Da reisu-l-ulemina „naša zemlja“ postane stvarno naša

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Nakon govora koji je u Sarajevu, u nedjelju 22. svibnja, na sjednici Sabora Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini, održao reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović, nije se moguće oteti dojmu kako su u prvom planu političke, a ne religijske konotacije i sadržaji. Dakako, s obzirom kako je to njegovo građansko pravo, ne bi ga se trebalo posebno tretirati da nije nekolicine lakonskih ocjena o uzrocima stanja, koje izgovorene od takvog vjerskog autoriteta, neminovno proizvode problematičan odjek u i onako „izborno“ zapaljivoj javnosti.

Od „agresije“ do „izbora“

Između ostaloga, ukazao je na političku i sigurnosnu krizu te za to upro prstom u: „Aspiracije naših susjeda, njihovo neumjesno miješanje u sve i svašta i našoj zemlji“. S tim u vezi – a u odjeku ruske invazije na Ukrajinu – spomenuo je i „agresiju na BiH“ prije 30-ak godina, ne navodeći pri tom izričito nikoga, ali se iz konteksta spominjanja „presuda za genocid“ i „udruženog zločinačkog pothvata“, može zaključiti kako misli i na Srbiju i na Hrvatsku.

S time što je ovu drugu otvoreno prozvao. „Pitanje izbornog zakona postalo je pitanje svih pitanja u nama susjednoj Hrvatskoj, koja se otvoreno miješa u politička pitanja u našoj zemlji, vrši pritisak na naš narod, optužujući ga da uskraćuje politička prava hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini“, rekao je ef. Kavazović te zaključio: „Istina je da Bosna i Hercegovina treba bolje zakone, ali njih treba da donose njeni politički predstavnici, bez prijetnji iz Hrvatske ili Srbije.“

Također, uz ostalo, etničke segmente od kojih je sazdana BiH usporedio je s osmanskim autonomnim vjerskim zajednicama miletima. „Nakaradne podjele društva, po principu miletskog sistema s kraja XIX stoljeća, ne mogu biti osnova za modernu državu“, kazao je reisu-l-ulema te nakon navođenja kako IZ-a BiH provodi svoju misiju, pozvao: „Na izborima i za državna tijela i za tijela Islamske zajednice moramo dati naše povjerenje onim ljudima i snagama koje će biti u stanju izdržati politički pritisak koji je sve jasnije izražen.“

Hrvatska „agresija“?

Ostavljajući Srbiju i srpsku politiku po strani, jer su oni i onako priča za sebe koja se odviše često vrti oko velikosrpske zamisli, valja zapitati kakve su to „aspiracije“ hrvatskih susjeda? Što to Hrvati, pa i politika iz Hrvatske želi postići u BiH? Žele li u konačnici uzeti dio teritorija za sebe?

U traženju odgovora, prvotno je nužno konstatirati kako se svakom, iole pri pameti, Hrvatu okrene utroba kada Bošnjaci u svoj govor unesu političku premisu „hrvatske agresije“ na BiH.

Jer naprosto je razvidno kako to vrijeđa ne samo ljudsku inteligenciju nego i cijeli narod.

Prisjećajući se ne tako davne prošlosti, valja (ponovno i ponovno) zapitati: kakva je to država koja dok planira agresiju pušta da oružje za „neprijateljsku“ stranu ide preko njezina teritorija; da istim putem dolaze vjerski fanatici (mudžahedini) koje će se boriti protiv te „agresije“; da otvara vrata izbjeglicama tj. članovima obitelji tih istih muškaraca protiv kojih će ratovati?

Nadalje, kakva je to glupava zemlja koja će ući u savezništvo s onim na koga je vršila agresiju i, vojno gledano – u trenutku potpisivanja sporazuma u Washingtonu u ožujku 1994. – počela nadjačavati?

Konačno, kakav su to Hrvati malouman agresorski narod koji je, s Muslimanima pa poslije Bošnjacima, dva puta sudjelovao u stvaranju države Bosne i Hercegovine: prvi put izjasnivši se na referendumu 1992. za neovisnu BiH i drugi put poduzevši vojne operacije 1995. koje su primorale srpsku stranu na pregovore iz kojih je kreirana država u Daytonu?

Pošteno bi bilo kada uvaženi reisu-l-ulema govori u ovom kontekstu – ako već drugačije ne može pojmiti žalosni sukob između ova dva naroda – da uz spominjanje „agresije“ uvaži i navede ove činjenice koje bi jamačno doprinosile relaksaciji odnosa danas.

