Što stoji iza Penavinog harakirija s Vukovarom i ZDS? Manipulacija kakva nije viđena 30 godina

Eksplozija hrvatskog nacionalizma imala je, uz brojne loše, i pojedine, povijesno presudne dobre posljedice. U jesen 1991. godine kad je JNA žestoko napala Hrvatsku, gotovo nitko u Hrvatskoj nije mislio da možemo izgubiti rat. To fanatično uvjerenje da nenaoružana Hrvatska mora pobijediti, koje je podjednako snažno bilo obuzelo okorjele emigrante i antikomuniste , kao i bivše i reformirane komuniste, pa punkere, glumce i sportaše i zapravo, skoro sve hrvatske građane, uistinu je bitno utjecalo na ishod rata u 1991. godini.

Naposljetku, Hrvatska se do stvarnog primirja 2. siječnja 1992. godine (kažemo stvarnog, jer je prije tog primirja potpisano najmanje sedamnaest lažnih) uistinu uspjela obraniti. Trinaest dana kasnije Europska Unija, ondašnja Europska ekonomska zajednica, priznala je Republiku Hrvatsku kao neovisnu državu, pa je rat u Hrvatskoj zapravo bio završen, što srpski vođa Slobodan Milošević, generali jugoslavenske vojske i pobunjeni hrvatski Srbi od Knina do Vukovara nažalost nisu razumjeli sve do Oluje 1995. godine.

Žestoke manipulacije borcima HOS-a

Snažan nacionalni osjećaj odigrao je uistinu esencijalnu ulogu u pobjedi u Domovinskom ratu. U toj su pobjedi svojom krvlju sudjelovali relativno malobrojni dobrovoljci HOS-a, Hrvatskih obrambenih snaga, proustaške oružane formacije, koju je osnovala Hrvatska stranka prava pod vodstvom Dobroslava Parage, čovjeka koji je u vrlo mladoj dobi, početkom osamdesetih, završio na Golom Otoku, zato što je skupljao potpise za peticiju u korist hrvatskih političkih disidenata. Paraga se nikad nije oporavio od strahota na Golom Otoku.

Paragin zamjenik u ondašnjem HSP-u bio je Anto Đapić, kasniji šef HSP-a, koji je uz pomoć HDZ-a kasnije izbacio Paragu iz stranke. Samo godinu dana prije prvih višestranačkih izbora, UDBA je u Njemačkoj likvidirala Đapićeva strica, vjerojatnu zadnju žrtvu političkih atentata u bivšoj Jugoslaviji. Paraga i Đapić, obilježeni svojim dosta tragičnim biografijama, već su te ratne, presudne 1991. godine, počeli žestoko manipulirati osjećajima boraca HOS-a.

Hrvatska stranka prava pokušala je okrenuti HOS protiv hrvatskih državnih vlasti, a kao demonstraciju sile, ispred svoje je zgrade u strogom centru Zagreba bila parkirala pravi top. Paragina i Đapićeva zloporaba HOS-a koristile su jedino srpskom predsjedniku Miloševiću i jugoslavenskoj vojsci.

Glavaš odlučivao o životu i smrti

Stoga je Franjo Tuđman bio tisuću posto u pravu, kad je pripadnike HOS-a nazvao borcima koji, usprkos svojim žrtvama i hrabrosti, zapravo strahovito štete Hrvatskoj. Prvo, zato što ugrožavaju državnu vlast u vrijeme rata, i drugo, zato što modernu Hrvatsku svojim simbolima i uniformama povezuju s ustaškom Hrvatskom.

Slučaj HSP-a i HOS-a iz presudne ratne 1991. godine prvi je drastični primjer užasno opasne političke manipulacije nacionalnim osjećajima mladih ljudi, koji su se išli boriti za obranu svoje zemlje, dok su ih razni politikanti i ekstremisti pokušavali, i katkad uspijevali, uvjeriti da se bore za obnovu NDH. Iste te ratne jeseni i zime, u strahovito razrušenom Osijeku, apsolutnu je vlast držao Branimir Glavaš.

Glavaš, jedan od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice, u samo je nekoliko mjeseci postao moćniji od vojske i policije. Njegova “Branimirova bojna” odlučivala je o životu i smrti u Osijeku, što nam je Branimir Glavaš 1992. godine, tijekom jedne dosta neugodne, ali informativne večere u zagrebačkom Intercontinentalu, doslovno bio priznao. Pred barem pet ljudi, koji su još uvijek živi, Glavaš je kazao da je on u Osijeku i sud, i vojska i policija.

Kako je Glavaš postao toliko moćan? U ugroženom je Osijeku Branimir Glavaš bio promovirao najradikalnije moguće nacionalističke stavove, koje su građani, svakodnevno izloženi granatiranju Jugoslavenske armije i pobunjenih Srba, lakoćom prihvaćali. Glavaš je istodobno stvorio privatnu miliciju, koja je terorizirala i reketirala dio Osijeka, uglavnom osječke Srbe, ali i ponešto osječkih Hrvata.

