Feđa Štukan otvoreno za “Avaz”: Stidim se što sam i na sekundu sudjelovao u stvaranju ovakve zemlje

Niti je to bila ispovijest niti šok. Ne za njega, barem, i one bliske njemu. Čovjek je to koji, kako se žargonski kaže, nema oraha u džepu – niti se koga plaši niti kome zavidi. A njegova autobiografska knjiga „Blank“ nedavno je doživjela 27. izdanje.

Roman je nastao na nagovor ni manje ni više nego Angelina Jolie i Bred Pita. Ustvari, trebao je Feđa napisati sinopsis za film, ali, kada je počeo stavljati svoj život na papir, kako se čini, nije mogao prestati. I dobili smo „Blank“, koji je posvetio kćerki Ayi.

Odbio je, kaže u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” ovaj glumac i pilot, najmanje pet puta više projekata u životu nego što je prihvatio.

Terrence Malicka sam dva puta odbio i, tek kad me lično nazvao na telefon, pristao sam. Nekad neću ni da izađem na kasting, nekad mi se jednostavno ne radi, radije vozim motocikl ili letim. Ne želim da radim previše, da mi ne dosadi, a i da ja ne dosadim gledaocima – iskren je Štukan o svom pozivu glumca.

Protekli period promovirali ste „Blank“ u susjednim zemljama. Jeste li se ikada pokajali što ste se pred svijetom “ogolili”?

Ja i kad sam bio u problemu s ovisnošću, nisam se nešto naročito trudio da to sakrijem. „Blank“ ne bi bio „Blank“ da nije iskren. Ako već hoćeš da kažeš nešto, ili reci kako jeste ili ne progovaraj. Bilo kakva istina je bolja od bilo kakve laži. Nisam se pokajao, lijepo je biti go. Osjećam se slobodno.

Zbog čega ste se odlučili život „staviti na papir“?

„Blank“ je zamišljen kao sinopsis za film, ali se nekako oteo kontroli i postao knjiga. Pisan je mojoj kćerki. Bilo je momenata u životu koje sam svjesno ignorisao i želio da zaboravim, ali sam ih morao ponovo proživjeti dok sam pisao. Bilo je teško. Često.

Pišete o ratnim događanjima 90-tih i tome kako ste i sami bili snajperista, doduše, nakratko. Bili ste veoma mladi, ali jeste li se tada borili za ovu BiH kakvu imamo danas?

Stidim se što sam i jedan sekund sudjelovao u stvaranju ovakve zemlje, da sam mogao znati stvarne razloge ovog rata, ne bih sudjelovao. Zamislite kad bi svi oni koji su poginuli za BiH nekako mogli vidjeti za šta su dali živote, zamislite to. Mene je stid svih zemalja koje su nastale uništenjem moje domovine Jugoslavije. Još govorim strancima da sam rođen u Jugoslaviji, kao što, na kraju krajeva, i jesam. Ne mogu da mijenjam domovine kako kome padne na pamet. Trideset godina nakon raspada ne nazire se dan kad ćemo se moći vratiti na ono stanje od prije rata. Toliko smo štete napravili. A na to se ne može biti ponosan. Ako si ikako normalan.

Jasno i glasno govorite protiv nacionalizma, fašizma i podjela. Pa kako se danas osjećate na ovim prostorima kada sve to hara i opet prijeti da eskalira?

Osjećam se divno jer imam letjelicu u hangaru kojom ću s familijom da razgulim odavde ako počnu jedni drugima da dokazuju “čiji je veći”. I nijednog trenutka neću pomisliti na ovu primitivnu fašističku tvorevinu muslimana, katolika i pravoslavaca u kojoj me, osim svih ostalih pogrdnih naziva, još zovu i „ostalim“. Nemam vremena za njihove nepremostive razlike i taj njihov dubok i nerješiv problem, a to je: kako se ko zove?! Ja nikad neću biti dio te priče. Ostalo mi je premalo vremena da bih se bavio dokazivanjem bilo čega, bilo kome jer, jednostavno – ne zanima me. Zanimaju me dijametralno suprotne stvari. Mislite li da ljudi s ovolikim prosječnim IQ-om mogu naći bilo koji drugi način rješavanja problema osim nasiljem? Iskreno, teško.

U „Blanku“ pišete da ste ostali bez mnogo bliskih ljudi. Kako se nosite s tim nenadoknadivim gubicima?

