Oslobođenje je kontaktiralo poznatu advokaticu Senku Nožicu i pitali je zašto je na liječenju na Klinici Podhrastovi KCUS-a, šta se desilo, kakvo je njeno zdravstveno, a kakvo je stanje zdravstva.
Prvo je stigla vijest da ste u bolnici, potom da je sve uredu, a onda opet – bolnica. Šta se dogodilo?
– Proljetos sam prebolovala teški bronhitis koji je ostavio posljedice na moje bronhije i značajno smanjio kapacitet pluća, tako da sam sve vrijeme imala osjećaj da nešto nije uredu. Nažalost, nakon preporučene terapije od privatne klinike Al-Tawil nisam otišla na kontrolu, niti sam dalje bilo šta poduzela. Razlog ovakvog ponašanja mene ne opravdava, ali je to dosta čest slučaj kod nas Balkanaca da se bojimo ljekara, jer se bojimo da ćemo čuti nešto što nam ne odgovara. Nadam se da ću ovim intervjuom doprijeti barem do jednoga čovjeka koji je, kao i ja, izbjegavao prevenciju i pravovremene odlaske na pregled. Vjerujte, takvim ponašanjem i zanemarivanjem samih sebe, najskuplji ste i sebi i društvu.
Nažalost, prije otprilike 20 dana ponovno se pojavila teška prehlada. Nisam otišla ljekaru, pila sam razne sirupe, i to niti jedan do kraja. U ovo vrijeme Covid-19, kada veliki broj ljudi obolijeva od pluća, to je bila velika greška. Kada se tome pridoda činjenica da sam pušač već gotovo 40 godina, i da se za vrijeme te prehlade nisam odricala pušenja, bilo je logično da mi se desi ovakav incident.
U ponedjeljak, 22. novembra, došla sam na suđenje i odjednom sam osjetila da gotovo uopće ne dišem, a da je srce strašno usporilo rad. U toj panici sam nazvala sve ljekare čije sam brojeve telefona imala, ali mi se jedino na prvi poziv javila prof. dr. Sebija Izetbegović. Imala sam skoro priliku da je upoznam, kad je moj sin bio u bolnici na ortopedskoj klinici. Kada je čula kako govorim, rekla je da hitno dođem na CUM. Imala sam veliku sreću što se tu slučajno kraj mene našla moja prijateljica Lejla Sijerčić, koja me odvela do bolnice brže nego bi to bilo koja hitna pomoć. Na CUM-u me dočekala ekipa ljekara s doktoricom Jažić. Njihova brza intervencija mi je, imala sam osjećaj, spasila život. Ustvari, postojala je velika opasnost da je u pitanju problem sa srcem, zato su me odmah i uputili na Treću internu kliniku.
Obećali ste sve ispričati.
– Jesam, a razlog zašto se odlučujem da iznesem ovu svoju intimnu priču je činjenica da mi u Bosni i Hercegovini negiramo sve, zapravo tvrdimo da smo u svemu najgori. Na to nas često navode političari svojim političkim borbama zarad vlastitih interesa. Stanje u zdravstvu, a pogotovo na KCUS-u, često se prikazuje kao problematično a da se pri tome uopće ne gleda cijela slika, nego se pojedini incidenti koji se dešavaju u svakoj oblasti života preuveličavaju, iz političkih razloga, do afera koje dovode do velikog nepovjerenja građana u taj sistem. Kod nas se demokratija, nažalost, shvata na negativan način, da se sve negira, a ne da se pronalazi dobro i zdravo tkivo i od njega pravi dobar sistem. Došla sam u bolnicu koja je od pojedinih političara i medija konstantno stigmatizirana, a našla sam se među ljudima kojima svatko može apsolutno da vjeruje.
Kako su Vas primili?
– Na Trećoj internoj klinici sve moje preglede su vodili prim. Alen Džumbur i šef klinike dr. Alden Begić, uz moju dragu prijateljicu i mladu doktoricu Mirelu Halilčević. Namjerno spominjem sva ova imena jer i mi pacijenti, ili budući pacijenti, moramo znati da tamo postoje ljudi sa imenom i prezimenom koji će vam biti posvećeni i koji će vam pomoći, bilo da vam spase život, bilo da vas izliječe. Obavila sam niz pregleda za tri dana, obišla gotovo sve klinike jer je to moja zdravstvena situacija nalagala. Tada sam vidjela ogroman broj ljudi koji su sjedili i čekali po hodnicima u deset-jedanaest sati, a do jedan-dva su već svi bili obrađeni i otišli svojim kućama. Izuzetnu ulogu u cijelom ovom sistemu igra sve bolničko osoblje koje, nerijetko za malu platu, radi težak i odgovoran posao, i unatoč tome što gotovo sve radno vrijeme provede na nogama, beskrajno je ljubazno i spremno pomoći.
Hoćete reći da sva pravila važe za sve?
