Predsjednik kojeg obožavaju rokeri

Od svih socijalista na vlasti, Jose Alberto Muhika (77) razlikuje se po mnogo čemu, ali najviše po tome što tvrdi da je “bogat” iako ga u cijelom svijetu znaju kao “najsiromašnijeg predsjednika na planeti”.

Otkako je izabran na čelo Urugvaja 2010. godine, bivši gerilac sa 14 godina zatvorskog staža provedenih u tamnicama vojne diktature 90 posto svoje mjesečne predsjedničke plaće od oko 10.000 eura poklanja fondu za izgradnju stanova samohranim majkama. Ostaje mu tisuću eura i dio toga uspijeva staviti u banku “za crne dane”.

Mnogi ljevičarski predsjednici ili ministri obično kažu da su skromni i kad im se prigovori da su se bacili na skupa odijela, velike rezidencije, raskošne večere ili basnoslovna putovanja. Predsjednik Urugvaja tvrdi da i dalje ima više nego što mu treba.

Živi sa suprugom u maloj kući čiju vrt koristi za uzgajanje cvijeća, vozi stari “volkswagen” iz 1986, jede po nekim običnim seoskim kafanama iako je njegova zemlja poznata kao latinoamerička Švicarska.

Sa tri milijuna i dvjesto tisuća ljudi maleni Urugvaj ima stočni fond od 18 milijuna krava, šest do osam milijuna ovaca, izvoznik je hrane, mliječnih proizvoda i mesa, osamdeset posto njene teritorije je obradivo, banke su oduvijek bile sigurne, nezaposlenost je danas zanemarivih pet posto, au ljetovališta na Atlantiku skuplja se latinoamerički jet-set.

Mediji u Montevideu s ponosom su javili da proslavljeni redatelj Emir Kusturica počinje snimati dokumentarac o urugvajskom predsjedniku, sličan onome koji je napravio o nogometnoj legendi Diegu Maradoni, preko puta La Plate u susjednoj Argentini.

Kusturica nije jedini među zvijezdama koji vole Muhiku. Koncert rock benda “Aerosmit” napunio je prije mjesec dana nogometni stadion Sentenario, isti onaj na kome je igrala jugoslavenska reprezentacija na Mundijalu 1930. Ali, rokeri i frontmen Steven Tajlor prije nastupa su se izrazgovarali sa Muhikom. Poklonili su mu jednu gitaru sa potpisima. Muhika će je prodati na aukciji i pare priložiti za beskućnike.

Urugvajski predsjednik vjeruje da je za očuvanje okoliša najvažniji element ljudska sreća. Ne može se načuditi što se tekovine teško izborene radničke borbe za osmosatni radni dan tako lako bacaju u vodu, samo da bi se otplatili krediti za auto, motor, ili vikendicu. Danas se u Urugvaju radi šest sati na dan, ali ljudi uzimaju po dva posla, pa umjesto ranijih osam, oni rade po 12 sati, rekao je ljetos na summitu lidera svijeta Rio plus 20.

“A kada se osvrnete, shvatite da je život prošao i da ste reumatični starac, kao što sam ja. Razvoj ne može biti protiv ljudske sreće, već se mora se odvijati u njezinu korist. Mora donijeti više ljubavi, više prijatelja, brige o djeci … “

Nijedan konkretni dogovor nije proistekao s tog svjetskog summita u Rio de Janeiru. Ali je petominutni govor Muhike stavljen na “youtube”, i dosad ga je vidjelo milijun ljudi.

Urugvaj je nedavno uz njegovo zalaganje legalizirao uzgajanje, distribuciju i promet marihuane. To je izazvalo žučne kritike i svesrdno odobravanje. Muhika očekuje da ovakva odluka može smanjiti nasilje među narko-kartelima, od kojih najviše strada Latinska Amerika. Sa druge strane, Urugvaj je malo tržište. Oko 18.000 Urugvajaca dnevno koristi marihuanu, a samo 6.000 godišnje proba kokain ili nešto drugo.Muhika smatra da je manje zlo pustiti travu na legalnu tržnicu uz zakonske regulative nego trpjeti nasilje, zbog borbe za ilegalno tržište.

Iako je potpuno različit, Muhika je dobar prijatelj s latinoameričkim ljevičarskim čelnicima. Zbog bolesti preminulog venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza otišao je čak i na misu. Bilo je to jedno rijetko odstupanje od njegovih ateističkih uvjerenja i domaći mediji danima su se čudili kako to da je predsjednik ušao u crkvu.Još mu je mrskije prihvatiti sveprisutnog ovozemaljskog “materijalističkog boga”.

“On organizira našu ekonomiju, politiku, navike, život. On nam osigurava kamatne stope i kreditne kartice, pruža nam privid sreće. “

Kad više ne možemo trošimo, osjećamo se izigrano, patimo zbog siromaštva i sami sebe marginaliziramo.

Za njega “siromašni su oni kojima je stalno potrebno nešto što je zapravo nepotrebno”. Oni nikad nisu zadovoljni jer bi uvijek još nešto htjeli imati, dodaje.

I Muhika ima neke neostvarene želje za koje su potrebna sredstva. Volio bi da mladi dobiju priliku da se školuju na fakultetima gdje bi se naučili pravim ljevičarskim vrijednostima.

“A ne putovati u SAD i da im tamo napune glavu materijalizmom, a da se onda lišeni ideala vraćaju kući”, kaže predsjednik koji ne vjeruje ni u jednog boga.

Sve više je mladih ljudi koji iz zemalja zapadne Europe u potrazi za boljim životom i poslom dolaze u Urugvaj. Tamo ih rado dočekuju, jer je ova zemlja u zamahu.

Dio domaće javnosti smatra da Muhika ne izgleda “predsjednički” i da mu ne pristaje biti na čelu jedne tako prosperitetne zemlje. Veći dio ga baš zbog toga što je siromašan a bogat – voli i poštuje.