Hrvatima su ogadili BiH

Oni su pak nikada gori od vremena posljednjega rata. I to ne zahvaljujući tomu što su Hrvati nešto u poraću nažao učinili Bošnjacima, nego upravo suprotno: jer je bošnjačka dominantna politika sve učinila da – kako se svojedobno izrazio gosp. Haris Silajdžić – „ogadi Hrvatima“ BiH. Ono što je dogovoreno u Daytonu 1995. upravo je ta strana, uz pomoć intervencija tupavih i bezobraznih međunarodnih predstavnika, politički izigrala te Hrvate gurnula u naručje srpskoj politici koja vodi ka secesionizmu.

Političko vodstvo Hrvatske, kao supotpisnice sporazuma na temelju kojega je stvorena današnja BiH, ima i pravo i obavezu zanimati se za stanje najmalobrojnijega naroda u BiH.

Kamo sreće da je ef. Kavazović u pravu pa da nije takvo ozračje nepravde i da se Hrvatska nema što „miješati“ u politička pitanja u ovoj zemlji te ukazivati da bošnjački narod „uskraćuje politička prava hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini“.

Poslije svih pokušaja pregovora o izmjenama Izbornog zakona, kada se vidjelo kako su Bošnjaci došli samo „pro forme“, bez ikakve stvarne želje za dogovorom, uistinu je neodgovorno i neozbiljno reći: neka bolje zakone za ovu zemlju „donose njeni politički predstavnici“, a nastojanja Hrvatske ocijeniti „prijetnjama“.

Da, nužno bi bilo, ali kada je toliko očito da se scenarij nametanja političke volje u izboru člana Predsjedništva BiH, priprema za niže razine vlasti – pri čemu bi Hrvati de facto imali manje političkih prava nego nacionalne manjine u normalnim zemljama – onda se nastojanja iz Hrvatske ne mogu drugačije protumačiti nego kao vršenje obveza preuzetih potpisivanjem Daytonskog sporazuma.

Uvažavanjem „nacionalnog“ do „Švicarske“

A tamo se vodilo načelima uvažavanja i toga „nacionalnoga“ zbog kojega je, u konačnici, i vođen taj nesretni rat izazvan željom „da svi Srbi žive u istoj zemlji“. Primjeri suvremenih država gdje postoji više konstitutivnih naroda ukazuju kako je to nužno uvijek činiti, te stvarati okvir u kojemu će se svi osjećati prihvaćenim i zadovoljnim. Slikovito kazano, nužno je u ovakvoj složenoj zemlji, stvarati takvo ozračje da djeca današnjih Bošnjaka, Hrvata i Srba, mogu zajedno držati zastavu BiH dok gledaju kako nogometna (ili koja druga) bh. reprezentacija bilo gdje nastupa.

Što znači da tu zastavu, neovisno što svatko može imati i svoju nacionalnu („ljiljane“, „šahovnicu“, „četiri S“), doživljava dijelom svoga identiteta. A to uz političke pretpostavke moraju činiti također: mediji pa i religijske zajednice.

Mnogi su već bezbroj puta ukazali na primjer Švicarske koja je to uspjela ostvariti. Nije išlo jednostavno i nije išlo odjednom. Potrebno je možda i više (od) stoljeća, ali je ta zemlja danas pojam za materijalno blagostanje, a njezina nogometna izabrana vrsta na smotri najboljih u Kataru 2022. Dok se Bosna i Hercegovina, zahvaljujući sljepoći njezinih političkih ideologa, među kojima bošnjački unitaristi imaju istaknuto mjesto, godinama koprca zapetljana u ratne teme. Zato je besmisleno dovođenje u vezu „miletskog sistema“ s nužnošću uvažavanja „nacionalnoga“ zarad stvaranja zajedničkoga identiteta. I baš zbog toga je pogubno ponovno davati na izborima glas onima koji neće biti spremni čuti i prepoznati što im drugi imaju kazati te interese države i budućih pokoljenja staviti ispred vlastitih profita.

Samo će na taj način „naša zemlja“, što reisu-l-ulema u različitim padežima, u svome rečenom govoru, koristi šest puta (očito misleći samo na svoj narod), biti stvarno zemlja i Bošnjaka i Hrvata i Srba, a ne nedođija iz koje „nestranački kadrovi“ gledaju kako će otići./HMS/