Što zapravo razlikuje Hrvate od drugih naroda Europe? Na prvi pogled, rekli bismo, ne mnogo. Svi narodi Europe dijele zajedničku povijest borbe za prava i slobode, prelazak iz feudalnih društava u parlamentarne demokracije, bolno suočavanje s ratovima, i na kraju, težnju za ujedinjenjem unutar Europske unije.
No, postoji suptilna, ali važna razlika. Hrvati, konkretno oni u Bosni i Hercegovini, jedan su od rijetkih naroda Europe kojima je, u 21. stoljeću, uskraćeno temeljno demokratsko pravo – pravo da biraju svoje predstavnike.
Kad god podignemo to pitanje na međunarodnoj sceni, neizbježno nailazimo na suzdržani smijeh, na onaj tip diplomatske ironije koji se teško prikriva. Iako su svi narodi Europe već odavno ostvarili svoje političke autonomije, Hrvati u BiH ostaju zatočenici političkog sustava koji im sustavno onemogućava pristup njihovim legitimnim političkim pravima. Kada pitate europske dužnosnike što misle o Hrvatima i njihovim pravima, odgovor je gotovo uvijek isti, gotovo automatiziran: *”Hrvatima omogućiti da biraju svoje predstavnike na svim razinama.”* A zatim, lagani osmijeh. Kako da ne, to slušamo već tri desetljeća.
Razlog za tu ironiju leži u jednoj od temeljnih kontradikcija same Europske unije. Dok Unija predstavlja prostor sloboda, prava i jednakosti, ona istodobno funkcionira kroz složeni sustav kompromisa, sporazuma i geopolitičkih interesa, u kojem su prava nekih naroda jednostavno zanemarena u ime “veće slike”. Bosna i Hercegovina, sa svojim specifičnim političkim uređenjem, postala je test slučaj – ogledalo u kojem se reflektiraju svi nedostaci suvremene europske politike.
Povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini jedinstvena je u svom paradoksu. Dok su drugi narodi Europe kroz stoljeća borili za svoje slobode i prava protiv vlastitih tirana, Hrvati u Bosni suočeni su s političkom realnošću u kojoj njihov opstanak ovisi o odlukama međunarodne zajednice. U toj borbi za autonomiju, oni nisu protivnici svojih susjeda – Srba ili Bošnjaka – već sustava koji im je nametnut iz Europe.
Pitanje legitimnih predstavnika postalo je mantra hrvatske vanjske politike. No, unatoč ponavljanju, stvarni pomaci su minimalni. Europska unija, koja bi trebala štititi demokratska prava svih svojih naroda, često prelazi preko ovog problema u tišini. Njemačka i Austrija, ključne zemlje koje vode europsku politiku prema Balkanu, igraju vlastitu igru interesa, dok Hrvati ostaju bez jasnog odgovora. Smiju se, iza zatvorenih vrata, dok hrvatski ministri uporno ponavljaju isto pitanje, kao da će desetljeća ponavljanja konačno donijeti rješenje.
U osnovi, problem nije samo politički. On je duboko filozofski, pitanje je identiteta i dostojanstva. Europa je stoljećima gradila temelje političkog subjektiviteta i prava naroda. Kada jednom narodu uskratite pravo na političko sudjelovanje, ne samo da ga isključujete iz političkog procesa, već mu oduzimate osnovno dostojanstvo. Iseljavate ga suptilnim metodama. Dovršavate genocid.
Politička prava nisu luksuz; ona su temelj ljudskog postojanja u demokratskom društvu. A kada se to pravo jednom uskrati, cijeli narod postaje talac političkog sustava koji ga ne priznaje.
Pa zašto je Hrvatska onda članica Europske unije i NATO-a? Da ponavljamo frazu o legitimnim predstavnicima još desetljećima? I, zašto ta fraza nije ozbiljnije pitanje unutar same Hrvatske? Jer ako Hrvati u BiH nemaju prava, cijela nacija pati. I cijela Europa, da smo mi narod, bi tu patnju osjetila.
To pitanje ne bi smjelo biti samo mantra koja se ponavlja na diplomatskim okupljanjima, već ključna točka hrvatske vanjske politike. I nije pitanje odgađanja – pitanje je kada će netko imati hrabrosti reći da je vrijeme da se to riješi.
U konačnici, ovo nije samo borba za politička prava Hrvata u BiH. Ovo je dublja borba za samo značenje demokracije u Europi.
Naime, ako se fundamentalna prava jednog naroda mogu zanemariti, što to govori o budućnosti same Unije?
iurkov l poskok.info