Miroslav Ćiro Blažević (1935. – 2023.): Sušta suprotnost samome sebi

1982. godine zagrebački Dinamo, jedini klub velike četvorke na kojeg se tih godina prišio epitetog luzerskog kluba, napokon je postao prvak Jugoslavije nakon duge 24 godine čekanja. Od samog starta osjećalo se da će to biti ta godina, kad će kletva napokon biti skinuta, a simbioza navijača na tribinama i igrača na terenu bila je ključ uspjeha. Iako čovjek uvijek u životu mora biti oprezan, ne valja se odavati euforiji, tog proljeća energija je bila prejaka i nisam se mogao oduprijeti nogometnoj groznici. Dobro se sjećam te zlatne generacije i duha tog vremena i drago mi je da sam tome bio u stanju osobno svjedočiti, kao što je i svakom pravom napolitancu bilo drago gledati Maradonu podno Vezuva. Sjećam se svega, baš kao da je bilo jučer, da sam akademski slikar proveo bih život oslikavajući motive tog vremena uljem na platnu. Sjećam se, iako sam tada imao minus 6 godina i nisam uopće postojao, ponajviše zahvaljujući velikom peru Tomislava Židaka, kojem je ta 1982. godina obilježila novinarsku karijeru do te razine da nije o njoj prestajao pisati sve do svoje smrti 2017. godine, a ako postoji zagrobni život vjerujem da i danas negdje o njoj nešto piše. Bila je to godina slave za Dževada Mustedanagića, Velimira Zajeca, Zlatka Kranjčara, Snješka Cerina, Marijana Vlaka, Marka Mlinarića, Ismeta Hadžića i ostale na terenu. Bila je to godina kad se jedan čovjek pojavio od nikud, stavio bijeli šal oko vrata, postrojio plavu vojsku na terenu i pretvorio ih u mašinu koja bez imalo respekta melje sve pred sobom – i na taj način cijeloj jednoj generaciji zagrebačkih ljubitelja nogometa zaliječio duboke komplekse, pretvorivši samog sebe u mit i legendu.

Pokojni Miroslav Ćiro Blažević, kojeg je nekad davno jedan novinar prozvao trenerom svih trenera, da bi on na taj kompliment spremno uzjahao bez namjere da sa njega do kraja života sjaše, imao je u sebi zrno spomenutog Leonarda Zeliga, kao što ga imaju i mnogi od nas. Ona je bila preduvjet da se nogometna 1982. godina uopće može dogoditi. To je nešto čega bi se možda trebalo stiditi, ali to i dalje ne mijenja činjenicu da velika većina ljudi, koja je u ranoj mladosti odvojena od svoje drače, mora do jedne razine poprimiti kameleonske osobine da bi nešto u životu postigla. To nije bilo nimalo lako, pa ona njegova izjava, da se Fabio Capello rodio u Travniku, ne bi došao ni do Turbeta, govori baš sve o težini tog puta. Ćiro je bio Travničanin, Bosanac, Hrvat, Zagrepčanin, Švicarac, Albanac, a bogme i Iranac koji je žustro branio iranski nuklearni program kao neophodnu mjeru zaštite vlastitog naroda. Bio je sve po potrebi, što je u datom trenutku trebao biti, znao je točno što treba reći da bude jednako prihvaćen u svim sredinama u kojima je radio. Kako u Zagrebu, gdje je ostavio najdublji trag i s pravom se može smatrati ocem Dinama i hrvatske nogometne reprezentacije, tako i u Sarajevu, Cirihu, Teheranu, Prištini i ostalim čaršijama gdje je trenerovao. Kad je doktorica Fletcher stavila pod hipnozu Zeliga i pitala ga zašto se stalno mijenja i prilagođava okolini, ovaj reče, zato što se tako osjeća sigurno i zato što želi biti voljen. Ćiro je također imao izraženu tu prirodnu ljudsku potrebu da bude voljen, ne samo voljen već po mogućnosti i obožavan, a to mu je polazilo za rukom gdje god bi se našao. Neupitno veliki nogometni znalac i dobar strateg, još više socijalni psiholog i vješt manipulator, a za uspješnu karijeru nogometnog trenera ili vojskovođe (što je jedno te isto) ove druge dvije stavke su mnogo važnije. Možda nisu toliko važne u neutralnoj Švicarskoj, ali dolje na brdu gdje se krv svako malo proljeva, važnije jesu. Po općem pravilu, nakon sveopće glorifikacije i početne euforije, slijedio bi snajperski čemer i jad koji bi se na njegovu tvrdu bosansku glavu ispucavao iz istih tih mahala koje bi do jučer uveseljavao. To je ona druga strana medalje, cijena sa kamatom svake slave koju čovjek proživi, koju je još one opjevane 1982. godine predvidio doajen hrvatskog novinarstva Veselko Tenžera, a božji namjesnik sa bijelom šalom oko vrata mu nije vjerovao. S godinama iskustva, naučio se sa time nositi do one razine kad čovjeku postane sasvim svejedno. Ćiro je sve društvene anomalije prihvaćao zdravo za gotovo, kao i masu nekih drugih stvari u životu. Previše je ta duša predeverala da bi joj bilo nešto previše važno; majstor ili peder. Sve je njemu bilo već odavno jasno, da oni koji odluče biti jedno, moraju prihvatiti da će nekad biti i ono nešto drugo. Unatoč tom uličnom daru zavodnika ulizice koji je vješto eksploatirao, nikad nije prešao na tamnu stranu, gdje počesto ulizice završe. Nije prešao jer je to samo jedna crta karaktera, a nikako njegova definicija kao čovjeka. Ćiro nikad nije postao zlikovac ponajviše jer mu nije dao onaj bosanski obraz i katolička kuća u kojoj je odgojen, mada se nekad iz nečijeg drugog kuta, iz nečije tuđe perspektive, mogao takvim učiniti. Znao je često reći da se narod ne može prevariti, pa ga tako niti on nije uspio prevariti, unatoč deklariranom političkom tuđmanizmu kojeg se nikad nije odrekao, čak niti u Sarajevu, mada ga je tamo – sasvim razumljivo – spominjao što je manje moguće. Nije ga uspio prevariti čak ni u onim godinama, kad je bjesnio rat između Bošnjaka i Hrvata, kad je svak’ bio ljut na svakog i bez nekog silnog povoda. Ako je vjerovati sudioniku tih dešavanja, a ja opet nekako nemam razloga da ne vjerujem, preko 70% humanitarne pomoći u vidu hrane i drugih potrepština, koja je dolazila iz Hrvatske u Travnik, svi ti kamioni išli su preko Ćirinih veza i kontakata. U isti onaj Travnik, pun izbjeglica iz Bosanske krajine, koji je preko noći utrostručio broj stanovnika i prijetila mu je humanitarna katastrofa. Nije on to nikad spomenuo, nije imao tu potrebu, ali jesu neki drugi. I nek’ su.

