General Ljubo Ćesić Rojs ima ogromne zasluge koje je stekao u ratu i u poraću. Svima nam je poznata činjenica da Oluje i drugih vojnih operacija ne bi bilo ili ne bi bile izvedene onako kako jesu da Ćesić Rojs nije prošao sa svojom inžinjerijom, junacima Domovinskog rata. Oni su prokrčili i izgradili puteve kojim su tehnika, HV i HVO prolazili.
Rojs je britak, govori što misli. To mnogima smeta. Zna možda ponekad i uvrijediti suparnike. Možda mu ne treba javno blaćenje drugih.
Ali kod Rojsa se ne može reći da samo priča. S druge strane, po našim čaršijama i sokacima previše je generala poslije bitke i glava koji samo pričaju i ne rade. Svi dobro pričaju.
Za razliku od njih, Ljubo Ćesić Rojs se dokazao djelima.
Rojs je potpisao mirovine za 10.050 branitelja. U vremenu kad nitko više nije skrbio ili nije htio razmišljati o pripadnicima HVO-a. Zbog straha, komfora i američkih prijetnji. Pogotovo nakon Tuđmanove smrti.
Bio je uz ljude koji su bili u lošem društvenom statusu, zaboravljeni. A neki vojnici su morali put pod noge i pičit za Australiju i Njemačku.
Sve gardijske brigade imale su dobro opremljenu inženjeriju, ali s lošijim strojevima. A glavna inženjerijsko-pontonjerijska bojna, od koje je poslije nastala često spominjana 66. pukovnija za izgradnju cesta, bila je vrh.
S pravom se tvrdi da je nijedna vojska u povijesti ratovanja nije napravila to što je napravila Rojsova inženjerija.
No, Tuđmanovom smrću nastala je golgota za pripadnike te pukovnije, u kojoj je bilo bilo je 2312 ljudi. Ti ljudi ni dandanas nisu riješili svoj status. Više od 400 njih je dosad umrlo. A svi znamo da bez rada Rojsove pukovnije nikada HV i HVO ne bi ovladali masivom Dinare i iz tog pravca ušli u Knin. Nego bi morali ući partizanskim načinom ratovanja i imali bi još nekoliko tisuća mrtvih.
Pitanje je kad bi ušli u Knin na takav način. Možda bi i danas ratovali, a Plan Z-4 bi bio proveden u djelo.
Mi tvrdimo da ti ljudi nisu primili mirovinu jer je išla američka i HDZ osveta Rojsu. HDZ osveta traje i danas, što smo mogli i čuti ovih dana. Amerikanci su ga stavili na crnu listu zbog suradnje s Antom Gotovinom tijekom bijega. Amerikanci su po Hrvatskoj agitirali za klimavce, beskičmenjake, likove koji će izdati svoje junake i svoj narod. Američke kujice.
Rojs nije bio među njima. Pokazao im je srednji prst i isplatilo se. Jer izdajnici završavaju u Devetom krugu pakla, o čemu smo pisali ovaj tjedan. Uvjereni smo da ga čeka Raj. Ne onaj s 99 djevica, ali opet je Raj.
A HDZ RH osveta Rojsu bila je zbog bliskosti s Tuđmanom i to što je odbio biti servilan. Nije htio izdati narod. Dok se Mesić javno obračunavao s Tuđmanom, Sanader je bio izdajnik koji je granićevski – a Granić je Sanaderu bio mentor, baš kao i Plenkoviću i Milasu – predvodio detuđmanizaciju.
Sanader je pred Amerikancima ničim izazvan izjavio: “da će riješiti nedostatak tolerancije u HDZ-u i transparentnost promjenom ljudi na vrhu stranke sa progresivnijim, mlađim članovima stranke.” Sanader je “garantirao veleposlaniku da 80 posto zastupnika neće biti dio Sabora nakon novih izbora 2003.” O Rojsu je Sanader obećao “da je on već na izlaznim vratima”.
To je Ivo Smradaner obećao američkom veleposlaniku 21. veljače 2003. O toj izdaji u srcu Zagreba pisali smo u članku EKSLUZIVNO S WIKILEAKSA Očistili generala Ljubu Ćesića Rojsa kao znak dobre volje ‘reformiranog’ HDZ-a prema SAD-u.
