Cijela priča o Staljinovoj agentici upakirana je na 400 stranica vrhunskog štiva koje vrišti za ekranizacijom
Studeni je 1930. godine. Ursulu Hamburger, 22-godišnju djevojku u njezinu domu u Šangaju, tada iznimno živoj i naprednoj metropoli, trgovačkom središtu u koji su hrlili zapadnjaci, posjetio je zgodan muškarac s jakim njemačkim naglaskom i bez tri prsta na lijevoj ruci. Ursula je bila oduševljena posjetiteljem. Njemica židovskih korijena, rođena kao Ursula Kuczynski, obrazovana i energična, bila je udana za arhitekta Rudolfa Hamburgera koji je iskoristio graditeljski bum u Šangaju kako bi iskazao svoju kreativnost i dobro zaradio. Iako je poput svoje mlade supruge bio uvjereni komunist, nije baš dijelio njezinu strast prema izgradnji “novog, pravednijeg svjetskog poretka”.
Ursula nije uživala u lagodnom životu kakav su vodile žene stranaca u Šangaju, koje je opisivala kao “male, razmažene psiće”. Zato je posjetitelju, za javnost novinaru Richardu Sorgeu, a ustvari ruskom tajnom agentu, lako pošlo za rukom da je regrutira kao špijunku kodnog imena Sonja. Ubrzo mu je postala i ljubavnica. Tijekom sljedeća dva desetljeća Ursula-Sonja rodit će troje djece, svako s drugim muškarcem, te živjeti u SSSR-u, Švicarskoj i Velikoj Britaniji – u Londonu i ruralnom Oxfordshireu. I svuda će se vrlo vješto baviti špijunažom.
Planirat će atentat na Hitlera i ukrasti nuklearne tajne Zapada. Na kraj će joj pokušati stati Kinezi, Japanci, Nijemci, Britanci i Amerikanci, FBI, MI5 i MI6. Bezuspješno. Nevjerojatnu priču o najsposobnijoj špijunki 20. stoljeća na papir je prenio Ben Macintyre, engleski novinar i pisac u čijim su non-fiction knjigama omiljena tema stvarni sudionici hladnog rata, špijuni iz sredine 20. stoljeća, tajni agenti s paklenim planovima, izdajnici i heroji.
Njegova knjiga “Agent Sonya: Lover, Mother, Soldier, Spy” (Agentica Sonja: ljubavnica, majka, vojnikinja, špijunka”), upravo objavljena u Velikoj Britaniji, brzo se prodaje, a kritičari je hvale kao napeto i intrigantno štivo. Za svoju novu knjigu Macintyre je imao pristup bogatoj građi – od dnevnika, korespondencije i autobiografije Ursule Kuczynski do prašnjavih košuljica iz arhiva u Moskvi i Londonu. Sve je to upakirao u 400 stranica vrhunskog štiva koje vrišti za ekranizacijom.
Njezino putovanje počinje 20-ih godina prošlog stoljeća u Berlinu gdje su se gotovo svakodnevno na ulicama sukobljavali komunisti i nacisti. Imala je 16 godina kada je u demonstracijama dobila udarac u glavu policijskim pendrekom. Iako je rođena u dobrostojećoj, sekularnoj židovskoj obitelji u finom kvartu i pohađala ugledne škole, mladu Ursulu privukle su komunističke ideje, ponajprije zato što joj se činilo da su komunisti jedini spremni za krvavi obračun s nacistima.
Otac joj je bio ljevičar, intelektualac, majka umjetnica, a ona je čitala Marxa i sviđala joj se ideja radničke utopije. Ideologija je Ursuli bila jako važna i nikad se neće odreći komunizma, no Macintyre je zaključio da se kod nje više radilo o svojevrsnoj ovisnosti o opasnosti, nego o provođenju ideja u djelo. Školovala se za knjižničarku, radila u izdavaštvu, čak se i usavršavala u New Yorku, a kada se 1929. godine vratila u Njemačku, zaljubila se u Rudolfa Hamburgera i udala za njega.
Ubrzo se preselila u Šangaj gdje će uz tutorstvo Richarda Sorgea početi njezina karijera Staljinove najbolje špijunke. U Šangaju će roditi i svoje prvo dijete, sina Maika. On će postati prevoditelj, pisac, dramaturg i jedan od najvećih stručnjaka za Shakespearea na njemačkom govornom području. Knjiga se poprilično bavi i Ursulinom roditeljskom stranom jer je cijeli svoj život bila rastrgana između majčinstva i dužnosti.
