Jedna od najvećih prevara međunarodne politike u Bosni i Hercegovini leži u statusu Ureda visokog predstavnika (OHR). Ta institucija nikada nije unesena u Ustav BiH. Namjerno. S promišljenom preciznošću.
Zašto?
Jer da se visoki predstavnik formalno ustavno pozicionira, morao bi odgovarati na tužbe, pritužbe i zahtjeve za odštetom. Morao bi se pridržavati procedura, transparentnosti, odgovornosti i – najvažnije – ljudskih prava. U sadašnjem obliku, OHR je svojevrsna političko-pravna avet: neuhvatljiv za pravo, nadređen svima, podređen nikome.
U tome i leži tajna njegovog licemjerja – jer visoki predstavnik nije samo entitet van ustava, on je mit. Mit o nepogrješivom međunarodnom nadbiću koje ne može pogriješiti jer nije pravno definirano. Ustavna rupa je njegovo utočište. Zakonska nevidljivost – njegova snaga.
Zamislite da je visoki predstavnik uveden u Ustav BiH. Tada bi svaki građanin, svaka institucija, svaki pogođeni akter imao pravni mehanizam da se obrati sudu – da traži zaštitu, da traži odštetu. Govorili bismo o milijunima konvertibilnih maraka koje bi morale biti isplaćene zbog gaženja temeljnih prava. Smjene bez suđenja, zabrane kandidiranja bez optužnice, političke diskvalifikacije bez prava žalbe – sve bi to postalo predmetom pravnog nadzora. A upravo to je ono čega se OHR najviše boji.
Međutim, u tom naoko savršenom oklopu međunarodne samovolje dogodila se povijesna pukotina. Njemački diplomata Christian Schmidt, u pokušaju da “disciplinira” političke aktere, upisao je sam sebe – doslovno – u Kazneni zakon BiH. Po prvi put je visoki predstavnik izvan sjene ušao u pravni tekst domaćeg zakonodavstva. I time – sve promijenio.
Jer onog trenutka kada se jedan neustavni entitet sam proglasi dijelom zakonske strukture, otvara se pravna fronta. Više nije duh izvan zakona – sada je konkretna, potpisana, imenovana figura u zakonu koji podliježe ocjeni ustavnosti. Time je prešao Rubikon.
I upravo tu, u tom ključnom trenutku, Milorad Dodik ga je nadigrao. Ne politički, nego pravno. Dodik je shvatio da se više ne igra po pravilima političke retorike, nego po pravilima pravnog sistema. Visoki predstavnik je – po prvi put – ostavio trag koji je moguće osporiti, rušiti, delegitimirati sudski i međunarodno. I sve što se događa od tada – procesi, kazne, presude – odvija se u zoni neustavnosti koju je sam Schmidt priznao time što je sebe pozicionirao kao zakonodavca.
U konačnici, visoki predstavnik ostaje ono što je uvijek bio: sila bez odgovornosti. Ali sada više nije nevidljiv. Greškom je sam skinuo plašt nedodirljivosti. I možda po prvi put – otkrio da je moć bez legitimiteta tek iluzija koja ne može trajati vječno.
Pravna strategija protiv samovolje: Kako srušiti Schmidtovu intervenciju
U trenutku kada je Christian Schmidt upisao sebe u Kazneni zakon Bosne i Hercegovine, otvorena je pravna dimenzija koja do tada nije postojala. Više nije riječ o političkom sukobu između visokog predstavnika i domaćih aktera, već o ustavnopravnoj krizi. I upravo tu leži ključ otpora – ne u ulici, ne u mitingu, već u pravnim instrumentima.
1. Ocjena ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH
Iako duboko kompromitiran zbog stranih sudaca, Ustavni sud BiH još uvijek ima obvezu razmatrati apelacije u skladu s Ustavom BiH. Akt kojim je visoki predstavnik izmijenio Kazneni zakon mora se osporiti kroz apelaciju utemeljenu na sljedećim tačkama:
-
Neustavnost subjekta koji donosi zakon – visoki predstavnik nije organ vlasti definiran Ustavom BiH.
-
Povreda prava na zakonodavni postupak – zakon nije prošao kroz Parlamentarnu skupštinu BiH.
-
Povreda osnovnih ljudskih prava – retroaktivnost zakona, kršenje prava na pravično suđenje, nedostatak pravne izvjesnosti.
2. Apelacija Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP)
Nakon iscrpljenih domaćih pravnih sredstava, slučaj ide pred Strasbourg. Tu BiH odgovara kao država – a samim time i za djelovanje visokog predstavnika. Primjeri iz prošlosti (Sejdić-Finci, Zornić) pokazuju da ESLJP priznaje diskriminaciju i pravne praznine u BiH sustavu. Dodikov slučaj – osuđen na temelju zakona koji nije donesen zakonito – ima sve elemente za europsku presudu.
3. Obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a
Iako simbolički, obraćanje i pozivanje na Aneks 10 Daytonskog sporazuma može imati političku težinu. Vijeće sigurnosti nikada nije potvrdilo ovlasti koje Schmidt danas koristi. Nijedan visoki predstavnik nije imenovan rezolucijom. Čak štoviše, Schmidt uopće nije potvrđen u UN-u. Time se dodatno delegitimizira njegov pravni status.
4. Međunarodna arbitraža i tužbe za odštetu
Ako se pravno dokaže da je visoki predstavnik prekoračio ovlasti, otvara se mogućnost masovnih tužbi za odštetu – protiv države BiH, ali i protiv konkretnih osoba u okviru međunarodnog prava. Tužbe se mogu podnijeti za:
-
Gubitak mandata
-
Pretrpljenu štetu ugleda
-
Povredu političkih i građanskih prava
Schmidtova greška nije samo politička, već pravna. Sam je priznao sebe kao zakonodavca, a time i pravni subjekt podložan kontroli. Dodik je to razumio prvi – i prvi povukao pravi odgovor. Ne revolucijom, ne separatizmom, već resetom na Dayton i pravnom borbom protiv neustavne moći.
BiH ulazi u novu fazu: onu u kojoj međunarodni mit može prvi put pasti – pred domaćim i međunarodnim pravom.
wpDiscuz