Rojs je doslovno pomagao ljudima HVO u najtežim trenucima za Hrvate u BiH, i to kad su svi ruke digli od nas. Rojs je pomogao kad su stranci isplanirali uništenje Hercegovačke banke, kad su nam otimali politička prava i socijalna prava pripadnicima HV-a i HVO-a.
Naši očevi iz HVO-a su se najviše poubijali poslije rata. Više od ABiH i VRS. Jer su nam oduzeli sav ponos. Rojs je htio nam ublažiti tu bol.
Da ne govorimo o ulozi Rojsove pukovnije u izgradnji 102 kilometra autocesta, 350 kilometara lokalnih cesta i nekoliko sakralnih objekata diljem RH. Ali i po BiH, gdje bi bez “Rojsovog puta” se od Posušja do Gruda još vozili preko granice i gubili tjedno sate čekajući u kolonama. Ili koliko je cesta napravljeno po najgorim ćukama u Hercegovini i Srednjoj Bosni.
Da nije bilo Rojsa, danas bismo molili milost našem Presvetom Velikom Vođi Plenkikongu od Mate Granića da daruje milostinju svome plemenu. Samo ako se Usrula i Štipguz Junfer ne bi uvrijedili. Prosimo lepo.
A kandidat fra Milas blaženim tonom neki dan na RTV-HB odgovara, mrtav ozbiljan, samo da se “nada da će status inžinjerije riješiti” ali da je puno dosad napravljeno. Poruka je jasna: Hrvati, pogledati u nebo nam je i inšallah. Pravi granićevski odgovor.
Ostali HDZRH kandidati, pogađate, samo šute i kolutaju očima.
Ako HVO suborcima ovo nije dovoljno da se solidariziraju sa svojim suborcima iz Rojsove inžinjerije, onda ne znamo što je.
Ne dajte da vas jopet Štipguz mašinerija štipa za stražnjicu i raseli još ovo malo šake jada što je ostalo. Još ćete siromašniji biti. Ko će vam raditi ljudi moji. HDZ uhljebija neće, oni piju kave i lakiraju noktiće.
Imajmo kičmu. Vakat nam je birati ljude koji neće biti Šutljivci u Saboru, klimavci.
A Rojsa ili bilo kojeg drugog NEŠutljivca koji će ući u Sabor mi ćemo pratiti.
I osijetit će Poskokov otrov ako izda i ne uvjetuje i ne zaprijeti rušenjem vlade, a bude u mogućnosti to učiniti. Što su Madame Bušić, Barbarić i onaj treći lik iz priče propustili učiniti kad su mogli povući tri rukice. Tada bi vlada pala. Mogli su postaviti Plenkistanu uvjet da riješi s Amerikancima pitanje Hrvata u BiH kad su Finci i Švedi htjeli u NATO. Ali jok.
A nama u svemu tome je najjača priča koju je posvjedočio Duje Šantić, sin pokojnog generala HV-a i HVO-a Vlade Šantića. O čemu je Poskok više puta pisao.
“Moj otac je 8. ožujka 1995. po zapovjedi generala Dudakovića, premlaćivan je do ranih jutarnjih sati. Vojna policija armije Bihać nastavljaju svoj krvavi cilj. Sve ostalo je povijest, sve se zna”, rekao je Šantić.
Na pitanje koga smata odgovornim za ubojstvo odgovorio je:
“Smatram Dudakovića, Hamdiju Avdića tigra, vojnu policiju, nalogodavca ne znam”, rekao je Šantić.
A na pitanje o tome što su poduzele vlasti BiH kako bi se procesuirali krivci, rekao je:
“Nažalost ništa, bile su dvije istrage, to je smiješno i za pričati. 2013. godine i 2001. godine, Lukač dobio zeleno svjetlo za preuzimanje slučaja moga oca, slučaj tretiraju kao ratni zločin, a prekvalificirali su ga kao civilno ubojstvo. Znate da je BiH puna korupcije, i ništa od toga”, naglasio je.
Odgovorio je da mu nitko nije pomogao, osim:
“Mogu reći da je Rojs jedini koji mi je pomogao. Od ostalih nije nitko, ni u BiH ni u RH”, istaknuo je.
Pa vi vidite.
wpDiscuz
