Netom prije početka pandemije koronavirusa, polonistica Đurđica Čilić objavila je svoj beletristički prvijenac, knjigu intrigantnog naslova “Fafarikul”. Ta zbirka autobiografskih zapisa, koji su originalno bili objavljeni kao postovi na Facebooku, privukla je veliku pozornost čitateljske publike. Čilić je rođena 1975. u Livnu u BiH, odrasla je u Vitezu, a od 1994. živi u Zagrebu. Od 2000. radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je niz stručnih radova o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književnih recenzija, te prijevoda s poljskog. U međuvremenu se ne skanjuje javno djelovati za ciljeve koje smatra ispravnima: s kolegama s fakulteta organizirala je prikupljanje pomoći za izbjeglice na granici s BiH, vodila je besplatan tečaj hrvatskog jezika za izbjeglice s Bliskog istoka, a također je javno istupala protiv svega što smatra suprotnim interesima Filozofskog fakulteta i Zagrebačkog sveučilišta, kao kad se, primjerice, kao jedina članica Senata Sveučilišta suprotstavila dodjeli počasnog doktorata čelniku bosanskohercegovačkih Hrvata Draganu Čoviću. Od ove godine predaje i na sveučilištu u poljskim Katowicama, a ovih dana u izdanju zagrebačkog nakladnika Disputa izlazi njezina druga knjiga, “Novi kraj”, svojevrsni nastavak “Fafarikula”. Tim povodom ljubazno je pristala na razgovor za Express.
Express: Vaša prva knjiga beletristike – “Fafarikul” – objavljena prije dvije godine, pisana je kao niz postova na Facebooku i, kako ste sami rekli, bez namjere da bude knjiga. Pretpostavljam da ste “Novi kraj” pisali s namjerom da bude objavljen kao knjiga. Koliko se razlikovao vaš pristup u pisanju te dvije zbirke? Nakon uspjeha “Fafarikula”, jeste li osjećali pritisak “druge knjige”?
Život moje prve knjige me iznenadio, možda upravo zato što za nju nisam imala plan. Pronašla je veći krug čitatelja nego što sam uopće bila mogla pretpostaviti. Ali drugu sam pisala s predumišljajem, iz pobude koja je duboko emotivna, pa mi je od toga što će dalje biti s knjigom važnije da sam je uopće pisala. Ali kako se zapravo profesionalno bavim drugim, meni važnijim poslovima, život tih knjiga ne tiče me se onako kako se pravih književnika tiču njihove knjige. Pisanje ne smatram nečim što me legitimira i određuje.
Express: U pogovoru “Fafarikulu” napisali ste da književno djelo, nakon što je objavljeno, više ne pripada autoru nego čitatelju. U ulozi čitatelja, vaše zapise iščitavam kao autobiografske. U svojim knjigama iznosite vrlo intiman životni portret “Đurđice Čilić”. Koliko zajedničkoga imaju Đurđica autorica i stvarna Đurđica?
Vi ste čitatelj, dakle u pravu ste. A ja s druge strane nemam osjećaj da iznosim vrlo intiman portret, to što pišem je autofikcija i nisam se ni nakon prve ni nakon druge knjige osjećala kao da sam svoju privatnost izložila svijetu. Možda zato što držim da knjige zapravo uvijek govore nešto drugo u odnosu na ono o čemu eksplicitno govore. A možda i zato što ja privatnosti imam napretek, i u mojim je dvjema knjigama tek mali dio mene, otprilike koliki je bio i komad ledenjaka koji je stršao na površini oceana kad ga je ugledao kapetan Titanica. On je mislio da je, vidjevši komad – vidio sve. Zato mu je brod i potonuo.
Express: Netko je napisao – valjda je to bio Boris Maruna – da je domovinu lakše voljeti izdaleka. Vrijedi li to i za zavičaj? O svom djetinjstvu i mladosti provedenoj u Vitezu pišete idilično. Biste li o Srednjoj Bosni pisali s toliko ljubavi i nostalgije da ste ostali živjeti tamo?
Da sam ostala živjeti tamo, ne bih osjećala nostalgiju nego frustraciju. Osjećam je, doduše, i u Hrvatskoj prema Hrvatskoj, ali na drukčiji način. Ne bih kazala da o Bosni pišem idealizirano nego da pišem selektivno. Ali svako je pisanje takvo. Zabilježila sam slike, događaje i ljude koji mi se čine vrijedni pamćenja, ne zbog svoje veličine i važnosti nego zbog činjenice da su bili dio jedne cjeline i jedne zajednice kakve tamo, ali ni drugdje na Balkanu, više ne može biti. U takvu se Bosnu ne mogu vratiti jer je nema, zato sam je napisala.
