Polako se sliježe euforija oko izbora najljepše Hrvatice. Nepotrebna graja grlatih pojedinaca koji bi krojili pravila po osobnom nahođenju, polako splašnjava kao pjena od sapunice stvorena netaktičnim mlataranjem u prizemnoj potrebi niskih strasti; prezreti istinu, prezreti ljepotu, zabraniti ono što je nepatvoreno i hrvatsko, a sve pod izlikom hrvatstva koje nije ni vidjelo pravo domoljublje.
U rodnom kraju nove Miss posve drugačije raspoloženje. Ushićenje obojano ponosom, srdačne čestitke te ono tipično ljudsko poimanje nečijeg uspjeha kao kolektivnog.
– Znao sam ja da će naša pobijedit! Vrime je da jedna nova ostvari ono što je samo Anica postigla, biti pri vrhu na svjetskoj razini – časteći sve nazočne u kafiću ponosno zbori jedan Duvnjak među Livnjacima.
Pomalo ljut zbog zlobnih komentara po društvenim mrežama Manje reagira u tipično domaćem izdanju:
– Povist se ponavlja! Kad im tribamo, onda smo njiovi, a kad triba primit priznanje, onda smo tuđi. A zna i Bog i čovik da mi odovud volimo Rvacku više nego oni koji u njoj žive. Ista je to krv, isti narod, ista vira, samo je naša mukom oprana pa je zeru srčanija.
– Kokad mi se kazivalo? – uz prvu kavu komentira kuma Mara – čim sam čula da se prijavila, znala sam da će pobijedit, vidi se da lipotom odskače. Ne mogu joj druge vode polit.
– Sve na njoj igra, pajdo moj, pa kad se nasmije, dušu razgali – meškoljeći se potvrdi Jure i zaključi – mala je lipa na mater! Ne znam da li joj se lipo zapivat ko majci?
– Štaš pričat? – uozbiljio se Manje – ako ćemo i po mistu, nema ga za krunu priličnijeg od našeg? Povisno, rvatsko, kraljevsko?!
– A i ime joj se zavrnu kraljevsko? – Anđa poskoči od veselja – nije ni to slučajno? Pravo je za krunu rođena!
– Je, sve se sastalo! Iz opivanog Mijatova kraja. Na Jabuku livadi su od pamtivika dolazile najlipše kupelice, začinile bi i visinom i lipotom, a bome i radom – nostalgično će Jure.
– Jesu, mi stariji znamo za pismu „U selo nam dovedena mlada – još Brišnička, ne boji se rada! – prisjeti se Mara narodnog deseterca.
– Prošla su ta vrimena – odmahnu Anđa rukom – i neka su. Ma, drago mi što je naša najlipša, ne umim vam kazat? Moji iz svita zovu i govore kako se prid susidim fale i ponose što je iz našeg kraja, a ovi vamo spremaju joj doček, bit će za pripovid, kažu. Meni žao što nije obdan, ja bi tamo zapotegla.
– Dosta smo se i načekali da naša lipota izađe na vidilo? – zaroni Manje u mudrovanje – a ja sam uvik znao da mi imamo ono što cili svit nema; čistu ariju, zdravu ranu, dobar odgoj i lipu dicu. Iznikne lipota iz kamena, a u zdravom okruženju ojača i procvita.
–Dobro zboriš, Manje, samo niko nije doživio slavu bez zaidljivosti i zlobe, one su pratilje svakog ljudskog uspjeha. Sitne duše moraju ževkat, ali ne triba ih se plašit! – poentira Jure i nazdravi, otpi gutljaj rakije pa ostatkom izmasira desnu ruku.
Anđa se po običaju oglasi s dozom zabrinutosti:
–Mene je malo stra da malu ne ponese slava, nije u tom svitu lako opstat?
Mara, kao i uvijek, ne dopusti malodušju da vlada prostorom. Pronađe u svojoj škrinjici dašak optimizma:
– E, tu je i do nas! Tribamo bit uz nju i hrabrit je. Nije se lako nosit s velikom titulom? Ima to svoju lipotu, a i težinu. Bilo joj sritno i blagoslovljeno. Neka uvik bude ono što i je, obično i lipo Božje stvorenje.
Iva Bagarić/Tomislavcity