Kao osobe koje su odobrile ubojstvo Stjepana Đurekovića spominju se Milka Planinc i Stane Dolanc

Stjepan Đureković (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. kolovoza 1926. – Wolfratshausen, 28. srpnja 1983.), bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik i publicist koji je ubijen od jugoslavenske tajne policije UDBE, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.

Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. godine.^[1] Tijekom Drugoga svjetskog rataĐureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima.^[2] U partizanima postao je članom Komunističke partije.^[1] 1951. godine diplomirao je iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu.^[1] 1954. godine postao je komercijalni direktor male tvornice metalne industrije^[3] u Osijeku, a 1956. godine prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine postala sastavni dio INE.^[1] Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jednim od direktora,^[2] a početkom 1980-ih godina zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.^[4] Đurekovićevo ubojstvo naručio je Mika Špiljak,^[5] jer se njegov sin Vanja Špiljak našao upleten u novčane pronevjere.^[5] Vanja Špiljak je 2008.^[6] godine izjavio da njegov otac s ubojstvom nema veze. Kao osobe koje su odobrile ubojstvo Stjepana Đurekovića,^[6] spominju se Milka Planinc i Stane Dolanc. Puna istina još nije objavljena. (2010.)

Emigracija i smrt u atentatu

Jugoslavenske vlasti zabrinjavala je mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja u procesu protiv Špiljka. Iz tih je razloga Đureković emigrirao 1982. godine u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor.^[2] Zajedno s Ivanom Botićem objavio je knjigu Jugoslavija u krizi, u kojoj je tvrdio kako u Jugoslaviji vlada velika stopa inflacije i nezaposlenosti i da Jugoslavija iskorištava resurse Hrvatske.^[7][8] Ubijen je po agentima UDBE 1983. godine.^[2] Ubojstvo je imalo naziv Operacija Dunav.^[9] Nakon očevog ubojstva, sin Damir otišao je iz Njemačke u Kanadu, u Calgary, zbog mogućnosti da i on bude žrtva. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. godine.^[10]

Posmrtni ostatci Stjepana Đurekovića pokopani su na Mirogoju 17. prosinca 1999. godine.^[11]

Posljedice

Njemačko pravosuđe 2005. godine raspisalo je tjeralicu za Josipom Perkovićem, zbog njegovog sudjelovanja u atentatu.^[12] Optužen je za ubojstvo Stjepana Đurekovića i Ante Đapića i u izočnosti osuđen na doživotni zatvor.^[13]

Godine 2008. Krunoslav Prates je osuđen na doživotni zatvor zbog njegove uloge u ubojstvu.^[14] 2009. godine Njemačka savezna kriminalistička policije izdala uhidbeni nalog za Zdravka Mustača, Josipa Perkovića, Ivana Cetinića, Ivana Lasića i Borisa Brnelića zbog osnovane sumnje u njihovo sudjelovanje u ubojstvu kao članovi UDBE.^[15][16] U listopadu 2009. godine njemačka policija uhitila je Luku Sekulu, Hrvata sa švedskim državljanstvom zbog sudjelovanja u ubojstvu,^[17] a 2010. godine Vinka Sindičića.

Tek 2014. godine, nakon složene pravne procedure koja je izazvala i stanovitu krizu u međudržavnim odnosima Hrvatske i Njemačke, Josip Perković, koji je nakon dugogodišnje službe na visokim službama u UDBI 1990-ih godina bio i šefom vojne obavještajne službe, izručen je Njemačkoj, zajedno sa svojedobnim glavnim šefom federalne UDBE Zdravkom Mustačem.^[18][19] Nakon suđenja, u kolovozu 2016. godine, Visoki zemaljski sud u Münchenu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača proglasio je krivima i nepravomoćnom presudom osudio na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.^[20]

Književno stvaralaštvo

Stjepan Đureković je u travnju 1982. godine otišao u emigraciju i ponio je sa sobom rukopise svojih pet “romana”: Ja, Josip Broz-Tito, Crveni menageri, Komunizam: velika prevara, Slom ideala i Sinovi Orla i objavio ih je u izbjeglištvu.^[1]