Glavašev niz gadnih ratnih zločina

Branimir Glavaš počinio je niz gadnih ratnih zločina, što je upravo potvrđeno i na drugom, ponovljenom suđenju, među ostalim i zato što ih je mogao učiniti. A mogao ih je učiniti jer je vješto kombinirao manipuliranje snažnim nacionalnim osjećajima i tipične kriminalne taktike. HSP-ov HOS i Glavaševa privatna milicija predstavljali su klasične primjere brutalnih, nasilnih nacionalističkih ekscesa, kakvi se događaju u većini ratova, pogotovo u ratovima koji se ne vode po čvršćim vojničkim pravilima.

Hrvatska je država, uz sve svoje goleme nedostatke i neodlučnosti, uspjela raščistiti i sa proendehazijskim vojnim formacijama i njihovom ikonografijom, kao i s ratnim kriminalcima poput Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša. Glavaš je prvi put uhićen još prije sedamnaest godina, Merčep je pravomoćno osuđen za teške ratne zločine, da bi umro u zatvoru, dok su vlasti napokon zabranile ustaške simbole, ekskluzivno ustaški pozdrav Za dom spremni i sada, napokon, privode one sirote idiote koji pjevaju ustaške pjesme na nogometnim stadionima.

No, apetiti za manipulacijom ekstremnim nacionalističkim osjećajima nisu se smanjili. O čemu svjedoči najnoviji proustaški ispad vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave. Na dan kad je Branimir Glavaš drugi put osuđen za ratni zločin, Ivan Penava objavio je morbidni plakat u povodu obilježavanja dana pada Vukovara, na kojem dominira slovo U. Znači, Ukovar, a ne Vukovar.

Pokušaj dobivanja radikalnih glasova

Uz to, Penava je ustvrdio da svi oni koji ne poštuju HOS i ustaški pozdrav Za dom spremni nemaju što tražiti u vukovarskoj Koloni sjećanja. Ivan Penava nije osobito inteligentan političar, u što se hrvatska javnost uvjerila bezbroj puta. No, nismo mislili da je baš toliko bezočno amoralan. Jer, što proizlazi iz tvrdnje da svi oni, koji ne poštuju HOS i Za dom spremni, nemaju što tražiti u Koloni sjećanja?

Iz te konstatacije, formalno logički, slijedi da svi oni koji ne poštuju ustaški pozdrav Za dom spremni, zapravo ne vole Vukovar ni Hrvatsku. Siroti, ne odveć pametni Ivan Penava, takvim je stavom proglasio više od tri milijuna Hrvata, koji sasvim sigurno, što pokazuju istraživanja i izborni rezultati, ne žele imati ništa s pozdravom Za dom spremni, potencijalnim neprijateljima Hrvatske i Vukovara.

To je jedina moguća logička izvedenica njegova poziva da oni koji ne poštuju HOS i Za dom spremni ove godine ne dolaze u Vukovar. A zašto je Ivan Penava izveo ovaj intelektualno-etički harakiri, kojim je golemu većinu Hrvata proglasio antihrvatima?

Zato da bi pokušao dobiti par tisuća glasova više među žrtvama Domovinskog rata i među biračima radikalne hrvatske desnice, za čiju će se naklonost na novim izborima boriti barem šest minornih, međusobno posvađanih proustaških stranaka, uključujući Penavin Domovinski pokret.

Odlazak u bespuća povijesne zbiljnosti

Zaista, nikad u ovih trideset godina nismo vidjeli da bilo tko tako degutantno i amoralno zloupotrebljava žrtvu Vukovara, kao što je to sad učinio vukovarski gradonačelnik. U redu, budimo realni, i HDZ, osobito u vrijeme Tomislava Karamarka, opako je zloupotrebljavao dane pada Vukovara, kako bi pokušavao kompromitirati SDP i Zorana Milanovića, ali oni su to činili barem malu nijansu pristojnije od bedastog endehazijskog manipulatora Penave.

Na dan kad je Penava objavio da protivnici HOS-a i pozdrava Za dom spremni ne trebaju doći u Vukovar, Branimir Glavaš drugi je put, dakle, osuđen za ratne zločine počinjene početkom devedesetih godina. Tom je presudom Branimir Glavaš, definitivno i zauvijek, odbačen u bespuća povijesne zbiljnosti. Ovu je nezgrapnu, ali ne i netočnu sintagmu, izmislio Franjo Tuđman. A svojim je najnovijim proustaškim ekscesom Ivan Penava, također definitivno, završio u Glavaševu društvu u bespućima povijesne zbiljnosti.

Primjeri Branimira Glavaša i Ivana Penave pokazuju kako pokušaji maliciozne manipulacije nacionalnim osjećajima transcendiraju vrijeme. No, Glavaševa sudbina poučno pokazuje kako takve političke prakse mogu završiti.