Nedavnom rezolucijom Europskoga parlamenta, kojom je zadan do sada najteži udarac centralističkoj politici bošnjačkih stranaka, Europa je dala jasne naznake da BiH treba krenuti u proces federalizacije zemlje. To znači u stvaranje triju nacionalnih jedinica
Treći entitet, hrvatska federalna jedinica ili naprosto Hrvatska Republika Herceg Bosna, željeni je političko-pravni okvir devedeset posto bh Hrvata, a ta želja podjednako je izražena i u Središnjoj Bosni, Posavini kao i u Hercegovini. Protiv ideje o stvaranju hrvatskoga entiteta samo je mali broj bh Hrvata, koji uglavnom žive u dominantno bošnjačkim sredinama, s kojima su se stopili, te dio političkih Hrvata koji koriste nacionalnost kao sredstvo za stjecanje određenih pogodnosti, a među Hrvatima uživaju manje podrške nego zagrebački Dinamo s tribina Maksimira.
Taj državotvorni okvir, kojega su Hrvati izgubili daytonskim mirovinim sporazumom, posljednjih je mjeseci postao realna politička tema na najvišim razinama i u javnosti prevladava mišljenje kako je stvaranje federalne jedinice s većinskim hrvatskim stanovništvom neminovnost, ukoliko se želi od BiH napraviti normalnu i funkcionalnu zajednicu naroda i građana.
Hrvatsko kolebanje
No, treći ili hrvatski entitet spominju svi osim, barem javno, političkih predstavnika bh. Hrvata. Nedavnom rezolucijom Europskoga parlamenta, kojom je zadan do sada najteži udarac centralističkoj politici bošnjačkih stranaka, Europa je dala jasne naznake da BiH treba krenuti u proces federalizacije zemlje. To znači u stvaranje triju nacionalnih jedinica, čime bi se ostvarila jednakopravnost naroda i svih njezinih građana, a politika bi se mogla usmjeriti u prijeko potrebno rješavanje nagomilanih socijalnih problema.
U istom trenutku kada je izglasavana rezolucija, u bošnjačkom dijelu Federacije izbili su tzv. socijalni nemiri, koji su u biti bili huliganski napadi na institucije, u prvom redu županijske, a u konačnici i na Predsjedništvo države. Parole koje su isticali prosvjednici poklapale su se s ključnim problemom u BiH, željom bošnjačkih političara za centralizacijom zemlje, drugim riječima dominacijom Sarajeva i većinskog bošnjačkog naroda. Prosvjednici su zahtijevali i donekle još uvijek zahtijevaju, ukidanje županija, stvaranje jedinstvene države, jednog predsjednika itd., što jasno ukazuje na političku organizaciju samih prosvjeda koji su samo u manjoj mjeri imali socijalni karakter. Te argumente prosvjednika iskoristio je i Zlatko Lagumdžija na ovotjednom sastanku sa Stefanom Fuleom, kazavši, kako je to javnosti prenio Milorad Dodik – “To narod od nas traži” – aludirajući jasno na zahtjeve prosvjednika za ukidanjem županija i općenitom centralizacijom zemlje.
Još jedan propali sastanak
Lagumdžiji je to bio argument više za još jedno nepostizanje dogovora oko izmjene Izbornog zakona i Ustava BiH, pri implementaciji famozne presude Sejdić – Finci. Kako navode naši izvori, kod bošnjačkih stranaka je izneseno rješenje po kojemu bi se definirala fiksna područja, odnosno županije iz kojih bi bilo potrebno drugom članu Predsjedništva (koji bude drugi na jedinstvenoj listi u Federaciji) osigurati natpolovičnu većinu. To su većinski hrvatske županije: Posavska, Zapadnohercegovačka, Hercegbosanska te Hercegovačko neretvanska, čime bi bilo onemogućeno da u Predsjedništvo uđe kandidat koji nije dobio potporu na većinskim hrvatskim područjima.
No, Lagumdžija je kazao kako je to novo crtanje karata, što vodi podjeli zemlje te da je njemu takav prijedlog neprihvatljiv. Nakon stanke, iako se u početku nisu protivili takvom rješenju, najednom su protiv bili i druga dvojica bošnjačkih lidera – Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović. Općenito, hrvatski entitet ili bilo kakva njegova naznaka, kod bošnjačkih stranaka znak je za uzbunu. Kolika će uzbuna biti ovisi s koje razine taj prijedlog dolazi.
Kad ideja dolazi od visokih europskih tijela, organiziraju se demonstracije, ruši i pali, u ostalim slučajevima se prekidaju mogući dogovori, a u najblažim slučajevima na scenu stupa ratna retorika kojom se bošnjaci predstavljaju kao zaštitnici jedinstvene BiH, iako takva BiH nikad nije postojala, niti će ikad postojati.
