Bio je hercegovački bunt u ljudskom obličju, kamen koji nije znao stati, plamen koji je gorio kroz Zagoru, kroz Hercegovinu, kroz vrijeme. Andrijica Šimić, hajduk, harambaša, odmetnik i mit. Rođen u Alagovcu, gdje se kamen rađa iz kamena, a krv pije zemlju. Njegova priča nije samo povijest; to je surova poezija otpora, drhtaj zemlje pod koracima onih koji ne prihvaćaju granice.
Šimić nije bio običan čovjek – bio je sjena koja prolazi granicom, izmiče Turcima, pljuje na Austro-Ugarsku i uzima pravdu u svoje ruke. S nožem o pojasu i prkosom u očima, harao je planinama, preživljavao zahvaljujući jatacima, izbjegavao ubojice i brojao rane. Harambaša na Vran planini, gdje se krik širi kao vjetar i gdje kamen pamti svaki udarac opanka.
Trideset godina tamnovanja u koparskom zatvoru – nije to bila kazna, bio je to životni epilog u kojem tijelo trune, ali duh prkosi. I kada je konačno izišao iz mračnih zidova, Split ga je dočekao kao kralja – ne iz ljubavi, već iz straha i poštovanja. Takvi su ljudi, vole pobjednike, ali ne razumiju njihovu bol.
A danas? Andrijica, legenda, ime po kojem Hajduk nosi svoju svetost, lagano tone u zaborav. Ostaje samo poneka priča, izlizana od jezika staraca, o tome kako je mogao skočiti metar i pol u zrak ili kako je uzimao “viru” od naroda koji mu je pomagao. Sve što je bio – otpor, snaga, bunt – sada je deset ploča na stazi kroz Runoviće. Povijest na pet kilometara.
Imotski planinari pokušavaju ga spasiti od zaborava. Njihovi prsti kopaju po arhivima, njihovi koraci mjere stazu kojom je hodao, njihovi papiri bilježe život previše velik da bi stao u rečenice. Hajdučka staza Andrijice Šimića – od Sebišine do groblja Gospe od Karmela. Tu leži, u zemlji koja ga je rodila i koja ga je, ironično, preživjela.
Ali ne može ploča pričati priču. Ne može turistička ruta osjetiti težinu Andrijičina života, niti rakija koja mu je ispratila dušu može razjasniti što znači biti slobodan, ali zarobljen u vremenu koje te mrzi. Andrijica je ime koje bi svi trebali znati – ali ne zbog Hajduka, ne zbog Imotske krajine, nego zato što je bio čovjek koji je govorio „ne“ dok je svijet šutio.
I kad danas netko pita tko je bio Andrijica Šimić, odgovor bi trebao biti jednostavan: on je bio otpor, sloboda, kamen. A kamen je ono što nas drži, ono što nas preživljava.
Ili će ga prekriti prah.
/POSKOK