Kada ju je Sorge regrutirao, bila je trudna šest mjeseci. Većina žena pomislila bi kako je špijuniranje opasna rabota dok nose svoje prvo dijete, ali Ursula je trudnoću smatrala prednošću i sjajnim paravanom za obavljanje zadataka. S druge strane, jedino vrijeme koje je provela odvojena od svoje djece bilo je kada je dvogodišnjeg Maika ostavila kod djeda i bake dok je nekoliko mjeseci boravila u SSSR-u. Tamo je učila “špijunske stvari”: rukovati radiostanicama, šifrirati i “dizati u zrak pruge”.
Glavni razlog za to što je mališan ostao s njezinim roditeljima u Švicarskoj bio je strah da dijete ne nauči koju rusku riječ i uvali majku u nevolje. Nakon toga, i kada je već imala troje djece, vodila ih je sa sobom kamo god je išla jer joj je bilo draže izložiti ih opasnosti nego se razdvojiti od njih. Nakon obuke u Sovjetskom Savezu vratila se suprugu i sinu. Tijekom japanske okupacije Mandžurije upoznala je šefa ruskih agenata kodnog imena Ernst i s njim imala ljubavnu aferu.
Zatrudnjela je i u ljeto 1936. godine rodila kćer Janinu ili Ninu koju će njezin suprug prigrliti kao svoje dijete. Putovala je u Moskvu, živjela neko vrijeme u Poljskoj, da bi se 1938. cijela obitelj preselila u Švicarsku odakle je ona slala informacije Rusima i pomagala organizaciji ubacivanja agenata u nacističku Njemačku. Tu je završio i njezin brak s Hamburgerom. Razveli su se 1939. godine, a ona se ubrzo udala za Britanca Lena Beurtona (Burtona), još jednog pristašu komunizma i moskovskog agenta.
Brak koji je trebao biti formalnost, kako bi Ursula dobila britansko državljanstvo, potrajat će 50 godina. Obitelj se preselila na Otok gdje će se dogoditi najfascinantniji dio njezine špijunske priče, u slikovitom okruženju engleskog sela. I njezini roditelji uspjeli su pobjeći od nacista te su se smjestili u Oxfordshireu, u blizini kćeri. Žena s dvoje, a od 1943. kada je rodila sina Petera, troje djece i mužem koji vrijedno privređuje (a poslije odlazi u rat kao britanski vojnik) bila je savršena domaćica. U jednom je trenutku kuhala večeru, a u drugom prenosila šifrirane informacije ekipi u Kremlju preko radiostanice smještene u vanjskom zahodu njezina doma u mjestašcu Great Rollright.
Sitna, mršava crnka, koju su sada svi poznavali kao Ruth, najviše je pažnje privlačila time što je savršeno svladala recept za omiljenu englesku poslasticu scones, pogačice od prhkog tijesta koje tamo svi obožavaju. U ljeto 1942. godine u njezinu je špijunsku mrežu uletio pravi kapitalac, Klaus Fuchs. Taj teorijski fizičar je 1941. godine postao dio britanskog tima koji je radio na stvaranju nuklearnog oružja. Baza im je bila smještena u Harwellu nedaleko od Ursulina doma.
Povezao ih je Ursulin brat Jürgen Kuczynski, ugledni ekonomist koji je godinama predavao na London School of Economics. On je nagovorio Fuchsa da Rusima osigura što više informacija o projektu Manhattan, a veza mu je postala njegova sestra. Kako Macintyre piše u svojoj knjizi, Ursula je, na neki način, bila zaslužna za Staljinovu nevjerojatnu mirnoću koju je pokazao kada mu je Harry Truman 1945. godine na Potsdamskoj konferenciji rekao da ima novo, moćno oružje. Ruski vođa odavno je preko Ursule-Sonje i njezine ekipe dobio sve bitne informacije.
Dva puta su je 1947. godine ispitivali pripadnici sigurnosne službe MI5 i nisu otkrili ništa. Macintyre piše da se izvukla jer u toj službi nisu mogli vjerovati da bi jedna domaćica mogla biti vješta špijunka. Iako je njihova agentica tvrdila da joj je kućanica sumnjiva, kolege su odmahnuli rukom na “žensku intuiciju” i tu je priča završila. Ipak, počela je osjećati nelagodu. Roditelji su joj umrli i pokopani su na groblju u Great Rollrightu, a ona je u ožujku 1950. susjedima rekla da mora otputovati “kako bi sredila neke stvari oko ostavštine” i pobjegla iz Ujedinjenog Kraljevstva.
