Riječ pontos na grčkom znači more, a srodna latinska riječ pontus obilježava most. Pontsko Kraljevstvo razvilo se na obalama Crnog mora, koje je poput mosta spajalo njegove razbacane posjede. Pont je ujedno bio most među kulturama – grčke, perzijske, armenske, skitske… Doživio je vrhunac pod Mitridatom VI., koji je poveo rat protiv Rimljana i tako zauvijek promijenio politički i kulturni pejzaž Male Azije.
Grci su Crno More katkad nazivaliNegostoljubivo more. Smješteno na samom rubu njima poznata svijeta, oduvijek je bilo povezano s legendama i mitovima. Tako je na njegovoj jugoistočnoj obali kraljevao mitski Aet, sin boga sunca Heliosa, brat čarobnice Kirke izOdiseje i otac Medeje, čarobnice iz istoimene Euripidove tragedije. U početku su Negostoljubivim morem (grč.Póntos Ákseinos) plovili samo neustrašivi junaci kao Jazon i Argonauti ili Agamemnonov sin Orest. Tamno, maglovito i bez mnogo zaštićenih uvala, na njegove su se obale vremenom ipak uspjeli proširiti Grci i osnovati trgovačke kolonije. Utjecaj njihove kulture, međutim, nije sezao daleko izvan granica tih naselja. Na tim su područjima živjeli narodi koje su stari Grci smatrali barbarskima – Skiti, Taurijci, Sarmati, Tračani… Grci su u te krajeve izvozili vino i ulje, a zauzvrat su tražili krzno, metale (pogotovo zlato), žito i robove.
Kroćenje Negostoljubivog mora
S vremenom je Negostoljubivo more postalo Gostoljubivo –Pontos euxeinos, odakle potječe skraćeni naziv Pont. Iako bi ih barbari ponekad potisnuli s obale, Grci bi se uvijek vratili i širili svoj utjecaj. Niknuli su veliki trgovački gradovi poput Olbije kod ušća rijeke Južni Bug u Ukrajini (oko 50 km sjeveroistočno od Odese), Sinope na sjevernoj obali Male Azije (oko 400 km sjeveroistočno od Ankare) i Trapezunta (sjeveroistok Male Azije, prema granici s Gruzijom). Kolonije na sjevernoj obali Male Azije postale su najprosperitetnije. Zaštićene visokim gorjem na jugu i Crnim morem na sjeveru, mogle su se razviti relativno neometano. Taj uski priobalni pojas tisućljećima je izbjegavao potpadanje pod snažan utjecaj velesila starog svijeta, od Hetita preko Perzijanaca do Aleksandra Velikog – takvi su uspostavljali samo nominalnu vlast.
Teško je rekonstruirati povijest i kulturu Ponta jer se njegovi dijelovi danas nalaze razbacani među mnogo različitih političkih, kulturnih, vjerskih i geografskih regija. Ne postoji neki projekt koji bi objedinio i usmjeravao te napore. Arheološka istraživanja tek su u povojima i ne postoji dovoljno komparativnih studija iz država na čijem se teritoriju prostirao Pont. Ipak, u novije su vrijeme napravljeni određeni pomaci – pronađena je grobnica pontskih kraljeva u stijeni kod Amasye (u grčko vrijeme Amaseia), provode se ekstenzivna istraživanja tla oko Sinope, počelo se istraživati teme poput političke strukture Kraljevstva itd.
Gospodarstvo Ponta temeljilo se na moru – drvo maloazijskog gorja poslužilo je za gradnju trgovačke i ribarske flote, a kralj se bogatio na lučkim carinama. Usto je mogao računati na gorske rudnike, obrtnike, maslinare, vinogradare i voćare. Visoki pašnjaci pogodovali su razvoju stočarstva, uključujući uzgoj vrijednih goveda i konja. Dok su obalom dominirali grčki gradovi, u unutrašnjosti su se prostirala brojna sela drevnih stanovnika Anatolije (unutrašnjost Male Azije), nepromijenjena usprkos brojnim osvajačima koji su stoljećima prisvajali ove krajeve. Utjecaj Perzije bio je prvenstveno vidljiv kroz plemićke obitelji, religiju i titule – npr. upravitelji su se nazivali satrapi.