Dodik traži konfederaciju
Jedini koji jasno i bez uvijanja zagovara stvaranje hrvatskog entiteta, odnosno obnovu Herceg Bosne, liderje SNSD-a i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. On jasno zagovara da se BiH treba podijeliti na tri dijela, funkcionirati kao konfederacija, te da bi na razini BiH trebalo formirati manji broj zajedničkih institucija. Iako su bh Hrvati svjesni da takav stav Milorada Dodika nije plod njegove osobite želje za boljim položajem bh Hrvata (iako je njegovo savezništvo s Draganom Čovićem zbilja korektno) nego vrlo mudar način zaštite teritorijalnosti i političko-pravnih nadležnosti Republike Srpske, ipak, među bh Hrvatim se često primijeti doza divljenja čvrstoći i odlučnosti koju Dodik prezentira.
Podršku stvaranju hrvatskog entiteta daju i političke stranke iz Republike Hrvatske, istina ne odveć glasno, a i službeni Zagreb. No, usprkos tome vodeće hrvatske stranke u BiH, dva HDZ-a, ne izlaze s jasnom idejom, niti se usuđuju spominjati nužnost stvaranja hrvatske teritorijalne jedinice unutar BiH.
Iako je Dragan Čović apsolutno najvažnija politička figura među Hrvatima, u izbornoj noći 2010., putem medija iz stožera HDZ-a uputio je pozdrav gledateljima “iz stolnog hrvatskog grada Mostara”, što je dalo naslutiti da će Čovićeva politika u narednom razdoblju biti jasno traženje hrvatskog entiteta. No, usprkos radikalizaciji prilika u Federaciji i formiranju nelegalne vlasti, Čović nijednom nije kazao da se jasno zalaže za stvaranje trećeg entiteta.
Balansiranje ili nedostatak hrabrosti
Nećemo dolijevati ulje na vatru. Čovićev je stav po tom pitanju, a to pokazuju i pregovori oko presude Sejdić – Finci, da je ideja o hrvatskom entitetu stvarni stav njegovog HDZ-a, ali da ipak ostavlja prostor i za druge vidove rješenja. Neki će Čovićev stav nazvati mudrim političkim balansiranjem, s namjerom da se u dogovoru s bošnjačkim liderima izvuče maksimum za bh Hrvate, dok će drugi reći da mu nedostaje političke hrabrosti i doze pozitivne drskosti. U svakom slučaju, Čović bi kao predsjednik stranke koja uživa najveću potporu bh Hrvata, trebao jasnije artikulirati svoje stavove, tj. u konačnici slijediti želje naroda koji mu daje potporu.
Ni stav HDZ-a 1990. nije jasno prezentiran. Iako je nedavno u Parlamentu Božo Ljubić, bivši predsjednik i zastupnik te stranke, postavio retoričko pitanje – “Zašto je problem stvaranje trećeg entiteta, ako već dva postoje” – dalje se od toga nije išlo. Stav Martina Raguža, predsjednika stranke, javnosti je nepoznat.
Hrvatski narodni sabor također ne iznosi jasnu viziju uređenja BiH. Stranke okupljene u tom tijelu ističu potrebu stvaranja okvira u kojem će svi narodi biti jednakopravni, u kojem neće biti nametanja političkih predstavnika, niti preglasavanja. No, ideja o entitetu se jasno ne spominje.
Jedini aktualni političar u hrvatskom korpusu koji već godinama spominje potrebu stvaranja hrvatske federalne jedinice jeI van Musa, predsjednik HKDU-a i dugogodišnji koalicijski partner Čovićevog HDZ-a. No, podrška koju njegova stranka dobiva na izborima nije tolika da bi igrao važnu ulogu na političkoj sceni BiH.
Bošnjački lideri ne žele “fildžan državu”
Strah bošnjačkih stranaka od hrvatskoga entiteta razumljiv je, ne iz političkih razloga niti bilo kakve zaštite virtualno jedinstvene BiH, nego iz ekonomsko teritorijalnih razloga. Stvaranjem hrvatskog entiteta morala bi se mijenjati i porezna politika zemlje, čime bi Sarajevo ostalo bez značajnih sredstava koja dolaze iz hrvatskih područja, a koja se na ista područja vraćaju prijenosom sredstava županijama u deset puta manjim iznosima od onih koja se u Sarajevo šalju s hrvatskih područja. Izgubilo bi i samo Sarajevo kao sjedište entitetske vlasti koju prati brojna birokracija. U konačnici, Bošnjacima je neprihvatljivo da ih “zapadne” manje od 30 posto zemlje, jer su svjesni činjenice da je diranje granica RS-a nemoguća misija. Upravo se zbog toga često od bošnjačkih lidera čuje formulacija kako oni ne žele živjeti u nekoj “fildžan državi”.
