Stjepan Đureković (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. kolovoza 1926. – Wolfratshausen, 28. srpnja 1983.), bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik i publicist koji je ubijen od jugoslavenske tajne policije UDBE, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.
Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. godine.[1] Tijekom Drugoga svjetskog rataĐureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima.[2] U partizanima postao je članom Komunističke partije.[1] 1951. godine diplomirao je iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu.[1] 1954. godine postao je komercijalni direktor male tvornice metalne industrije[3] u Osijeku, a 1956. godine prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine postala sastavni dio INE.[1] Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jednim od direktora,[2] a početkom 1980-ih godina zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.[4] Đurekovićevo ubojstvo naručio je Mika Špiljak,[5] jer se njegov sin Vanja Špiljak našao upleten u novčane pronevjere.[5] Vanja Špiljak je 2008.[6] godine izjavio da njegov otac s ubojstvom nema veze. Kao osobe koje su odobrile ubojstvo Stjepana Đurekovića,[6] spominju se Milka Planinc i Stane Dolanc. Puna istina još nije objavljena. (2010.)
Emigracija i smrt u atentatu
Jugoslavenske vlasti zabrinjavala je mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja u procesu protiv Špiljka. Iz tih je razloga Đureković emigrirao 1982. godine u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor.[2] Zajedno s Ivanom Botićem objavio je knjigu Jugoslavija u krizi, u kojoj je tvrdio kako u Jugoslaviji vlada velika stopa inflacije i nezaposlenosti i da Jugoslavija iskorištava resurse Hrvatske.[7][8] Ubijen je po agentima UDBE 1983. godine.[2] Ubojstvo je imalo naziv Operacija Dunav.[9] Nakon očevog ubojstva, sin Damir otišao je iz Njemačke u Kanadu, u Calgary, zbog mogućnosti da i on bude žrtva. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. godine.[10]
Posmrtni ostatci Stjepana Đurekovića pokopani su na Mirogoju 17. prosinca 1999. godine.[11]
Posljedice
Njemačko pravosuđe 2005. godine raspisalo je tjeralicu za Josipom Perkovićem, zbog njegovog sudjelovanja u atentatu.[12] Optužen je za ubojstvo Stjepana Đurekovića i Ante Đapića i u izočnosti osuđen na doživotni zatvor.[13]
Godine 2008. Krunoslav Prates je osuđen na doživotni zatvor zbog njegove uloge u ubojstvu.[14] 2009. godine Njemačka savezna kriminalistička policije izdala uhidbeni nalog za Zdravka Mustača, Josipa Perkovića, Ivana Cetinića, Ivana Lasića i Borisa Brnelića zbog osnovane sumnje u njihovo sudjelovanje u ubojstvu kao članovi UDBE.[15][16] U listopadu 2009. godine njemačka policija uhitila je Luku Sekulu, Hrvata sa švedskim državljanstvom zbog sudjelovanja u ubojstvu,[17] a 2010. godine Vinka Sindičića.
Tek 2014. godine, nakon složene pravne procedure koja je izazvala i stanovitu krizu u međudržavnim odnosima Hrvatske i Njemačke, Josip Perković, koji je nakon dugogodišnje službe na visokim službama u UDBI 1990-ih godina bio i šefom vojne obavještajne službe, izručen je Njemačkoj, zajedno sa svojedobnim glavnim šefom federalne UDBE Zdravkom Mustačem.[18][19] Nakon suđenja, u kolovozu 2016. godine, Visoki zemaljski sud u Münchenu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača proglasio je krivima i nepravomoćnom presudom osudio na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.[20]
Književno stvaralaštvo
Stjepan Đureković je u travnju 1982. godine otišao u emigraciju i ponio je sa sobom rukopise svojih pet “romana”: Ja, Josip Broz-Tito, Crveni menageri, Komunizam: velika prevara, Slom ideala i Sinovi Orla i objavio ih je u izbjeglištvu.[1]
wpDiscuz