Biser u kruni bogatog imperija bila je veličanstvena luka Sinope. Smještena na malenom poluotoku s lukom i brodogradilištem na svakoj strani, imala je flotu kojom je dominirala Crnim morem i pomagala ostalim grčkim kolonijama u regiji. U ovom se gradu 132. pr. Kr., na dan kada je komet obasjao nebo, rodio Mitridat VI. Eupator Dioniz. Ime Mitridat znači*dar boga Mitre*, Eupator*plemenita oca*, a Dioniz referira na grčkog boga vina, zabave i plodnosti. Ovaj pontski kralj izgradio je moćno carstvo koje je na vrhuncu moći došlo u sukob s Rimskom Republikom.
Mitridatova ambicija
Mitridat je izgubio oca kad mu je bilo svega 11 godina. Sumnjao je da je riječ o ubojstvu koje je naručila njegova majka. Nepovjerljiv i oprezan, mladost je proveo u planinama, gdje ga je bilo teško pronaći te je naučio loviti i štititi se od opasnih zvijeri. Bojeći se majčinih namjera, počeo je uzimati otrov u malim dozama kako bi mu tijelo razvilo otpornost. Ta praksa se i danas naziva mitridatizam, a još u 20. stoljeću se moglo naći protuotrove različitih sastava nazvaneantidotum mithridaticum (izvorni recept nije u cijelosti sačuvan). Nakon sedam godina vratio se u Sinope te su mu majka i stariji brat neočekivano umrli – nije poznato je li riječ o prirodnoj smrti ili ih je dao ubiti.
[quote font=”arial” font_size=”12″ bgcolor=”#f3f3f3″ color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”]Iako sam budno pazio i štitio se od svih otrova koje čovjek uzima u hrani, nisam računao na najsmrtonosniji od svih otrova, koji se nalazi u kući svakog kralja: nevjera vojske, djece i prijatelja. (prema rimskom povjesničaru Apijanu)[/quote]
Sukladno perzijskom običaju, Mitridat se oženio sestrom Laodikom, ali se okružio grčkim savjetnicima. Tvrdio je da vuče porijeklo i od perzijskog cara Darija i od Aleksandra Velikog, a predstavljao se i kao ljubitelj grčke kulture i kao nasljednik Perzijskog Carstva. Povezivao se s Perzejem, junakom koji je, prema njemu, spajao grčki i perzijski svijet. Navodno je govorio 22 jezika. Vojsku je organizirao na makedonski način. Odmah ju je iskoristio. Za dvije godine zagospodario je cijelom istočnom obalom Crnoga mora izuzev stjenovite obale Kavkaza, a Krim mu je morao plaćati danak u žitu i srebru. Kako bi osigurao izvore srebra, smole i drva u unutrašnjosti Male Azije, dao je izgraditi 75 tvrđava. Porazio je Skite i Taurijce te pretvorio Grke Bosporskog Kraljevstva u vazale.
Zavladavši Krimom, područjem oko Azovskog mora, Anatolijom i još nekim teritorijima, Mitridatova ekspanzionistička politika došla je u sukob s novom velikom silom – Rimskom Republikom, koja se već bila proširila na dio Male Azije, a pod vlašću je držala velik dio zapadnog Sredozemlja i Balkanskog poluotoka, kao i čitavu Galiju (današnju Francusku).
Rimljani su bili zauzeti borbom protiv keltskih i germanskih naroda u Alpama te protiv Numiđana u sjeverozapadnoj Africi. To se mladom pontskom kralju učinilo dobrom prilikom da se proširi na njihov račun. Putujući Republikom nekoliko godina pod lažnim imenom, informirao se o položaju rimskih vojski i utvrda te o raspoloženju stanovništva prema vladarima. Ovaj smjeli pothvat bio je karakterističan za kralja koji se nikada nije bojao izložiti osobnoj opasnosti.