– Ne smatram da sam imala neki vanredan tretman. Nisam bila privilegovani, nego ugroženi pacijent. Nemam status u društvu koji bi mi davao poziciju privilegovanosti. Ne mogu nikoga zaposliti, nikome dati kredit, mogu samo raditi svoj posao za koji sam plaćena. U toj bolnici sam upoznala ljude koji mogu biti moji prijatelji do kraja života, prave profesionalce, doktorica Meddžida Rustempašić, pneumolog, čije je ime poznato i izvan granica BiH, ne liječi samo znanjem nego i predivnim ljudskim pristupom pacijentu.
Ti ljekari vas ne samo pregledavaju nego pokušavaju saznati šta vas je dovelo u situaciju u kojoj se nalazite. Prilikom kateterizacije bila sam do te mjere uplašena da me pitao prim. Spužić kako se zovem, ne vjerujem da bih znala reći. Ali kada mi je taj jedan ozbiljni ljekarski autoritet na kraju rekao da imam divne vene i pored mojih godina i pored toga što sam pušač, osjećala sam se kao djevojka kojoj je netko rekao da ima lijepe noge, jer šta je u ovim godinama važnije od vena. Sličnu posvećenost i apsolutnu profesionalnost pokazao je i profesor Tanović, kardiolog. Osjećala sam se sigurno u njegovim rukama i vjerovala mu na svaku riječ koju mi je rekao.
Povjerenje je dio liječenja?
– Važno je vjerovati doktorima. Moj sin je u novembru prošle godine imao ozbiljan incident, otekla mu je noga i primljen je na ortopedskoj klinici. Znate kako se osjeća majka kada je dijete u takvoj situaciji. Vlada Covid, a njegovo zdravstveno stanje je do kraja neuobičajeno. Međutim, kad je pred mene izašao profesor Fuad Džanković i rekao da će učiniti sve da se što prije uspostavi dijagnoza i pronađe adekvatno liječenje, ja sam mu vjerovala i imala sam posve pravo. Kako je rekao, tako je i bilo.
Nakon Treće interne prebacili su Vas na Podhrastove?
– Nažalost, sa Treće interne klinike sam tražila da odem kući u srijedu, jer je u četvrtak bio praznik, a bilo je nemoguće u tako kratkom vremenu napraviti još dva invazivna pregleda da se konačno utvrdi da li je u pitanju srce ili pluća. Nažalost, stanje mi se pogoršalo do ponedjeljka, opet mojom greškom, kada sam otišla ponovno na CUM, gdje me je dočekao dr. Dževad Hajrović, mlad i ozbiljan ljekar koji puno ne priča, ali tačno je znao šta treba uraditi. Dva hitna pregleda i odmah me uputio na kliniku na Podhrastove. Odveli su me na tu kliniku bolničkim kolima, a ja sam pomislila na Zaima Imamovića i njegovu pjesmu “Stara staza” i pomislila kako se ustvari zadnji puta vozim Sarajevom. Na moju sreću, i na sreću bolesnika ove bolnice, iz te bolnice izlazi mnogo više izliječenih nego što je to nekad bio slučaj.
Ovaj put u bolnicu je bio, ustvari, nadrealan. Bolničkim hodnikom vas voze i vi s jedne strane vidite mezarje, a s druge, nažalost, još uvijek bolesnike od tuberkuloze za koje sam čula da su većinom migranti. Ovdje se trenutno nalazim na neodređeno vrijeme. Mislim da su me ipak na kraju morali pritvoriti da bi pomogli mom zdravlju kada ja to već nisam znala sama da uradim. Ipak je u pitanju opstruktivni bronhitis, a moje će srce izdržati još mnoge moje profesionalne i lične bitke. Mene trenutno vodi prim. Elmedina Ćatović Pećanac, koja me izružila gore nego majka kad sam imala petnaest godina. Oštra, profesionalna, autoritativna i kad sam pomislila da se pobunim protiv oštrih procedura, odustala sam jer sam ustvari shvatila da se sistem jedino može graditi dosljednom primjenom procedura.
Konačno, rekla sam da je moj razlog ovoj intimnoj priči odbrana digniteta i profesionalnosti ljudi koji su najznačajniji za stvaranje zdravog naroda. Mnogi će shvatiti da ovim “zauzimam poziciju zaštite” Sebije Izetbegović. Na kraju krajeva, to mi nimalo ne smeta. Smatram da voditi ovakav složen projekat kao što je bolnica nije lako, za to je potrebna i čvrstina zbog koje se ponekada i mogu desiti greške. Ona je na čelu ovih divnih ljudi i ljekara, i zbog toga zaslužuje i moje divljenje. Da se razumijemo, ona je uz sve to skupa i politička ličnost, a ja sam poznata kao veliki kritičar političkih partija koje su na vlasti u BiH, uključujući i SDA. O tome sam jako često i javno govorila. Želim samo da podsjetim starije čitaoce na to da smo mi u Sarajevu imali dva šefa klinika, to su dr. Bošković i dr. Čavka, koje je osoblje na tim klinikama smatralo “despotima”, ali su to, u jugoslavenskim okvirima, bile ogledne i najstručnije klinike.
Ostatak teksta pročitajte OVDJE.
wpDiscuz
