Tvoj tekst je snažan i emotivan, no evo nekoliko gramatičkih i stilskih ispravaka kako bi bio što jasniji:
Dok negdje u njemačkoj magli ostatak svijeta vuče korake kroz još jedno tmurno jutro, u Širokom Brijegu 302 prvašića podižu prašinu djetinjstva. Među njima, 33 mala lica, vraćena iz tuđine, nose u sebi mirise tuđih proljeća, ali sada stoje tu, u srcu Hercegovine, zemlje koja diše kamen, vjetar i borbu. Kad kažeš “povratak”, ne misliš samo na fizički povratak, nego i na povratak duši koja godinama luta između betona i nostalgije. Hercegovina nije samo zemlja; ona je surova majka koja te uvijek zove kući, ma gdje bio.
Brojevi pokazuju pad, ali ti isti brojevi skrivaju svaku priču, svaki san i razočaranje jedne majke koja pakira kofere i vraća se pod sunce koje peče isto kao kad je odlazila. Njihovi mali školarci, njih 71, vraćeni iz Njemačke, Austrije, Irske, donose sa sobom ne samo znanje jezika i drukčije kulture, nego i ponos što su se vratili. Vratili su se tamo gdje padanje kiše nosi sa sobom miris soli i zemlje.
Ali ne možemo samo gledati brojeve i statistike. Svaki povratak je jedna priča o borbi, o nemogućnosti zaborava, o nečemu što te vuče natrag. Jer nema te metropole koja će ti nadomjestiti onaj osjećaj kad ti noga dotakne kamen na kojem su hodali tvoji pradjedovi. Svaka suza, svaka uspjela ili neuspjela avantura u tuđini, sada postaje dio ove velike slagalice povratka u Hercegovinu.
Ovo je povratak pod granitne grebene, među ljude koji čuvaju svoje korijene kao svetu relikviju. Uvijek će ih biti manje, ali svaki povratnik nosi u sebi vatru pobjede, kao pehar najslavniji, vraćen tu, s pogledom poskoka i krikom vuka, na kamenu crvenicu, u svoj dom.
wpDiscuz
