Današnji dan, 25. studeni, obilježava se u nekim glavama i na nekim etnički očišćenim teritorijima, ilegalno protuustavno i protuzakonito kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine.
Ništa nema sporno u izboru tog dana. Radi se o Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) koji je održan 25. studenog 1943. godine u Mrkonjić Gradu.
Sporan je način na koji je netko odlučio mimo volje onih drugih i trećih , mimo zakonske procedure, mimo zakona države o praznicima nametnuti taj dan kao dan državnosti i tako poniziti sam ZAVNOBIH. Jer ako je BIH i srpska i hrvatska onda i Hrvati i Srbi trebaju odlučivati o njoj i biti zadovoljni njome.
Oni su danas u svojoj zemlji majorizirani. Od njih se traži služenje austrijskom , američkom i arapskom geopolitičkom interesu. Politička samokastracija radi geopolitike Beča i Ankare.
Na tom famoznom zasijedanju ZAVNOBIH-a je donesena odluka o obnovi državnosti BiH, potvrđene su njene osmanske granice i granice austrijske aneksije, a u njen su sastav ušle otete i popljačkane zemlje Hrvatske i Srbije, Turksa Hrvatska, Turska Dalmacija, Sandžak je pripao Srbiji, Sutorina je ušla u sastav BIH, Dvor na Uni je pripao Hrvatskoj a Bosna i Hercegovina je definirana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji.
Na današnji dan, 25. studenog 1943. godine, Bosna i Hercegovina je obnovila svoju državnost unutar Jugoslavije koju će kasnije rušiti. Tu državnost, u obliku kraljevine izgubila je 1463. godine, u daleko manjem sastavu, površini i stanovništvu, onomad kada je Bosna potpala pod upravu Osmanskog carstva. Hercegovina je nakon tog, kao Humska zemlja nastavila nezavisno postojati, pada kao posljednja slavenska kneževina u ruke Osmanlija. Dijelovi Hrvatske, Bihać, Livno, Cazin, Kladuša, tek će kasnije pokoljima i izgonom stanovništva biti priključeni osmanskom kalifatu. To su krajevi koji su kroz svoju povijest bili duže u Hrvatskoj nego u Turskoj.
Aneksijom BIH od strane Austrije, Beč odbija povijesne hrvatske zemlje vratiti Hrvatskoj. Iako i danas nekakvi RH kvazipovjesničari tvrde da je to bila i hrvatska carevina ili kako oni vole kazati trojedina unija.
Spomenuta odluka ZAVNOBIH-a je potvrđena i ozvaničena na Prvom zasijedanju AVNOJ-a, odnosno Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Jajcu. BiH je, nakon što je oslobođena 1945. godine, dobila zastavu i grb.
Zastava BIH u Jugoslaviji bila je ovo:
Kako vidimo ona je u Jugoslaviji zamišljena kao bezidentitarna republika, kao Jugoslavija u malom iako je imala slavniju povijest i dulju nezavisnost od zapadnih dijelova Tomislavova carstva a slava hrvatskih kraljeva iz Ugarske Hrvatske nemjerljiva je sa slavom Tomislavovom, koji se krunio u Tomislavgradu, sa slavom Hrvoja Vukčića Hrvatinića vladara Zapadnih Strana ili sa slavom kralja Tvrtka. Sve su to redom vladari kojih se moderna “ugarska” hrvatska povijest odrekla. Predajući ih nekim tuđim povijestima. Koje se stide prvih riječi njihovih povelja u pismima Papama: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”
Zaključak zasijedanja ZAVNOBiH-a je da je Bosna i Hercegovina tom odlukom definirana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava.
Na zasijedanju ZAVNOBIH-a potvrdilo je i izglasalo 247 vijećnika ZAVNOBIH-a svih bh. naroda.
Hrvatsko odricanje od 17.000 Hrvata partizana
U borbama protiv nacizma i Pavelićevog zla od kvazidržave živote je položilo 17.000 Hrvata partizana iz BIH. To je daleko veći broj od 11.000 Bošnjaka partizana.
Ako se brojnost Bošnjaka shvati kao trostruko veća, i u to vrijeme, jasno je da su Hrvati iz BIH dali 4,7 puta više žrtava u antifašističkoj borbi protiv nacizma nego Bošnjaci.
Što će reći da su Hrvati iz BIH , uz onoliko snažnu pronacističku propagandu koju je podvaljivao režim i dio crkvenih struktura ipak očuvali sebi obraz pridružujući se Srbima u BIH kao vođama antifašističkog pokreta 40-ih.
Kako je onda moguće danas da su Bošnjaci prisvojili ZAVNOBIH, antifašizam i drugima dociraju o tome?
Moguće je . Hrvatske elite ne čine ništa da obrane taj hrvatski simbolički punkt. Na Sutjesku , u tu dolinu hrvatskih heroja ne nose vijence, partizansko groblje drže zapuštenim.
One se dodvoravaju primitivnom i neukom dijelu našeg naroda misleći da je to put koji im dugoročno nosi političku dobit. Počesto su ucijenjenji i od kriptofratara, vlasnika dvoraca po Blidinju koje u šali zovu crkvama, ljudima koji fratri nisu, a koji ih ucjenjuju ustaštvom kao vrijednošću. Isus i ustaštvo naime nespojivi su, pa su tako nespojivi i istinski fratri s ustaštvom.
Nažalost i danas u 21 stoljeću u Širokom živi nekakav debilni mali gnom, obožavatelj Sotone, obučen u fratarski habet, koji Papi piše otvorena pisma tvrdeći da to čini u ime provincije, i u njima traži da se Radoslava Glavaša, još goreg slugu Zlog, slugu Adolfa Hitlera, tog rigidnog ubojicu potpisima, otpadnika od franjevačkog reda, ima proglasiti blaženim.
U nadi da će 25. studeni doista postati dan državnosti, ili će to pak biti dan potpisivanja Daytonskog sporazuma, i da ćemo konačno dobiti dan državnosti, svim građanima BIH čestitamo 25. studeni/novembar, kao doista veliki dan naše povijesti.
Neka bude Dan državnosti al ne siljenjem i bez dociranja Sarajeva.
Sarajeva, koje je tom novembru dvadeset i petom, najmanje pridonijelo.
Ono se tako ponaša i danas. Isporučuje našim okupatorima najbolje sinove BIH, državnike, i drži BIH u poziciji protektorata, a tu politiku služanjstva i nekolonijalne okupacije žele nazvati državništvom.
Možda je to državništvo za vlasnike escort agencija, za prostitutke , begove i kadije. Za patriote BIH nije.
wpDiscuz