Express: Dio vaših priča odvija se neposredno pred raspad bivše države, u vrijeme u kojem je probuđeni nacionalizam upravljao svakodnevicom većine stanovnika Jugoslavije. U vašim sjećanjima, međutim, gotovo da i nema međunacionalnih sukoba u BiH. Jeste li doista tad živjeli okruženi samo tolerantnim ljudima? Ili ste možda bili nesvjesni svoje okoline?
Doista sam živjela u sredini u kojoj smo bili miješani, a tako je bilo i u mojoj obitelji. Ali to da smo miješani, čula sam tek uoči rata. Da je samo još jedna generacija izgurala životni vijek bez rata i u ekonomskoj stabilnosti, pitanje nacionalnog identiteta nikad ne bi postalo važno, a crkve i džamije bi postale folklorna društva, a ne političke institucije. Nemam nijednu lijepu riječ za probuđene nacionalne identitete u devedesetima. I nisam od toga vidjela nijednu stvarnu korist za te nacije.
Express: Tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka u Srednjoj Bosni bili ste u vrlo osjetljivim tinejdžerskim godinama. Što ste tada mislili o tom sukobu, a što mislite danas? Čini se da u svojim knjigama nerado pišete o tom ratu. Odnosno, gotovo u potpunosti izbjegavate tu temu …
Ako nečega ni najmanje ne nedostaje u literaturi ovih prostora, a nažalost ni u medijima i javnim diskusijama, onda su to ratne teme. Meni je sve, ali baš sve u vezi s ratom odvratno, bio on osvajački ili obrambeni, jer se i obrambeni vrlo brzo ukalja nevinom krvlju i pljačkom, svjedočili smo tome. I znate one kritičke osvrte na knjige ili filmove o ratu u kojima se autore hvali da su pišući o brutalnosti rata pokazali njegove užase i besmisao? E pa ja sam besmisao rata evo pokazala tako da sam odlučila ne pisati o njemu. A i kao čitateljica bih radije posegnula za osrednjom literaturom o bilo čemu, nego za dobrom o ratu.
Express: Pretpostavljam da niste vodili bilješke o događajima od prije više desetljeća u kojima pišete u svojim knjigama. Koliko je sjećanje varljivo? Možemo li se doista pouzdati u svoju memoriju? Nismo li svi mi podložni “optimizmu pamćenja”?
Ne možemo birati što ćemo upamtiti, ali možemo birati o čemu ćemo pisati ili govoriti drugima.
Express: Zapisi u knjizi “Novi kraj” nisu poredani kronološki. Ima li neki poseban razlog zbog čega ste se odlučili za taj postupak? Jeste li pišući tu knjigu možda imali na umu poetiku nekog svog omiljenog autora?
Iako se bavim književnošću profesionalno, pri pisanju nisam svjesno birala ni postupke, ni strukturu, ni žanr. Imala sam materijal koji je valjalo oblikovati kao tekst, i priroda tog materijala mi je diktirala formu. Jako volim kako pišu Semezdin Mehmedinović i Stanislav Habjan. No ne mislim da sam im nalik, nažalost. Nisam dakle pod njihovim utjecajem, samo sam uvijek pod dojmom onog što napišu.
Express: Obje vaše knjige su autobiografske. Kako vidite sebe kao književnicu? Imate li ambicije pisati “čistu” fikciju?
U mojim knjigama je oblikovan taj autobiografski glas između ostalog i zato što ne želim zvučati kao da govorim u ime nekog drugog, na primjer kao Žena ili kao Hrvatica, Bosanka, Žrtva… – sve ono što se sad u književnosti nosi. To govorenje u ime neke grupe ili u ime nekog kome je glas stišan ili oduzet, tip je angažirane književnosti koja mi nije bliska. Što se “čiste” fikcije tiče, svaka je književnost fikcionalna, samo su stupnjevi fikcije u njoj različiti. Meni je važno pričanje, i čini mi se da je to jedna od dominantnih karakteristika mojih rukopisa – potreba da se govori, da se piše. A pisanje je jedan od načina obrade događaja i činjenica, ono nam omogućuje da ih pretvorimo u spoznajno iskustvo.
Express: U “Novom kraju” ima i tragedija i smrti, a ipak to je knjiga puna optimizma, radosti življenja, radoznalosti, gotovo u potpunosti lišena cinizma. Jeste li i privatno takva osoba? Je li to stvar karaktera ili možda stvar podneblja u kojemu ste odrasli?
