U Mostaru je danas Klub skakača u vodu “Mostari” obilježio godišnjicu rušenja Starog mosta simboličnim skokom bez pljeska točno u 10.16 sati, kada se prepoznatljivi luk Starog mosta 1993. godine srušio u rijeku Neretvu.
Jasmin Kreso iz Kluba skakača “Mostari”, koji je danas izveo skok sa Starog mosta, kazao je kako uživa skakati sa Starog mosta, osim na današnji dan.
“Na današnji dan nije mi drago jer skačem u povodu rušenja Starog mosta. Volio bih da je nekim drugim povodom ali to je naša obveza i mi to održavamo kao tradiciju”, kazao je Kreso, prenosi dnevnik.ba
Adela Gosta iz Predsjedništva Kluba skakača u vodu “Mostari” podsjetila je kako mostarski skakači već 29 godina obilježava ovaj crni dan u povijesti Mostara.
“Obilježavamo ga iz razloga da se ne zaboravi i da se takve stvari više nikada i nigdje ne dogode i ne ponove. Prestrašna je činjenica da je netko bio u stanju srušiti jedno umjetničko djelo, simbol Mostara. Razlog za takvo što ne mogu naći, ni opravdanje ne mogu naći i zato ne smijemo zaboraviti kako se ovakve stvari ne bi više ponovile”, kazala je Gosto.
Izrazila je žaljenje što Grad Mostar ne obilježava ovaj datum. Grad obilježava datum obnove Starog mosta i to kao zalog za svjetliju budućnost s obzirom na to da rušenje Starog mosta obilježavaju kontroverze.
Naime, dugi niz godina bošnjačka medijska i politička javnost ponavlja mantru kako su snage HVO-a u Mostaru srušile Stari most, izgrađen koncem 15. stoljeća. Ta ista javnost se voli pozivati na presude Haaškog tribunala, pa tim povodom objavljujemo i podsjetnik na pravomoćnu, drugostupanjsku, presudu hercegbosanskoj šestorci, odnosno, generalu Slobodanu Praljku, koji je oslobođen kaznene odgovornosti za rušenje Starog mosta.
„Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudca Pocara, konstatira da je Stari most u vrijeme napada predstavljao vojni cilj, da se stoga njegovim razaranjem mogla ostvariti definitivna vojna prednost, te da se stoga to razaranje samo po sebi ne može smatrati bezobzirnim razaranjem koje nije opravdano vojnom nuždom”, navedeno je u sažetku pravomoćne presude hercegbosanskoj šestorci pred Tribunalom.
Navedeno je i kako traženi element kaznenog djela nije ispunjen te da se navodi u odnosi na generala Praljka poništavaju, odnosno, da je riječ o „legitimnom vojnom cilju”. Također, u trenutku kada je srušen, Stari most nije bio uvršten na listu kulturne baštine UNESCO-a. Haaško tužiteljstvo je rušenje Starog mosta obuhvatilo u optužnici protiv Prlića i drugih u okviru dijelova koji su se odnosili na uništavanja vjerskih objekata, odnosno, džamija.
Pravomoćnom presudom u predmetu Prlić i drugih Haaški tribunal utvrdio je kako je Stari most bio od ključnog značaja za Armiju RBiH odnosno djelovanje njenih postrojbi na liniji fronte – evakuacije, upućivanje ljudstva, namirnica i vojne opreme i da ga je Armija RBiH koristila u te svrhe.
„Vijeće je utvrdilo i da je Oružanim snagama HVO-a bilo u vojnom interesu da se most uništi, budući da je njegovo uništenje praktički u potpunosti onemogućavalo daljnje opskrbljivanje jedinica ABiH s vojne točke gledišta, rušenje Starog mosta 9. studenog 1993. je imalo za posljedicu presijecanje glavne preostale linije opskrbe za vojnike ABiH koji su se nalazili u muslimanskoj enklavi na desnoj obali. Osim toga, pokazalo se da je u vrijeme događaja zapovjedništvo HVO-a znalo da ABiH koristi most u te svrhe”, navedeno je u prvostupanjskoj presudi.
„U Mostaru je Stari most omogućavao pristizanje materijala i ljudstva za ABiH i to je bio jedini put kojim je dio istočnog Mostara opskrbljivan vojnim materijalom. Dakle,uništivši Stari most, HVO je presjekao dotur namirnica i municije, čime je ostvario vojnu prednost. Stari most u Mostaru je, dakle, za HVO bio vojni cilj, most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni svaki promet i opskrba namirnicama”, navedeno je u pravomoćnoj presudi.
Preciznije, rušenje Starog mosta, kako stoji u pravomoćnoj presudi, nije počinjeno protiv civila, nije imalo diskriminatorsku namjeru i bilo je opravdano jer se radilo o legitimnom vojnom cilju.Također, podsjećamo i na izdvojeno mišljenje sudca Antonettija koji je naveo kako je moguće i dozvoljeno uništiti prometnice i mostove ako to neprijatelj koristi.
Antonetti je naveo kako nije dokazano tko je ispalio projektil kojim je Stari most srušen, a tužiteljstvo to pripisuje HVO-u bez dokaza. Navodi i kako je Stari most legitimni vojni cilj, oštećen u sukobu s VRS, a da su paljbe nastavljene i kasnije. Antonetti je istaknuo i kako Stari most nije u trenutku rušenja bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005. godine, a da ga Vlada Republike BiH nije zaštitila, dok je, pak, Odbor HZHB već 1992. tražio da se utvrdi u kakvom je stanju Stari most koji je bio ranije oštećen.
Naveo je i Hašku konvenciju iz 1954. godine: „Međunarodno konvencionalno pravo je da se zaštiti kulturna baština, opći režim zaštite postoji, a u slučaju kada vojna potreba imperativno nalaže takva odstupanja, shodno tome, zaraćena strana ima pravo to iskoristiti i tako ostvariti vojnu prednost”.
Također, podsjetnik i na notornu činjenicu: kada je JNA porušila sve mostove u Mostaru 1992. godine, upravo je Slobodan Praljak organizirao zaštitu Starog mosta oblaganjem njegove konstrukcije drvenim gredama kako bi ga zaštitio od daljnjih oštećenja.Sukladno tomu, obilježavanje obljetnice rušenja Starog mosta nije i ne može biti obilježavanje zločina HVO-a ili generala Praljka nego samo obljetnica – urušavanja Starog mosta.
Obnova Starog mosta počela je 2000. godine, a 2004. godine rekonstruirani most je otvoren. Sljedeće godine uvršten je na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
wpDiscuz
