm, pleše, svira, slika… Ali ipak je možda njegovo najsnažnije oružje kamera u kombinaciji s njegovim YouTube kanalom, kojom je “skinuo” duh vremena.
Jedan od najupečatljivijih njegovih videa definitivno je “Masovna hipnoza”, kojom je inovativno prikazao svima nam prepoznatljiv Balkan. Ne radi se o strahovima od promaje, izlaska iz kuće s mokrom kosom ili ispijanja hladne vode dok si vruć. Njegova revolucionarna teza kaže da se hipnoza, koja se inače svodi na nametanje volje, na Zapadnom Balkanu sastoji od nametanja nevolje.
“A ispod svega toga stoji istinska hipnoza ili magija Zapadnog Balkana koja se sastoji od nametanja bezvolje drugome”, poučit će nas Nikšić prije svoje vrhunske prezentacije.
S uvodom u ovaj kratak i poučan video o ispoljavanju mentaliteta kojemu pripisujemo atribut “balkanski”, smo i pretjerali. Njegovi materijali služe za gledanje i slušanje. Zato valja samo natuknuti da je dobronamjernu brigu o bližnjemu svom na Balkanu opjevao i u singlu “Umij se”, efektno i s malo riječi.
Inače, ovaj čovjek se već dugi niz godina bori s razbijanjem predrasuda, pa je tako posvetio brojne uratke islamofobiji – kako domaćoj, tako i europskoj i američkoj. Napravio je veselu, premda deprimirajuću pjesmicu “If I Wasn’t Muslim”.
Prepjevao je i neke od “najvažnijih” nam nacionalnih i internacionalnih himni koristeći isključivo ime Onoga čiji se lik ne smije prikazati u vizualnom obliku. Tom je uratku dao ime “The Political Sacrilegion”, odnosno “Političko svetogrđe”.
Rasplesat će vas sa “Living in the Boogeyland”, koja zbog vesele tragike i poleta podsjeća na “Gimme Hope Joanna” Eddyja Granta. Pjeva o “kosturima u ormaru” Zapada, konkretnije nimalo miroljubivoj kolonizaciji koju provode SAD – zemlja prilika u kojoj je i sam proveo dobar dio života prije povratka na Balkan.
Ali se i cinično obraća svim samozaljubljenim altruistima koji sebe shvaćaju previše ozbiljno u vlastitom Weltschmerzu. Ta mu se, pak, zove “Evo npr. ja”.
Možda je na kraju svega i izlišno reći da je društveno angažiran, no mora se spomenuti da je 2011. godine “okupirao” Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine kada ju je država odlučila ugasiti zbog besparice. Viđen je, među ostalim, i na nedavnoj okupaciji bh parlamenta tijekom tzv. bebolucije, gdje je opjevao smrt malene Berine Hamidović – bebe koju je administrativni kaos u BiH koštao života. Bilo bi sjajno kada bi ga zaista poslušale progresivne snage u Bosni i Hercegovini i okupile se da poduzmu nešto, u tom za Europu i svijet nerazmrsivom čvoru odmilja zvanom Apsurdistan.
wpDiscuz