Na hladan dan 23. siječnja 1994. godine, dok je ratna stvarnost pritiskala Mostar, minobacačka granata pala je u naselju iza zgrade Mostarke, ispod trafo stanice u Ulici kralja Tomislava. Tog dana, dok su djeca, kao što to djeca uvijek čine, nastojala pronaći malo radosti u igri ispod postavljenog koša, eksplozija je prekinula njihove nevine živote. Poginuli su braća Armin i Damir Rizvan, te brat i sestra Emil i Emaila Meškić. Sjećanja na taj tragičan događaj ostaju bolno svježa i dvadeset godina kasnije.
Granata koja je tog dana donijela smrt, prema danas poznatim podacima, ispaljena je od strane Armije BiH. Ova strašna činjenica dodatno naglašava složenost i tragičnost sukoba u Mostaru, gdje su civili, a osobito djeca, postali žrtve unakrsne vatre i ratnog bezumlja. Štoviše, činjenica da su ubijena djeca Bošnjaka u Zapadnom Mostaru, u ratnoj 1994. godini, svjedoči da su u tom dijelu grada i dalje živjeli Bošnjaci, unatoč tvrdnjama iz presuda u Haagu da je Zapadni Mostar bio očišćen od bošnjačkog stanovništva.
Ova tragična epizoda pokazuje koliko je rat bio nepredvidljiv i okrutan, te kako su i Bošnjaci koji su ostali u Zapadnom Mostaru bili izloženi istom nasilju i strahu kao i svi drugi civili. Granata, ispaljena od strane Armije BiH, koja je ubila njihovu djecu, svjedoči o apsurdu sukoba u kojem su čak i oni za koje se tvrdilo da ih štiti ta ista vojska, postali žrtve vlastitog naroda.
U prisustvu brojnih stanovnika Mostara, otkriven je spomenik posvećen tim poginulim dječacima i djevojčicama. Spomenik, djelo akademskog kipara Dalibora Nikolića, evocira uspomenu na nevine žrtve rata i podsjeća nas na besmisao sukoba koji je donio smrt i razaranje.
Apeliramo na Tužiteljstvo BiH da, ako već nemaju snage da osude snage Armije BiH za masakr djece u Vitezu, također granatom, barem započnu s kaznenim progonom zapovjednika Armije BiH koji su odobrili ubojstvo braće Rizvan te brata i sestre Meškić. Ova djeca zaslužuju pravdu, kao i sve nevine žrtve rata, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeru.
“Sve to mi je i danas šok, ali sam sretan da se netko sjetio poginule djece”, kazao je Marijofil Šarić, koji je i sam preživio ranjavanje toga dana. Sjećanja na taj strašni trenutak, kada su granate zasule naselje, još su mu uvijek živa. “Igrali smo se u naselju, a onda su nas upozorili da se sklonimo jer su djeca malo prije toga poginula. Samo što je to rečeno, pala je druga granata i tu sam pogođen. Prebačen sam u bolnicu i preživio zahvaljujući čovjeku koji me spasio”, prisjeća se Šarić.
Glavni inicijator ovog spomenika, Ilija Kožulj, nije imao lak zadatak pokrenuti ovu inicijativu. “Najviše truda sam uložio da dođem do roditelja poginule djece. Neki nisu mogli podnijeti susret s prošlošću i nisu došli, ali su mi dali potpunu slobodu za ovaj projekt. Prije par dana uspio sam stupiti u kontakt s Ćamilom Rizvan, majkom od dvoje poginule djece, koja je došla iz Sarajeva. Drago mi je zbog toga”, kazao je Kožulj.
Spomenik, kako ističe, ne nosi samo sjećanje na ovaj tragični događaj, već na svu djecu poginulu u ratu, kao i na sve nevine žrtve. “Ovo je ispružena ruka zajedništvu i oprostu. Trebamo se okrenuti napretku i ostaviti sjećanje na nemile događaje”, poručuje Kožulj.
Gradonačelnik Mostara Mario Kordić, prisustvujući otkrivanju spomenika, naglasio je važnost očuvanja kulture sjećanja. “Ljudi su skloni zaboravu, skloni su gurati stvari po strani. Kada se zaboravi, lako se ponavljaju iste greške. Imali smo nesretne ’90.-e godine i tomu svjedoči ovaj spomenik gdje su djeca poginula. Za što, za koga?”, upitao je Kordić, aludirajući na besmisao rata koji ne štedi nikoga, pa ni najnevinije.
Razočaran političarima koji koriste ovakve tragedije za vlastitu promociju, Kordić apelira na ozbiljnost i poštovanje prema žrtvama. “Moramo se izdići iznad ovoga. Ovakve stvari ne smiju se zlorabiti, već trebaju biti podsjetnik na loša vremena, kako bi buduće generacije izbjegle ponavljanje naših grešaka”, istaknuo je.
Marijofil Šarić, kao jedan od preživjelih, završio je svoje obraćanje porukom mira. “Svi smo stradali u ratu. Sjećanja su i dalje tu i živim s njima svaki dan. Moja poruka je da poštujemo sve žrtve, a posebno djecu. Djeca su nevina i njih nitko ne bi smio zaboraviti”, zaključio je.
Otkrivanjem ovog spomenika, Mostar je još jednom podsjetio na tragediju rata, na bol i patnju koja je dotakla sve strane. Granata koja je donijela smrt nevinoj djeci ispaljena je u trenutku kada je bezumlje ratne logike zamijenilo ljudskost. Ova tragična epizoda podsjeća nas na cijenu koju su nevini morali platiti u sukobu koji nije poštedio nikoga, pa ni najnevinije, i svjedoči o kompleksnosti i kontradikcijama koje su obilježile rat u Bosni i Hercegovini.
wpDiscuz
