Brazil za siromašne u noćnoj patroli Manausom, gdje kockasti dres garantira seks

“YOU’RE BEAUTIFUL… What’s your name?…Can I kiss you?” čuli su ovih dana Hrvati u Manausu nebrojeno puta većinom od jako mladih žena, ali i muškaraca. Još ako su osim želje, na sebi imali dres globalno prepoznatljivog uzorka, vatreni snošaj za navijača Vatrenih bio je pitanje trenutka.

Dolazak hrvatskih Gringosa (kako u Brazilu zovu strance bijele rase) u Manaus izazvao je eksploziju libida kod domaćica i domaćina. Nije da smo kod Brazilki i (homoseksualnih) Brazilaca u Sao Paulu ili Riju primijetili da im je ustručavanje ili otvoreno iskazivanje seksualne želje problem, ili da se zamaraju “kako se zoveš/koji ti je broj/što piješ?” uvodnim formalnostima, ali Amazonci postavljaju nove standarde ekspresnih uleta.

Pučke fešte, koje su zadnjih par noći na glavnom trgu inače uspavanog grada službeno trajale do 2 sata iza ponoći, pretvorile su se tako u festival brazilsko-hrvatskog… prijateljstva podmazanog, osim tjelesnim sokovima, potocima hladnog piva i ledenih caipirinha.

Tipična brazilska atmosfera u atipičnom brazilskom gradu vladala je iza poznate zgrade opere; vrući stiskavci u sparnoj noći, obasjanoj tek rotirkama parkiranih policijskih terenaca, dok je nad bludnim parovima budnim okom bdjelo nekoliko vodova specijalne policije s dugim cijevima, dva su stajala nepomično u stroju na kutevima trga, dok je treći u borbenom poretku cijelo vrijeme nabrijano krstario gužvom.

Malobrojni Hrvati (zanemarite gluposti pojedinih izvjestitelja o hrvatskoj “invaziji” na Manaus, kojeg se dočepalo tek 200-tinjak navijača) ovdje nisu baš mogli pasti oči na “prekrasnim Brazilkama u Manausu” (još jedna medijska nebuloza), ali su zato mogli birati.

Moramo primijetiti kako su, općenito, žene u Manausu prilično manje atraktivne (recimo to najdžentlmenskije moguće) od onih u Sao Paulu, o Rio De Janeiru da ne govorimo.  Domaći muškarci s tim se slažu i kao za sve njihove nevolje, i za to također krive izoliranost i udaljenost ovog dijela Brazila od ostatka zemlje i svijeta, pa nije, kako nam govore, moglo doći do većeg miješanja naroda i rasa, zaslužnog za opjevanu ljepotu i atraktivnost Brazilki iz ostalih regija, prije svega na jugu zemlje. Može biti, ali dodao bih kako se o tome može raspravljati, ali o njihovom odbijanju depiliranja, nikako ne.

Ali, Amazonke “manjak kvalitete nadoknađuju borbenošću”, pri čemu im požrtvovno pomažu i tamošnji muškarci. U Brazilu je inače zavođenje igra koju gotovo neprekidno igraju oba spola, a mi smo dakako to najviše primijetili kod žena: Nemali broj puta dogodilo se da vidimo kako  u nekoga od Hrvata, Brazilka netremice bulji po cijelo poluvrijeme, iako do nje sjedi njen dečko ili muž.

To nisu jedine situacije u kojima se pokazuje da im ne smeta što im djevojke gledaju strance. U Manausu sam više puta vidio da muškarci oko domaće djevojke i Hrvata (ili bilo kojeg drugog stranca) koji se “gledaju”, formiraju krug i počnu skandirati “Ljubi je, ljubi je!” i što će onda ovo dvoje nesretnika, nego spojiti usne i jezike?

Naravno, kao što sve Amazonke nisu Adriana Lima ili Giselle Bundchen, tako ni svi hrvatski navijači nikako nisu ideali muške ljepote, ali Brazilci u Manausu željni su ne samo seksa ili drpanja sa strancima, nego bilo kakve interakcije s nekim tko nije odavde, posebno ako je u njihovu zabit došao s drugog kraja svijeta, a ne zaboravite da ogromna većina njih nikad nije bila ne u Europi, nego u Riju, koji im je udaljeniji nego Hrvatima Moskva ili Lisabon.

Domaćini koji u Manausu imalo bolje govore engleski doslovno će vas udaviti pričom,  sretni da je konačno došao netko s kim mogu pričati strani jezik i razmijeniti iskustva iz dalekog svijeta, od kojeg su potpuno odsječeni. Pa ako im je u povezivanju s njim pomoglo onih par hrvatskih centimetara, naši navijači svoju misiju su ispunili.