Prenosimo tekst. Boris Dežulović je prvi ustaša koji odlično piše. Šteta što nije živio u vrijeme HItlera. Daleko bi dogurao. A ne ono jebote, promoviraš ustašu K+ klase po Ljubuškom. Tila ti Issova.
Srbi i Hrvati, prosto ne znaju kako da se nose sa pobjedom. Ima naroda i sportaša, svi mi znamo, koji ne znaju kako da se nose sa porazom, ali Srbima i Hrvatima, to je prirodno stanje, za njih su samo porazi oni koji imaju sportski i povijesni smisao, svaki njihov poraz u finalima svjetskih prvenstava im je samo podsjetnik na slavne povijesne poraze kojima su definirani.
Piše: Boris Dežulović – Novosti
Nema pomoći.
Jednostavno nema pomoći. Sve je uzaludno. U tri od tri najpopularnija svjetska sporta, naši nesretni mali narodi suočavaju se s ozbiljnim svjetskim supersilama – Srbi su trostruki europski prvaci u košarci, dva puta svjetski prvaci i još dva puta svjetski doprvaci, Hrvati su svjetski doprvaci u nogometu i još dva puta treći na svijetu, a Novak Đoković, sin Srbina i Hrvatice, osvojio je dvadeset četiri Grand Slam naslova i najbolji tenisač u povijesti čovječanstva – ali opet nema pomoći. Sve je uzaludno. Kada Srbi i Hrvati budu najbolji na svijetu u nečemu, to znači samo da su svi ostali beskorisni. A kada budu drugi najbolji na svijetu u nečemu, to znači samo jedno: da su – osim što su, naravno, najbolji – također žrtve ogromne svjetske zavjere i povijesne nepravde.
Svi ostali, manji i nesretni narodi, razumiju najboljeg na svijetu na banalan način: svjetsko prvenstvo u nečemu za njih je samo natjecanje zemalja u nečemu, da se vidi tko je najbolji na svijetu u toj disciplini. U takvom, Srbi i Hrvati su potpuno nepoznati i strani uvid: svjetski prvak je prvak i u Srbiji i Hrvatskoj, kao što je prvak i u Tadžikistanu, Obali Bjelokosti ili Papui Novoj Gvineji. Svjetski prvak je prvak gdje god stupi nogom, svugdje i svuda. To je suština osvajanja svijeta.
Ne, međutim, ne u Srbiji i Hrvatskoj. U Srbiji i Hrvatskoj, biti svjetski prvak je njihova vlastita, suluda i posve unutarnja stvar. U potpuno suprotnosti prema Amerikancima, koji svoje nacionalno prvenstvo u košarci, bejzbolu ili hokeju arogantno nazivaju “svjetskim prvenstvom”, pa prvake Amerike zovu “svjetskim prvacima” – zbog čega ih se cijeli taj “svijet” smije – Srbima i Hrvatima službeno je svjetsko prvenstvo u košarci ili nogometu zapravo prvenstvo Srbije ili Hrvatske: mandat svjetskih prvaka ili doprvaka završava kod njih, u Bajakovu ili Batrovcima, ovisno o tome je li riječ o nogometu ili košarci.
Prije pet godina svijet je bio šokiran nastupom hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, gdje je fantastična generacija Luke Modrića, Ivana Perišića, Ivana Rakitića i Marija Mandžukića herojskim bitkama u eliminacijskim utakmicama stigla do samog finala protiv moćne francuske momčadi. Nakon što su 1998. godine u Francuskoj, kao debitanti nakon Euzebijeva Portugala iz 1966., osvojili senzacionalnu broncu, Hrvatska se sada našla u finalu Svjetskog prvenstva, kao najmanja država na svijetu od praistorijskog Urugvaja iz tridesetih godina prošlog stoljeća. “Kockasti” su bili hit turnira, cijeli svijet navijao je za šašave i simpatične, ali fanatično borbeno nastrojene Hrvate, koji su pola sata prije kraja finalne utakmice bili samo jedan gol do produžetka i najvećeg čuda u povijesti nogometa.
Hrvatska se naposljetku vratila kući sa srebrom, drugi najbolji na svijetu u najpopularnijem svjetskom sportu, i milijun ljudi izišlo je na ulice Zagreba da pozdravi viceprvake. I kako su svoj povijesni uspjeh proslavili hrvatski nogometaši, predvođeni najboljim igračem Svjetskog prvenstva i igračem godine te godine, prvim igračem koji nije bio Messi ili Ronaldo od 2007. godine?