Ah, na kartu podneblja ne bih stavila ulog, možda prije na neke konkretne osobe koje su me odgajale. Nisam cinična osoba, nastojim ne osuđivati i ne zamjerati, ne biti komesarski tip koji sudi drugima po nekom svom aršinu. Ali ljudi mi generalno idu na nerve. Jedni jer su mutavi, drugi jer su licemjerni, treći jer su nezajažljivi… No imam neku zalihu strpljenja za našu vrstu, imam neku nadu za nju, ali ne zato što sam krasna osoba nego zato što srećem krasne osobe, u stvarnosti i u literaturi, koje su bolje i pametnije od mene. To mi ne dopušta da postanem namćor.
Express: Predajete na Katedri za poljski jezik i književnost zagrebačkog FF-a, te na sveučilištu u Katowicama, prevodite s poljskog, pišete stručne radove o poljskoj književnosti, općenito obožavate poljsku kulturu. Poljaci već godinama biraju nacionalističku, antiliberalnu i antieuropsku vlast na čelu s Pravom i pravdom (PiS), strankom čije vrijednosti ne mogu biti dalje od vrijednosti koje vi zagovarate. Mudri ljudi kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Zaslužuju li Poljaci PiS? Kako pomirujete svoju ljubav prema poljskom narodu i kulturi s aktualnom vladajućom politikom u Poljskoj, koja je u mnogim aspektima čak i nazadnija od politike u Hrvatskoj?
Pomirujem je isto kao i svoju ljubav prema Hrvatskoj, mojoj drugoj domovini, ili prema Bosni, mojoj prvoj.
Drugim riječima – nema se tu što miriti. Nitko nije nijednu zemlju zavolio zbog njezine vlasti, pa je zbog toga ne bi trebao ni odbaciti. Što se tiče “mudre” tvrdnje o lošoj vlasti i naroda koji si je za nju sam kriv, s tim se duboko ne slažem. Nitko nije zaslužio lošu vlast. Niti je vlast slika nekog društva i zajednice. Pogotovo ne u jugoistočnoj Europi. U našoj i susjednim zemalja na čelu i u parlamentima su mahom nepošteni ljudi, nezaustavljivi karijeristi, insuficijentne osobe niskih potencijala i visokih apetita. Držeći u rukama institucije, obrazovni sustav, medije, oni sistematično i kapilarno pasiviziraju i pacificiraju građane, a za one koji pokušavaju nešto promijeniti imaju čitav arsenal sankcija. Neki dan sam bila na dodjeli nagrada Hrvatskog novinarskog društva. Tamo je Borisa Dežulovića njegova struka proglasila novinarom godine. Znate onaj vic kad Suljo i Mujo nose ormar na petnaesti kat u zgradi bez lifta? U jednom trenutku, Mujo kaže Sulji: “Imam dobru i lošu vijest. Koju ćeš prvu?” “Daj prvo dobru”, odgovara Suljo, brišući znoj s čela. “Već smo na četrnaestom katu”, veselo kaže Mujo. “Dobro, a koja je loša?”, pita Suljo. A Mujo će: “Pogriješili smo neboder.” E tako i o toj nagradi Dežuloviću imam dobru i lošu vijest. Dobra je to da su njegovi kolege, od kojih mnogi svakodnevno izdaju profesiju koju on pak goloruko brani, ipak imali potrebu odati mu priznanje. A loša da je on nagradu preuzeo u pauzi između dva odlaska na sud, pred kojim ga tuže ljudi koji bi u nekom boljem društvu sami bili predmetima kaznenih istraga. Dakle, kao u vicu: visoko se popeo novinar Dežulović. Ali u pogrešnoj državi.
Express: Kad u svojim knjigama pišete o sadašnjosti BiH, nudite jednu vrlo idealiziranu sliku te zemlje. Ipak, svakodnevne vijesti iz BiH daleko su od idiličnih, a dojam sa strane je da samo što nije počeo novi rat. Je li taj dojam točan? Što čeka BiH u bliskoj budućnosti?
Bosna je siromašna zemlja koju i dalje pljačkaju i urušavaju političari i “biznismeni” iz svih triju nacionalnih torova. Rat se očito nije vodio radi onog što je navođeno kao razlog rata, ali se ta ista priča održava sve ove godine jer stanje permanentnog kaosa i napetosti odgovara interesima profitera i niskostrasnih političara. Nisam prognozer, nemam vizije, ali imam želje: da u svakodnevnom bosanskom životu, tamo gdje ljudi jedni od drugih kupuju jabuke i špinat iz bašče, postavljaju dijagnoze i daju infuziju, izdaju dokumente i popravljaju cipele – sačuvaju jedni za druge blagost i strpljenje. I tek potom pitaju za ime. I da vide da je ljudskost neusporedivo važnija od nacionalnosti.
wpDiscuz
