Misija nas dramaturga, čuvara vatre prosvjetiteljstva, još od pojave prvog glumca na prvoj sceni, jeste da budemo u prvim redovima suprotstavljanja svemu što je ružno, krvavo i neljudsko. Protiv toga se borimo svime što je lijepo, čisto i ljudsko. Mi, i nitko drugi, imamo sposobnost širiti život.
– Nestabilnost je izravan proizvod onoga što naš svijet prolazi u smislu sukoba, ratova i prirodnih katastrofa koje su imale razorne posljedice ne samo na naš materijalni svijet već i na naš duhovni svijet i unutarnji mir – navela je Ajubova u poruci.
Procijenila je da je cijeli svijet postao skupina izoliranih otoka, ili poput brodova koji plove maglenim horizontom, dok svaki od njih diže jedra i plovi bez vodstva, ne videći na horizontu ništa što bi ih vodilo.
– No, unatoč tome, on nastavlja ploviti, nadajući se da će pronaći sigurnu luku u kojoj će se moći skrasiti nakon dugog lutanja usred gluhog mora. Nikada nismo bili bolje povezani nego danas, ali, u isto vrijeme, nikada nismo bili neskladniji i udaljeniji nego danas. U tome leži dramatični paradoks koji nam nameće suvremeni svijet. Unatoč čemu smo svi svjedoci, na polju stapanja u protok informacija i suvremene komunikacije koja je srušila sve barijere zemljopisnih granica, sukobi i napetosti kojima svijet svjedoči prelaze granice logične percepcije i stvaraju se, unutar te prividne. stapanje, temeljna devijacija koja nas udaljava od istinske esencije čovječanstva u njegovom najjednostavnijem obliku – napisala je Ajubova.
Kazalište je u svojoj izvornoj biti, kako je istaknula, čisto ljudski čin koji se temelji na istinskoj biti čovječanstva, a to je sam život.
– Kao što je rekao Konstantin Stanislavsky, veliki kazališni pionir: “Nikad ne dolazite u kazalište s prljavim cipelama. Uklonite prašinu i blato izvana. Sve svoje male brige, svađe, sitne poteškoće – sve ono što vam kvari život i odvraća vas od umjetnosti – ostavite zajedno s odjećom na ulazu u kazalište”. Kad se popnemo na pozornicu, mi se popnemo živeći samo jedan život, život jednog živog bića, ali taj život se može podijeliti i umnožiti u mnoge druge živote koje nosimo u svijet da i on oživi, napreduje i širi se njegov miris drugima – istaknula je Ayubova.
Naglasila je da ono što dramaturzi, redatelji, glumci, scenografi, pjevači, glazbenici, koreografi i tehnička podrška rade u kazališnom svijetu, što rade svi bez iznimke, jest čin stvaranja života kakav nije postojao prije nego što su kročili na pozornici.
– Da život zaslužuje da ga vodi brižna ruka, da ga grudi grudi pune ljubavi, da ga razumije toplo srce i da mu zdrav razum daje razloge da nastavimo naprijed i opstanemo. Ne pretjerujem kad kažem da je ono što radimo na pozornici čin samog života i stvaranje života ni iz čega, poput sjaja u tami koji obasjava tamu noći i daje joj toplinu. Mi smo ti koji životu dajemo luksuz. Mi smo ti koji to utjelovljujemo – objasnila je Ayubova.
Pozvala je kolege da se ujedine, da kliču iz sveg glasa i da svojim riječima probude savjest svijeta i da u sebi potražimo izgubljenu bit čovjeka, čovjeka slobodnog, tolerantnog, suosjećajnog i blagog.
Početak
Međunarodni kazališni institut pokrenuo je 1961. Svjetski dan kazališta, koji se obilježava od 1962. Svake godine 27. ožujka obilježavaju ga centri Međunarodnog kazališnog instituta i međunarodna kazališna zajednica. Datum je uzet prema otvaranju sezone “Kazališta naroda” u Parizu 1962. godine.