Pozvali su na pozornicu ustaškog pjevača Marka Perkovića Thompsona, pa pjevušeći zajedno s njim izveli nacističku tužbalicu “loša bila četrdeset i peta, rasula nas preko svijeta”, s arijevskim refrenom “plave krvi, bijelog lica, rađaju se nova djeca”! Pa dobro vas j***, izvinjavam se: vi ste viceprvaci svijeta, nogometne ikone dive se i klanjaju vašem fanatičnom borbenom duhu i sjajnom talentu, djeca u Africi kupuju vaše dresove i tuku se po prašnjavim terenima kako bi postali Luka Modrić, a vi, urlajući u mikrofon, žalite što je Hitler izgubio Drugi svjetski rat! Niste vi, majmunu, “rasuti preko svijeta četrdeset i peta”, već godine dvijetisućiosamnaeste, postali ste svjetske zvijezde kao podguzna muva Firerova, ali kao nogometaš, nema tu ništa!
Ali ništa ne pomaže, sve je uzaludno. Hrvatski nogometaši potukli su se u Rusiji, pobijedili Messijevu Argentinu i odigrali jednu utakmicu više od Francuza, sve kako bi bili zvijezde seljačke svadbe negdje u ličkoj pustinji, s pedeset janjadi na ražnju i lokalnim pjevačem ustaških pjesama. Jednostavno nema pomoći. Ništa ne pomaže.
Prije nekoliko tjedana, samo kao najnoviji primjer, nekad moćna Srbija na Svjetskom prvenstvu u košarci otišla je kao potpuni autsajder, ne samo kao jedina momčad bez naturaliziranih američkih plejmejkera, već i bez Nikole Jokića, aktualnog prvaka NBA lige i MVP-a, trenutačno najboljeg košarkaša na svijetu. U fantastičnoj kampanji, baš kao i hrvatski nogometaši prije pet godina, stigli su do finala s novom košarkaškom silom, Njemačkom, i to istog dana kada je Novak Đoković igrao za svoj dvadeset četvrti Grand Slam naslov, apsolutni rekord u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Srpski košarkaši na kraju su se vratili kući srebrom, drugi najbolji na svijetu u drugom najpopularnijem svjetskom sportu, dok je Đoković rutinski pobijedio mladog Alcaraza, budućeg svjetskog teniskog junaka, i stotinu tisuća ljudi izašlo je na ulice Beograda da pozdravi prvaka i viceprvake. I kako su svoj povijesni uspjeh proslavili srpski košarkaši, predvođeni najboljim svjetskim tenisačem svih vremena?
Zatražili su da se na razglasu pusti popadija Danica Crnogorčević, pa su zajedno s njom pjevušeći izveli srpsku veselicu “Veseli se srpski rode” – “ogrijalo sunce sa Kosova polja ravna / zasijale svetinje iz vremena davna” – s velikosrpskim refrenom “nek se srpski barjak vije / od Prizrena do Rumije”! Pa dobro vas j***, izvinjavam se: vi ste svjetski doprvaci u košarci i najbolji tenisač u povijesti, sportske ikone divi se i klanja vašem fanatičnom borbenom duhu i sjajnom talentu, djeca u Aziji tuku se na betonu kako bi postala Djoković, a vi, urlajući u mikrofon, žalite što je Slobodan Milošević izgubio rat! Nisi ti, majmune, bio sudionik u Slobinoj polu-uništenoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, da ti se “barjak vijori od Prizrena do Rumije” – ali je pao, svaka čast! – ti si doprvak cijelog svijeta, tvoj se barjak vijori od Prinstona do Rumunije, nisi ti “zasijao svetinje iz vremena davna”, nego medalje od nedjelje, ali uzaludno!
Ali ništa ne pomaže, sve je uzaludno. Srpski košarkaši i Đoković prolazili su kroz muke na Filipinima i New Yorku, prolijevali krv po parketu i betonu i otišli do kraja, sve kako bi bili zvijezde seoske svadbe negdje na Ibarskoj magistrali, s pedeset prasića na ražnju i lokalnom pjevačicom velikosrpskih liturgija. Ništa ne pomaže. Sve je uzaludno.
Srbi i Hrvati, shvatili smo na kraju, ne znaju kako pobijediti. Jednostavno ne znaju kako podnijeti pobjedu. Znamo da ima naroda i sportaša koji ne znaju kako podnijeti poraz, ali naši mali nesretni narodi nisu takvi. Srbi i Hrvati, poraz je prirodno stanje za njih, oni jednostavno imaju sportski i povijesni smisao samo kada su poraženi, svaki njihov poraz u finalima svjetskih prvenstava samo im je podsjetnik na slavne povijesne poraze kojima su definirani: Hrvatima na “lošu četrdeset i petu” i poraz u Drugom svjetskom ratu, a Srbima na “lošu devedeset devetu” i gubitak sva četiri Grand Slam naslova, u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Plus Masters u Crnoj Gori.
Takvi su, dakle, Srbi i Hrvati, rođeni viceprvaci svijeta. Njihov svijet je mali, proteže se od Batrovaca do Bajakova, i u njemu ne živi nitko osim njih. Na prvenstvima takvog uskog i ustajalog svijeta nema prvaka, nema pobjednika: Srbi i Hrvati, mali bijedni gubitnici i žrtve nepravednih povijesnih nepravdi, uvijek su predzadnji, vječiti drugi.
Vicešampioni svijeta
wpDiscuz