Suprug je stigao u srpnju, a u studenome je Klaus Fuchs priznao britanskoj tajnoj službi da je sovjetska krtica i završio u zatvoru. Ursula se vratila u rodni Berlin, naravno, u njegov istočni dio, u DDR. Osim atomske bombe, koja je bila pièce de résistance njezina djelovanja, za Ruse je nabavila i druge sjajne stvari, primjerice detalje britanske podmorske radarske tehnologije i planove za iskrcavanje tenkova.
U Macintyreovoj knjizi prvi se put otkriva i poprilično neočekivana reakcija britanske tajne službe na spoznaju o pravoj ulozi gospođe koja peče fine kolače. Naime, nakon bijega u DDR Ursula i njezin brat Jürgen imali su dosta problema. U zloglasnom Stasiju počelo je bujati antisemitsko raspoloženje. Voditelj Odjela za kontrašpijunažu MI5 obratio se šefovima predlažući da im njegovi agenti pristupe s ponudom “vratite se, sve vam je oprošteno”.
“Te osobe zasigurno imaju vrijedne informacije o ruskoj špijunaži pa vrijedi učiniti sve da ih pridobijemo, a s njima i njihove informacije. Svjesni smo da su njihove bojazni od nesigurne budućnosti pod komunističkim režimom manje od straha od pravnih i drugih kaznenih aktivnosti od britanskih vlasti. Učinite sve što treba da ih ublažite”, napisao je agent. Odgovori na pitanje što je dalje bilo leže u arhivima drugog dijela tajne službe, MI6, koji nisu dostupni javnosti.
Kuczynski se nisu vratili u Veliku Britaniju. Bivša gospođa Beurton postala je Ruth Werner. U svojem novom životu iza željezne zavjese radila je u nekoliko državnih ustanova, a zatim postala novinarka i književnica. Slijedila je put mnogih svojih kolega poput Grahama Greenea i Somerseta Maughama. Napisala je 14 knjiga, uglavnom za tinejdžere, crpeći inspiraciju iz vlastitih iskustava. Neke od njih ustvari su prikrivene autobiografske priče o njezinim avanturama i ljubavnim podvizima od Kine do Švicarske.
U Istočnoj Njemačkoj bila je poznatija kao spisateljica nego kao žena koja je uspostavila ravnotežu snaga između Istoka i Zapada na početku hladnog rata, omogućivši da obje strane imaju najrazornije oružje u povijesti čovječanstva. Još jedan detalj iz Macintyreove knjige o kojem svi govore Ursulina je uloga u planiranju atentata na Adolfa Hitlera 1938. godine u režiji sovjetske tajne službe GRU, preteče KGB-a. Prema njezinu planu, Hitler je trebao skončati u jednom od svojih omiljenih münchenskih restorana gdje je jeo najmanje tri put tjedno.
Naime, Alexander Foote, jedan od Ursulinih najbližih suradnika i dobro poznat sovjetski špijun rođen u Velikoj Britaniji, večerao je u restoranu Osteria Bavaria kada se tamo pojavio Hitler sa svojom svitom. Foote je primijetio da Hitlerovi tjelesni čuvari tu nisu previše oprezni. Mislio je da bi bilo moguće podmetnuti bombu u kovčegu pokraj pregrade između glavnog dijela restorana i privatnog salona te Hitlera dići u zrak ili ga upucati dok prolazi kroz restoran.
Ursula je smatrala da je plan odličan i prezentirala ga šefovima u Moskvi te dobila zeleno svjetlo. Iako su se agenti bacili na planiranje i sve je bilo spremno, Staljin je plan stopirao. Većina kritičara kaže kako uz uzbudljivu i zanimljivu priču ipak ostaju pitanja kojih se Macintyre tek površno dotaknuo: Kako je ta briljantna žena mogla biti u službi jednog od najvećih zločinaca u povijesti i njegovih nasljednika i nakon što je vidjela da njezini prijatelji, pa i njezin prvi suprug, završavaju u gulagu? Kako je mogla gledati kako se njezin grad dijeli na dva dijela i opravdavati nasilje i diktaturu u DDR-u?
Prema svemu sudeći, Ursula-Ruth-Sonja, koja je umrla 2000. u Berlinu u 93. godini, nikad nije posumnjala u svoje ciljeve. Nikad se nije kajala ni zbog čega što je učinila, niti osudila komunističku diktaturu. Bila je, do kraja, spremna žrtvovati sve za san izgrađen na lažima. Kada su je pitali što misli o tome da je zovu najboljom Staljinovom špijunkom, ona je lakonski odgovorila: “Ja sam samo prenosila poruke”.
wpDiscuz