Ono što mi je kod Ćire uvijek bilo neobično simpatično, baš zbog toga što se nikad s time ne bih mogao poistovjetiti, niti bi ikad takvo nešto mogao iz svojih usta izlanuti, bila je njegova komična opterećenost novcem koju je vješto ironizirao, humor na kojem bi mu i Woody Allen pozavidio, čime nas je često nasmijavao, pa mu je zbog toga nikad nismo imali pravo zamjeriti. Kao onda kad je kao trener slovenske Mure rekao: predsjednik je isplatio plaću sitnišom, ali sve je bilo na broju. Bila mi je simpatična, zato što za razliku od mnogih drugih stvari, ona je bila do srži iskrena i imala je svoj korijen u okrutnom siromaštvu koje ga je iznjedrilo. Toliko je bila okrutna ta stvarnost da ga je čak u tinejdžerskim godinama pretvorila u skijaša, u ono vrijeme kad narod po Bosni nije znao ni što skijanje jest, a ovi koji su znali, znali su da je to nešto što samo Slovenci rade. Bez tog skijanja, te kratke karijere skijaškog omladinca, pitanje je bi li ikad svoju mater iz trošne kućice sa poljskim klozetom preselio u gradski stan sa kupatilom i toplom vodom iz bojlera. Ljudi su skloni – na tragu onog što je Rambo Amadeus rekao – kad im plaća pređe tri hiljade evra olako zaboraviti kako je to nemati, pa početi naširoko palamuditi o ljubavi, smislu života, zdravoj prehrani i zen budizmu. Ljudi su skloni, čak i kad ne mogu zaboraviti, pretvarati se kao da su uvijek imali, ne bi li se lakše uklopili među one koji uistinu jesu uvijek imali. Po tom pitanju, kao i Leonard Zelig kad su ga liječenjem prebacili u drugi ekstrem, Ćiro je bio sušta suprotnost samome sebi i nije imao ni najmanje potrebe da se uklopi u tu elitu. Ima već sigurno kojih pedesetak godina kako je Ćirina plaća prešla tih magičnih tri hiljade evra, u nekoj drugoj valuti, nekoj drugoj inflacijskoj stvarnosti, ali otprilike te iste vrijednosti. U tih pola stoljeća nikad nije zaboravio kako je to nemati i besramno je govorio da je njemu novac jedna od najvažnijih stvari u životu. Važnija i od zdravlja, jel’, s takvim mentalnim sklopom ako nema novca posljedično neće biti ni zdravlja. Meni je to bilo izuzetno simpatično za čuti, iako po tom pitanju stvarnosti koje su nas obilježile nisu ni približno slične, ponajviše zbog tog generacijskog jaza. Proveo sam djetinjstvo u provinciji mnogo manjoj od Travnika, ali ja nisam nikad u životu vidio kuću sa poljskim klozetom, a kamoli da sam rođenu mater iz nje morao spašavati.