Pronašavši saveznika u bitinijskom kralju Nikomedu, osvojio je još neke male kraljevine Male Azije, rimske vazale. Međutim, prijetnje Rima i raspad savezništva primorale su ga na to da se povuče. Rimski konzul i poznati vojskovođa Gaj Marije izrazio mu je to na karakteristično rimski način: „Ili budi jači od Rimljana ili slušaj njihove zapovijedi bez prigovora.“ Mitridat se okrenuo novom savezniku, armenskom kralju Tigranu Velikom, davši mu kćer Kleopatru za suprugu. Unajmio je sarmatske plaćenike i egipatske brodare. Godine 89. pr. Kr. pokrenuo je rat protiv Rimljana – taj Prvi mitridatski rat trajat će do 85. pr. Kr.
Zaštitnik Grka
Kombinacijom vojne sile i diplomacije nametnuo je svoju vlast čitavoj Maloj Aziji. Predstavljao se kao osloboditelj od rimskoga jarma, a s pokorenim Rimljanima obračunao se bez trunke milosti – dao ih je pogubiti najmanje 80.000 i zaplijenitu svu njihovu imovinu. Rimskog namjesnika dao je pogubiti tako da mu je polio rastaljeno zlato niz grlo, simbolizirajući pohlepu Rimljana i njihove nepravedne poreze. Dao je izraditi kip sebe kako spašava Prometeja od orla koji mu jede jetra – jasna aluzija na spašavanje Grka od rimskog jarma. Plijen je bio toliko velik da je osvojenim gradovima obećao pet godina izuzeća od poreza. Nastavio se širiti na otoke Egejskoga mora i Grčku. Mnogi su ga dočekali kao obnovitelja grčke snage, a ostale su nemilosrdno posjekli pontski vojnici. Čak je i Italija počela brujati od nezadovoljstva – neki italski narodi počeli su se nadati prilici da zbace vlast Rima.
Iako oslabljeni građanskim ratom, Rimljani su odgovorili odlučno. Dvojica rimskih vojskovođa – Lukul i Sula – poveli su pet legija u protunapad i odbacili Mitridata natrag u Malu Aziju. Atenjani, koji su bili među najvećim Mitridatovim pobornicima, kažnjeni su pokoljem. Iako je bio popularan među nižim slojevima, viši slojevi u osvojenim područjima, strahujući od rimske odmazde, otkazivali su Mitridatu poslušnost te je na kraju prisiljen odreći se svih područja koja je osvojio u ovom ratu. Sulini su uvjeti mira bili relativno blagi jer se tad bio usredotočio na politiku u Rimu, želeći nametnuti diktatorsku vlast. Ogorčeni Mitridat postao je krući i okrutniji (krvavo je kaznio sve za koje je smatrao da su bili vjerni Rimljanima), ali je spremio novu, snažniju vojsku. Iako jr zadržao sve one teritorije koje je imao prije početka rata, Mitridat je izgubio ugled među Grcima. Pokazao se nedorastao rimskoj vojsci, a Grke je uvukao u rat koji se uglavnom vodio u njihovim zemljama, zbog čega su one ostale opustošene.
Novi ratovi
Rimski namjesnik u Maloj Aziji počeo je pljačkati Mitridatove posjede, ali ga je ovaj porazio u Drugom mitridatskom ratu (83. – 81. pr. Kr.). Uskoro su se po nalogu rimskog Senata pomirili, ali je Mitridat uspio djelomično obnoviti ugled. Zatim je okupio najmanje 130.000 pješaka, 12.000 konjanika, 100 bojnih kola sa srpovima na kraju osovina i veliku mornaricu. Učvrstio je veze s Tigranom Armenskim, a mlađe kćeri zaručio je s kraljevima Egipta i Cipra. Stvorio je i veze s rimskim pobunjenicima na Pirinejskom poluotoku te preko njih unajmio instruktore da stvore vojne jedinice uvježbane na rimski način. Potpomagao je gusare koji su plijenili rimsko brodovlje.
Sve to nije bilo dovoljno. Mitridatovim je snagama nedostajala koordinacija, a oponašanje protivnika ukazuje na nedostatak taktičke inovativnosti. Čekajući trenutak kad će Rimljani biti zaokupljeni gušenjem pobune, Mitridat je 74. pr. Kr. zametnuo Treći mitridatski rat. Unatoč početnim uspjesima, Mitridatova je vojska do 70. pr. Kr. razbijena, a on je prisiljen pobjeći u jednu planinsku utvrdu i gledati kako mu Rimljani pljačkaju i pustoše kraljevstvo, uključujući Sinope. Dio obitelji je, prema njegovoj naredbi, počinio suicid, a sin koji je upravljao Krimom prešao je na stranu Rimljana.