Potreban Dayton 2 uz podršku EU i SAD
Europski povjerenik za proširenje Stefan Fule, nakon još jednog kruga propalih pregovora oko implementacije presude Sejdić – Finci, kazao je kako je sada stvar na bh liderima da postignu dogovor i da on više neće u tome sudjelovati. No, postizanje dogovora unutar BiH koji bi značio jasnu zaštitu položaja bh Hrvata, čista je utopija. Jedina stvarna ravnopravnost je hrvatski entitet, a na to bošnjačke strane nikada neće dragovoljno pristati, jer bi bile označene kao izdajnici bošnjačkih interesa, što bi značilo njihov nestanak s političke scene. Jedino rješenje koje se nameće kao mogućnost, održavanje je tzv. Daytona 2 koji bi jasno vodila Europska unija i u kojem bi lideri bili primorani, slično kao i u Daytonu, prihvatiti prijedlog koji će im iznijeti EU uz dogovor sa SAD-om. Bez toga, mišljenja su mnogi, kvalitetnog rješenja za BiH neće biti.
Kronologija borbe za hrvatski entitet
Hrvatski entitet ili obnova Herceg-Bosne, ideja je koja je nastala nedugo nakon formiranja Federacije, ali se intenzivirala krajem devedesetih i u prvim godinama novoga stoljeća, kada su odlukama visokih predstavnika, Hrvati izgubili značajan dio prava koja su imali nakon Daytonskog sporazuma.
U tom kontekstu valja sagledati i stvaranje Hrvatske samouprave, predvođene tadašnjim predsjednikom HDZ-a Antom Jelavićem u ožujku 2001. godine, koja je bila odgovor na obespravljivanje Hrvata u Federaciji. No, uz potpunu nenaklonost međunarodne zajednice, pa čak i protivljenje predstavnika Vatikana te aljkav pristup stvaranju Samouprave, taj je projekt ubrzo ugašen a njezini su čelnici završili na sudovima. Nakon toga ideju o hrvatskom entitetu u HDZ-u BiH nisu spominjali. Postojale su ideje o povezivanju županija ili kantonizaciji, te stvaranju regija, čiji je broj varirao, ali najčešće se spominjala brojka od pet regija. Na ideji hrvatske federalne jedinice bili su, uz predsjednika HKDU-a Ivana Musu i Petar Milić, predsjednik Hrvatskih demokršćana (sada integriran u HSP), te Hrvatski blok nastao od nezadovoljnih članova HDZ-a, a blizak Iviću Pašaliću koji je u to vrijeme bio jedini političar iz Hrvatske koji je jasno zagovarao hrvatski entitet. No, snaga tih stranaka bila je minorna da bi ozbiljnije utjecala na političke procese. Potpora ideji hrvatskog entiteta nije postojala iz Hrvatske sve do dolaska na vlast Zorana Milanovića. Za Sanaderove vladavine potpora Hrvatima u BiH svodila se na nešto proračunskog novca, dok im je politički radio izravnu štetu.
U vrijeme predizborne kampanje za predsjednika Hrvatske, na izborima 2005., Sanader je po Hercegovini promovirao Jadranku Kosor. Nakon jedne konferencije za novinare u zgradi HDZ-a BiH u Mostaru, na pitanje bošnjačkog novinara o istupima Ivića Pašalića, također kandidata, koji je zagovarao treći entitet, Sanader je, izlazeći iz sale, poručio: “Ne bojte se, neće on (Pašalić) dobiti ni dva posto”. To je jasno pokazalo kakav je stav Sanader imao o hrvatskom entitetu. U njegovoj režiji došlo je i do podjele HDZ-a na dvije stranke, a Sanader je i prije stupanja na vlast, uz druge uvjete poput izručenja generala Haagu, europskim centrima moći jasno obećao da će se u potpunosti distancirati od političke zaštite interesa BH Hrvata.
Upravo iz tih razloga u posljednje vrijeme naglo rastu simpatije bh Hrvata prema Zoranu Milanoviću, koji je i posljednjim dolaskom u Mostar okarakteriziran kao lider koji daje jasnu podršku interesima bh Hrvata. Javna je tajna da Milanović daje jasnu potporu liderima bh Hrvata u traženju entiteta. Mnogi su mišljenja da takvu potporu službenoga Zagreba, Hrvati u BiH, nakon Tuđmana, nisu imali.