Prije nekih petnaest godina, kao tinejdžer, redovno sam pohađao utakmice NK Zagreba na stadionu u ulici pjesnika Kranjčevića. Na rubu Trešnjevke, kvartu kojem su svi moji komad mladosti dali, pa ni mene ta sudbina nije mogla mimoići. Tih godina, vratio sam se živjeti u Zagreb, nakon desetljeća provedenog u Bosni. Poput Leonarda Zeniga, u roku desetak dana, progovorio sam purgerskim akcentom tako dobro da se više nije moglo skužiti da sam rodni Zagreb ikad i napuštao. Volio sam taj klub i jeza bi me obuzimala kad bi u šetnji prema stadionu sa razglasa čuo: Sad sem tu i pak sem tvoj / Serbus dragi Zagreb moj. Pjesnici iz Kranjčevićeve su klub bez velike navijačke skupine koja ga prati, ali s velikom tradicijom. 1973. godine, u majstorici za ulazak u prvu ligu, utakmicu Zagreba protiv Osijeka na Maksimiru gledalo je 64.168 gledatelja što je rekord koji za naših života neće biti skinut, i s tim faktom ona šačica vjernih zagrebaša vadila je mast dinamovcima, iako biti zagrebaš i biti dinamovac nikad nije isključivalo ono drugo. Danas je klub devastiran i tavori u nekoj od županijskih liga. Bila je to jedna od posljednjih solidnih generacija pjesnika, vrtili su se u gornjem dijelu tablice i bili su u stanju zapapriti Dinamu i Hajduku. Ta mala grupica glasnih i buntovnih, pod imenom White Angels, ostat će zapamćena kao jedini pokušaj da se na balkanskoj navijačkoj sceni profilira ljevičarska furka, nešto po uzoru na one Talijane iz Livorna, samo sa mnogo manje komunističkog sentimenta. Kad popizde, a iako ih nije bilo mnogo nisu se bojali i znali su pošteno popizditi, udarali bi kontru protivničkim skupinama sa “gazi, gazi, gazi ustaše” i mahali bi onim zastavama sa pederskim Pink Floyd bojama. Isticali bi parole „nogometom protiv homofobije i rasizma“. Peder na klupi je pušio jednu iza druge, vulgarno se izderavao na mladog Senijada Ibričića koji je imao tu mahanu da se sporo vraća u obranu, a još više bi pizdio na tehnički nadarenog stopera Safeta Nadarevića, koji bi zbog te tehnike često zaboravljao da je stoper i da nije njegovo da dribla. Imao sam 18 godina, a bio sam životno umoran, kao i svi vršnjaci mojih godina koji previše slušaju Marka Lanegana, pa do dvadesete prožive nekoliko života i duboku patnju sa vječnim okajavanjem grijeha prihvate kao vlastiti smisao postojanja i prije nego što će se grijesi dogoditi. Ćiro nije, nikad nije bio umoran. Činio mi se mlađi od mene i vazda se činilo kao da će svakog momenta i sam obuti kopačke i utrčati na teren. Sve do svoga posljednjeg dana, u svakom medijskom istupu, bio je isti takav kakvog ga se sjećam iz tih dana. Ni saznanje o smrti kojoj više neće moći uteći, koja mu se približava brzim koracima, kao da ga uopće nije plašilo. Već gotovo nepokretan, dočekao je brončanu generaciju iz Katara na trgu, iako se u onoj tragikomediji od dočeka nitko nije sjetio da ga pozove na binu. Nije on to nešto plaho zamjerio, možda mu je onako slabom tako bilo i draže. Kad Azrail pokuca, nestaju svi egotripovi ovog dunjaluka, on je znao da mu je tamo mjesto i da tamo tog dana mora biti. Kad je duša na izmaku, grijeh je biti malodušan. Travnički vezir, trener svih trenera, pjesnik amater, zamotao je bijeli šal oko vrata i odjahao u svoju posljednju noć. Silvije Strahimir bi rekao:

Gluha noći moja, crna ti si kob,

Kad nemoćno srce tuđe jade kaje,

Na velikom čuvstvu mekan stere grob,

Kuda bolna duša svih patnika staje!

Armin Harambašić, Prometej.ba