Kada je 2011. nelegalno, nelegitimno i uz snažnu podršku OHR-a i američkog veleposlanstva formirana vlast stranaka Platforme, bošnjačke mase, koje čine oko 98% glasačkog tijela Platforme, očekivale su Promjene. Promjene su im i obećane. Jedno od obećanja relativno pobjedničke stranke, SDP-a, bilo je da se neće koalirati s nacionalistima. Pri tome očito nije mislio na bošnjačku nacionalističku stranku SDA, nego na srpske i hrvatske nacionalističke stranke.
Prošle su više od tri godine, a SDP ne samo da nije ispunio obećanja, nego je ojačao srpski i hrvatski nacionalizam u BiH. Nakalemljeno na godine frustracija i nemoći, građani BiH koji su glasali za stranke Platforme osjećali su se duplo prevareni. Ne posebno masovan protest radnika u Tuzli bio je iskra koja je zapalila „bosansko bure baruta“ na vrlo efektan način. Radnicima su se pridružili nezaposleni adolescenti željni akcije. Zaštićeni masom pravih prosvjednika, gledajući oči u oči policajce, nisu odoljeli da ne bace pokoji kamen na policiju. Policija ih je, naravno, pretukla, da bi se isti vratili već sutra dan i zapalili čuvanu zgradu kantonalne vlade u Tuzli.
Tvrtko Milović l poskok.info
I dok su Tuzlaci demonstrirali pred „najdržavnijom“ zgradom koju imaju u svom gradu, Sarajlije, ali i drugi, dali su podršku pridružujući se prosvjedima pred zgradama ostalih kantonalnih vlada. Logično, kako hrvatski (a ni srpski) birači nisu birali nikakve platformaške vlasti, onda nisu ni izašli demonstrirati. Odatle upadljivi izostanak prosvjeda u RS, i hrvatskim kantonima. Jasno, te vlasti su potpuno legitimne a nezadovoljni građani tamo čekaju izbore za svoj izraz nezadovoljstva.
Vlade Platforme drugi dan prosvjeda počele su muku mučiti i sa neredima. Značajna masa huligana, opet zaštićena aurom „radničkih prosvjeda“ počela se obračunavati sa onim što predstavlja vlast – zgradama. Kada su u Srbiji 2001. rušili Miloševića, postojala je jasna figura koju se želi srušiti utjelovljena u Slobodanu Miloševiću. U BiH je ta figura razvodnjena na stotine ministara i zastupnika, zajedničkim imenom nazvanih „Političari“. A političari sjede u zgradama, primaju visoke plate i ne rade ništa. Zato su prosvjednici svoj bijes usmjerili na zgrade. U Tuzli na one zgrade koje su imali, a u Sarajevu i Zenici solidarno sa Tuzlom.
U Mostaru su se ogorčeni glasači Platforme okupili na lijevoj obali grada, prešli na desnu obalu, demolirali što su mogli, i vratili se kućama.
Mediji su jasno dali velik značaj prosvjedima. Režimski mediji, uplašeni za opstanak režima koji ih hrani, u prvi su plan istakli nerede nastojeći time zamagliti stvarne uzroke nereda i prosvjeda. Građani, koji imaju ugrađeni otpor prema nasilju, a koji vuku još od rata, nasjedaju na podvalu i dobrim dijelom gube interes za prosvjede.
Stranke Platforme različito su se ponašale prilikom prosvjeda. Kretale su se u želji da podrže prosvjed, ali da odmaknu sebe od mete nasilja. Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a poslužio se starim trikom: prosvjednike je optužio da prosvjedima uspostavljaju Treći entitet. SDA se dobrim dijelom ušutjela, i naložila svojim premijerima kantona da daju ostavke, kako bi se izmakli oštrici nereda. Sarajevska elita također je pokušala uzroke i povode nereda prebaciti na Dragana Čovića i Republiku Srpsku, nastojeći dodatnio diskreditirati demonstrante. Ovi bizarni argumenti nisu umanjili oštricu prosvjeda, ali su ih svakako ideološki obojili. Tako su ponedjeljak (10.02.) prosvjednici širom Federacije u svoje zahtjeve uvrstili i zahtjev za ukidanjem kantona(!?)
