Zamislite scenu: Tuzla stoji pred ogledalom i gleda svoj odraz, a u njemu – Hercegovina. “Kako ste se samo usudili graditi!” vrisne Tuzla prema slici u staklu. Ogledalo, naravno, šuti, jer ogledala tako funkcioniraju. Hercegovina, jednako oglodana, razvaljena i pokradena kao i Tuzla, ostaje nemoćna pred kolektivnim tuzlanskim gnjevom.
I tu je cijela tragedija Federacije Bosne i Hercegovine – zemlja u kojoj je uvijek lakše mrziti ogledalo nego suočiti se sa stvarnošću.
Tuzlanski paradoks
Tuzla, grad sa slavnom antinacionalističkom poviješću, nekadašnji bastion socijalističkog bratstva i jedinstva, danas se našla u ulozi pasivnog promatrača. Dok Sarajevo, kao kakva samoproklamirana metropola, guta milijarde maraka kroz raspodjelu PDV-a i monopolizira svaki resurs, Tuzlaci uporno drže svoje pikove prema jugu.
A znate što bi bilo da nije bilo Sarajeva? Tuzlanski kanton danas bi bio mali New York. S onih milijardu maraka pokradenih kroz porezne zakone mogli su imati vlastiti Central Park, Times Square i, zašto ne, Statutu slobode u Šićkom Brodu.
No, Sarajevo je uzelo. Sarajevo uvijek uzme. I dok Sarajevo gradi poslovne tornjeve i tržne centre, Tuzla se ljuti na Hercegovinu jer i ona gradi. Hercegovina – jednako opljačkana – za Tuzlake je poput susjeda koji kupi novi televizor dok vi jedete paštetu na akciji.
Zašto Hercegovina?
Jer je tako lakše. Hercegovina je uvijek bila prikladan neprijatelj – Hrvati, katolici, desničari, nacionalisti, vi birajte etiketu. A Sarajevo? Sarajevo je “naše”, valjda zato što se nacionalizam lakše oprašta kad dolazi iz iste ruke koja nas vara.
Što bi se dogodilo kad bi Tuzla priznala da joj Sarajevo nije saveznik, nego neprijatelj? Što bi se dogodilo kad bi Tuzla shvatila da Hercegovina nije konkurent, nego suputnik u istoj bijedi?
Tuzla i pravda
Tuzla, ako si doista ono što tvrdiš – simbol otpora i pravde – zašto onda šutiš dok Sarajevo monopolizira plinski biznis? Zašto šutiš dok američka ambasada kroji zakone tvoje zemlje? Zašto šutiš kad tvoje firme propadaju, a tvoji radnici odlaze u Njemačku?
Jer pravi patriotizam nije navijanje za Sarajevo. Pravi patriotizam nije mržnja prema Hercegovini. Pravi patriotizam je stati uz svakoga tko je tlačen – bio to Mostar, Široki, Konjic ili Stolac.
Tuzla kao metafora
Tuzla, dakle, nije samo grad. Tuzla je metafora svih nas. Mi koji gledamo vlastitu bijedu, ali se tješimo time što je netko drugi ipak malo gori. Mi koji vičemo na ogledalo jer se bojimo suočiti s istinom.
A istina je brutalna: Sarajevo nije rješenje. Sarajevo je problem. Hercegovina nije neprijatelj. Hercegovina je saveznik.
Pa hajde, Tuzlo, jednom pokaži zube pravdi. Stani uz Hercegovinu, traži svoju milijardu maraka natrag. Ili barem prestani vikati na ogledalo.