Dvadeset mjeseci čekao je u svojoj utvrdi i polako okupio vojsku od 10.000 ljudi. Rimljani su već bili uvjereni da su pobijedili te nisu očekivali protunapad. Mitridat je mukotrpno, osvajajući grad po grad, utvrdu po utvrdu, do 67. pr. Kr. ponovno uspostavio vlast nad svojim kraljevstvom. Neustrašivi pontski kralj predvodio je svoju vojsku i pretrpio dvije teške rane. Na pameti mu je bio samo jedan cilj – osveta.
Kobna osveta
Tigran Veliki pokorio se Rimljanima nakon poraza u bitkama kod Tigranocerte i Artaksate. Mitridatu je sad preostao samo mali broj sljedbenika, ali se nije dao pokolebati. Posljednje snage zemlje usmjerio je protiv Rimljana. Godine 66. pr. Kr. suočio se s još jednim iznimno sposobnim rimskim vojskovođom. Riječ je o Gneju Pompeju Velikome. Služeći se lukavom varkom, Pompej je namamio Mitridatovu superiornu konjicu u klopku te ju opkolio. Time je eliminirana jedina prednost pontske vojske nad Rimljanima. Mitridat je pokušao izbjeći daljnji sukob, ali ga je Pompej ponovno ulovio u klopku i napao u noći na nepovoljnu položaju. Mitridat je izvukao živu glavu, ali je izgubio mnogo vojnika.
Sad i brojčano u slabijem položaju, Mitridat je pobjegao na Krim, gdje je dao pogubiti sina Mahara zbog suradnje s Rimljanima. Posljednje novčane rezerve uložio je u okupljanje skitskih vladara. Kako su Rimljani sad vladali morem, planirao je izvesti invaziju Italije preko Alpa, putem Dunava. Unovačio je sve ljude koji su bili sposobni za oružje, uključujući robove, te je svu stoku dao upotrijebiti za vojne svrhe. Dao je rastaviti kolibe za drvo, a sve su kovačnice morale proizvoditi oružje. Njegove su mjere izazivale ogorčenje i pobune, ali ih je kralj sve nemilosrdno gušio, ne štedeći ni članove vlastite obitelji. Naposljetku ih više nije mogao kontrolirati. Pobunjenici su okrunili njegova sina Farnaka II. za kralja, a preživjela djeca i supruge su dobrovoljno počinili suicid ili su prisiljeni ubiti se. Ostavši praktički sam, Mitridat ih je odlučio slijediti u smrt. Popio je otrov, ali zbog otpornosti nije umro. Dohvatio je mač, ali mu je ispao iz oslabljene ruke. Na kraju ga je morao ubiti jedan od njegovih vojnika.
Mitridat je pokopan u rodnom gradu Sinope. Farnak II. ostao je vladati Bosporskim Kraljevstvom kao rimski saveznik. Kraljevstvo Pont pretvoreno je u rimsku pokrajinu. Pod vodstvom Pompeja, Rimljani su proširili svoju vlast na čitavu Malu Aziju do Armenije i Siriju. Zaplijenili su pontsku državnu blagajnu s 36.000 talenata zlata i srebra.
Mitridat je zasigurno bio čovjek velike energije i vizije. Malotko je uspio prkositi Rimu toliko dugo kao on. Iako se predstavljao kao zaštitnik Grka, u stvarnosti je sve narode tretirao jednako. Široke ruke prema ljudima koje je smatrao pouzdanima i korisnima, nikad se nije uspio osloboditi paranoičnih osjećaja, zbog kojih se sa stvarnim ili zamišljenim neprijateljima obračunavao s izrazitom surovošću i nemilosrdnošću koje su naposljetku uništile njegov imidž osloboditelja. Da je vladao ranije, možda bi postao začetnik nove grčko-perzijske velesile, ali je u njegovo vrijeme grčko-makedonska moć bila na izmaku, a imao je i nesreću da se borio protiv nekih od najboljih vojskovođa u rimskoj povijesti.
wpDiscuz