Prosvjedi su za vikend bili značajno manjeg intenziteta, najviše zato što je veliki broj huligana priveden. I onda najnevjerovatniji događaj, koji po svom karakteru podsjeća na western romane: prosvjednici su se okupili ispred sarajevskog pritvora i tražili – oslobađanje pritvorenih! Da čudu ne bude kraja, potrudile su se vlasti i privedene – pustili. Na ovaj način su osigurali da u ponedjeljak huligani ponovo izađu na ulice i demoliraju neke druge institucije.
U ponedjeljak (10.02.) prosvjednici su već značajno ohrabreni uspjesima! Smijenili su četiri kantonalna premijera, jednog direktora agencije, zapalili četiri kantonalne vlade, zgradu Predsjedništva, jednu gradsku upravu, jednu gradsku vijećnicu, jednu političku stranku, jednu vikendicu, dva kioska i desetak automobila. Također su natjerali Visokog predstavnika da zaprijeti vojnom intervencijom. Nešto što nikad nije uspio ni Milorad Dodik. Osokoljeni uspjesima, prosvjednici su se okupili pred zgradom Vlade Federacije BiH. Iako nisu etnički motivirani, prosvjednici itekako imaju bošnjački karakter. Ne samo zbog bošnjačkih nacionalnih obilježja koja krase prosvjednike, nego i zbog karaktera iznesenih zahtjeva. Potvrda je i spontano izabrani predstavnik prosvjednika – umirovljeni general Armije BiH. Ovaj gospodin očigledno ulijeva povjerenje prosvjednicima, te ne čudi da je baš on izabran da ih predstavlja pred premijerom Vlade FBiH Nerminom Nikšićem.
Prosvjednici traže smjenu vlade Platforme. I tako u plamenu završava vlast Platforme. Ukoliko Vlada odbije podnijeti ostavke dati će prosvjednicima novi motiv za proteste, a vjerovatno i nerede. Ukoliko pak Vlada da ostavku, onda će se prosvjednici preseliti pred neku drugu instituciju. Možda i OHR!?
Višednevni prosvjedi ukazali su na dva fenomena:
– Snagu naroda
Od prvih slobodnih izbora narod ima osjećaj da se uvijek ista lica nalaze na vlasti. Iako to nije točno, jeste točno da nema nikakvih sistemskih i ekonomskih promjena. U privrednom i općem smislu, BiH decenijama kontinuirano pada. Ovaj trend nije uspjela promijeniti ni jedna vlada. Činjenica da je mnoštvo izbornih procesa legitimiralo svaku od tih loših vlasti, dodatno frustrira javnost, pogotovo onu javnost koja zaista glasa za promjene – bošnjačku. Hrvatska javnost uvijek glasa za HDZ i jedino što nju frustrira jeste kada se taj HDZ ne nađe u vlasti (2001. i 2011.). Činjenica da je narod u jednom danu priomijenio vlast, na način koji nije uspio u 20 godina, pokazuje narodu da zaista ima realnu političku snagu. Odatle i obrazloženje svih nesuvislih zahtjeva koji prosvjednici iznose. Jer u trenutnom odnosu snaga – ni jedan zahtjev nije nerealan, pa čak ni onaj da se „svim političarima smanje plate za 50%!“
– Slabost sistema
Sistem je pokazao da je u svakom trenutku nemoćan pred šakom prosvjednika. Tek nekoliko tisuća prosvjednika, od čega tek nekoliko stotina agresivnih, bilo je dovoljno da zapale zgradu Predsjedništva BiH! U biti, zapalili su sve zgrade koje su htjeli zapaliti. Skoro ni jedna paljevina nije propala izuzev pokušaja paljenja privatnog motela jednog od premijera kantona. Da se koji porezni dužnik sjetio platiti koju tisućuu maraka prosvjednicima da zapale Poreznu upravu FBiH, mogao je to učiniti sa priličnom sigurnošću u uspjeh. Ako država nije u stanju zaštititi svoje najviše institiucije, koga je onda u stanju zaštititi? Ne samo institucije, nego država nije u stanju zaštititi ni pravni poredak, jer gdje ima da se prosvjednike pušta na slobodu nakon prosvjeda roditelja i mase!? Politologija uči da režimi ne padaju kada su čvrsti, nego kad su slabi. A BH režim je u svakom slučaju slab.
Naredni dani mogu donijeti zasićenost prosvjedima, ali mogu donijeti i revolucionarni duh Maximiliena Robespierra u kojem više neće biti kriterija za traženje smjene! Svi će biti na giljotini, samo je potrebno da ih se prosvjednici dosjete.
Na kraju, sistem bezvlađa i nije tako neobičan za BiH. Samo mijenja formu.