Naviknete se na bol, naučite da živite s tim. Ustvari, nemate izbora. Život ide dalje. Možete da ga živite ili da odustanete. Pametnije je da živite kad ste već imali tu ludu sreću da se uopšte rodite. Ne znate do kada će trajati, sve može završiti večeras. Možete se ne probuditi ujutro. Ja sam nekako zahvalan što sam imao priliku živjeti sa svim tim ljudima kojih više nema. I svi naši životi će proći vrlo brzo, ne sumnjajte u to. Puno ljudi nema pojam o brzini prolaska vremena. Neki čak misle da nikad neće umrijeti. Misle da se smrt njima neće desiti. Misle da će živjeti vječno.

Pred kraj knjige, kada ste već „čisti“, prepričavate razgovor s prijateljem koji se potpuno predao vjeri, konkretno islamu, a zajedno s Vama je konzumirao droge. Vi ste njega tada pitali, a ja Vas pitam, padne li Vam danas na pamet heroin?

Prelazak s heroina na vjeru je, na kemijskom nivou, prelazak na drugu ovisnost. Na tom nivou, nema razlike. Sjetim se heroina često, ali nemam nijednu lijepu uspomenu iz tog perioda, svaki put kad ga se sjetim, stresem se i naježim od čistog užasa. Obični ljudi ne mogu ni zamisliti toliku količinu crnila. Samo mogu reći da je rat predivan u poređenju s tim.

U vremenu kada mnogi žele otići i odlaze iz ove države, kako Vi gledate na to? Posebno jer Vi sigurno i imate mogućnosti da odete?

Ovdje su mi prijatelji i porodica, a i život je prilično jeftin. Ne osjećam nostalgiju, „patriotizam“ osjećam, ali za cijelu planetu, ne samo za komadić teritorije. Svugdje mi je lijepo jer nemam pripadnost, sve je „moje“!

Jeste li razmišljali da se javite Bredu Pitu i Anđelini Đoli i podsjetite ih na „Blank“ kao potencijal za film?

Nisam se s njima dugo čuo, ali naći će „Blank“ put do njih vrlo brzo, ne sumnjam.

Kakve su reakcije u Hrvatskoj i Srbiji na “Blank”?

„Blank“ je vrlo dobro prihvaćen i čitateljima je veoma važan. Gotovo da poprima neki kultni status. Često razgovaram s ljudima na promocijama, niko nije ravnodušan, govorim ne samo o normalnim, obrazovanim, otvorenim ljudima, imao sam priliku razgovarati i s ultranacionalistima kojima knjige nisu nešto s čim se susreću baš često, pa i oni nakon čitanja mijenjaju stavove jer prvi put vide neku drugu stranu istine, bez šarenih celofana i mitologije, vide opipljive činjenice. Svima postane jasno da smo svi prevareni i uništeni, mi, obični ljudi. Uništeni zbog profita.

Smeta li Vam što se uz Vaše ime vežu epiteti „narkomana“ i „alkoholičara“ iako ste već godinama „čisti“?

Ne znam da li biste mi povjerovali kad bih vam rekao da ne postoji niti jedan jedini dio mog mozga koji osjeća bilo kakvu vrstu brige oko toga šta ko misli ili govori o meni. Bitno je šta ljudi u mom najužem krugu misle. Čak 95 posto ljudi koji žive u BiH već 30 godina ne mogu da shvate apsolutno ništa što se oko njih dešava, pa zašto bi, pobogu, bilo kome pod kapom nebeskom bilo bitno šta ti ljudi „misle“ o bilo čemu, pa samim tim i o meni? Oni svoj kognitivni kapacitet pokažu svake dvije godine na izborima. Vidimo da nema nikakvog napretka na tom polju. Njihovo „mišljenje“ je irelevantno.

Kako supruga, a posebno kćerka, gledaju na ovo sve što se dešava s Vašom knjigom o Vama posljednjih godina?

Amra je sve znala otprije, a Aya bi saznala od drugih, i to sigurno s puno toga izmišljenog. Ova knjiga je napisana za nju, nisam osjećao da sam ikome dužan ovo sve reći osim njoj. Sad mi je drago da je knjiga objavljena jer pomaže ljudima da se riješe ovisnosti, svih vrsta, ne samo alkohola i droge. Ako sam morao da prođem sve to da bih drugima pomogao, onda nije bilo uzalud. Naprotiv, bilo je korisno. Aya može to shvatiti i cijeniti. Pričam s njom o svemu otvoreno.

„Kotlinu“ su gledaoci imali priliku gledati. Vi igrate glavni lik…

Nekim scenama sam zadovoljan, ali uglavnom mislim da sam mogao puno bolje, ne volim da se gledam ni da se slušam. Prestao sam da gledam svoje serije i filmove jer jednostavno ne mogu biti objektivan. Još se radi na scenariju za drugu sezonu, tako da zapravo ne znam ništa, a i da znam, ne bih mogao otkriti.