Predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini blizu je vlastitog vrhunca. Organiziraju se različiti skupovi, mitinzi, zaoštrava retorika i obećava bolji i kvalitetniji život.
Nije to ništa na što se već nije naviklo, pogotovo ako se iz vida ne ispuštaju sve dosadašnje izborne godine koje su bile po mnogočemu atraktivne, iako se politička prepucavanja u civiliziranom diskursu ne mogu nazvati nekakvom atrakcijom. No, realnost je ipak drugačija i uči nas da svaki izborni proces ima svoj značaj koji treba prepoznati i zbog kojeg se isplati djelovati, pa makar to bio samo čin izlaska na izbore 2. listopada.
Čitajući i intenzivno prateći (pred)izbornu kampanju u Federaciji naprosto je „mission impossible“ ostati ravnodušan na sve izgovorene laži, teške riječi i uvrede koje se artikuliraju kroz bošnjačke političke kanale, a na račun, koga druguga, već Hrvata. SDA, DF, SDP i drugi kao da su se dogovorili po kakvoj matrici će raditi izborni program i koga će ljudima predstaviti kao zakletog neprijatelja koji onemogućava daljnji razvoj države i blokira svaki projekt kojim bi učvrstio latentne odnose između dva naroda.
Ako ne vjerujete o kakvim se manipulacijama radi, dovoljno je na bilo kojoj društvenoj platformi pogledati jedan kratki video sa skupa navedenih stranaka i sve će vam odmah biti jasno. „Hrvati ne žele, Hrvati blokiraju, fašizam, UZP“… vrte se riječi i slažu rečenice usmjerene na što dublje podrivanje ionako nestabilnih odnosa za što je direktno kriva bošnjačka manipulativna ideologija izgrađena na neistini i postavljanju krivih teza.
Prije nekog vremena pisao sam upravo o neprimjerenoj retorici kompletnog „sarajevskog“ kolektiviteta po kojemu su izgradili autoput radikalizma i mržnje sa istaknutom željom da završe započeto, a to je potpuni politički progon Hrvata. Političke stranke i ljudi u tim strankama, mainstream mediji koji im pomažu u plasiranju huškački nastrojenih stavova, godinama proizvode bjosomučne hajke na Hrvate i bez imalo stida opravdavaju svoju krivicu za aktualnu paralizu države.
Sav taj bijes i gnjev prelio se i na izbornu kampanju u kojoj je samo nastavljena agitpropovska paradigma hrvatske krivnje za sve. Kao da im nije ni izbliza jasno da bez Hrvata ne bi bilo Bosne i Hercegovine i da su Hrvati jedini od tri naroda prihvatili sve do jedan mirovni plan tijekom oružanog sukoba 90-ih godina, odnosno muslimanski politički predstavnici sa svojim glavnim ideologom Alijom Izetbegovićem odbili su svaki.
Nije im odgovarao ni Cutileireov, ni Vance-Owenov, ni Owen-Stoltenbergov; jer im cilj nije bio zaustavljanje rata, već borba za islamsku državu. Zašto je važno? Pa zato što danas nasljednici te politike odbijanja zagovaraju građanski tip države koja bi bila sve, a samo ne građanska. Očito je, dakle, da se kontinuitet političke utopije nastavlja (to je eklatantno prikazano i u ovoj predizbornoj kampanji), a to je nedosanjani san – projekt islamske države sa pretenzijom na što veći teritorij u kojem će broj Hrvata biti sveden na minimum.
Ta ustaljene politika sublimira se u borbu za nešto što se zove građanska BiH i kao takva predstavlja opasnost za Hrvate, jer je već svima poznato da građansko jest jednako unitarističko s bošnjačkom dominacijom. Kako u predsjedništvu, tako u Federalnom Domu naroda, ali i ostalim političkim funkcijama u Federaciji.
Međutim, cijela ta „raja“ koja u svojim glavama ima do kraja razrađen plan političkog progonstva zaboravila je na jednu neizostavnu činjenicu, a to je da negiranje političkih prava jednog naroda i uzurpacija hrvatskih mjesta nije ta borba koju su zamislili u svojim imaginarnim svijetovima i neće im biti omogućeno da se permanentno narugivaju sa voljom hrvatskog naroda. Isto tako, nisu svjesni da im ona neće donijeti ništa dobroga, osim ako pod dobrim ne misle na uspostavu Trećeg entiteta jer je to jedino pozitivno što im se može dogoditi.
Netko je ovih dana u svom govoru rekao, između ostalog, da nas naši uništiše. Stoga bi se ovaj tekst iz te perspektive mogao smatrati promašenim i nepotrebnim iako se djelomično slažem sa izgovorenim.
No, ipak treba uvijek imati na umu jednu stvar: tek kad se kao narod izborimo za osnovno ljudsko i demokratsko pravo – pravo na slobodu izbora – i budemo spremni suočiti se sa nepravdom koju režira dobar dio jednog kolektiviteta – onda možemo govoriti o borbi s našima.
Ako nama nije u interesu pluralizam stranaka sa hrvatskim predznakom koje više neće biti opterećene „neprijateljem iz Sarajeva“ i čiji se izborni program neće temeljiti na ofenzivnoj bitci za demokraciju, već isključivo i samo na poboljšivanju kvalitete života, ekonomske i materijalne sigurnosti, onnda neće ni nikome umjesto nas.
Marko Lucović l bild.ba