Milijuni dolara uloženi su u antihercegovsku histeriju od 90-ih godina na ovamo.
Projekt og(r)ađivanja Hrvata iz BIH ostatku nacije najkrupnija je vanjskotrgovinska investicija u Hrvatskoj.
Niušta zapadni kapital i njihov “nevladin sektor”nije ubacio toliko hejtcoina koliko u tu propagandu.
Hrvatskoj su dva puta nametnuli Mesića, a potom uveli antiherc rasizam na scenu kao novu hrvatsku vrijednost, snimali su odvratne rasističke spotove s bijelim čarapama i autobusima (HNS), poručivali da će nas učiti pecati ribu, pokrenuti su cijeli pogoni za proizvodnju viceva o nama..
Hercegovci su bili dugo vremena dozvoljena meta unutar Hrvatske. Trenutno neke političke opcije poput Možemlija, plivaju na tom rasizmu.
Što je tome bio stvarni razlog?
Višegodišnji , medijski dopumpavani hejt prema Srbima trebalo je kanalizirati na nešto drugo budući da si Hrvatska nakon rata nije smjela priskrbiti imidž srbofagne nacije u državi bez Srba? ili je naprosto zapadni proarapski kapital nastojao učvrstiti zapadne granice BIH antihercegovačkom mržnjom misleći da će tako okrenuti Hercegovce “milom” Sarajevu i tako ih približiti antifašističkim obrisima mitske uzvisine Kazani?
Što god su mislili glupo su mislili.
Novinski terorist, predvodnik te medijske skupine ogađivača hrvatstva Hrvatima bio je i ostao Boris Dežulović.
Njegova kolumna “Jebo vas Vukovar” nije samo kulminacija tog divljanja. Ona je konačni znak vremena, signal da je vođa antihrvatske histerije u Hrvatskoj otišao na kvasinu.
Svjedočimo konačnom krahu jedne ere. Ere kraja ubijanja važnih simboličkih punktova Hrvatske.
Stvarni rat tek se sad završava i tek je sad dobijen. Vukovar je tek sada obranjen.
Na Poljudu, na stadionu Hajduka Šimića, u srazu s bratskom Rusijom, cijeli stadion popunjen Hrvatima i ne samo Hrvatima, nego svima koji vole Hrvatsku, svim ljudima iz cijelog Hrvatskog svijeta pjevao je pjesmu Branimira Jovanovca, sina majke Branke, Hercegovke i oca Šime, jedne strašno vrijedne slavonske obitelji iz Gradišta pokraj Županje.
Otac je proslavljeni junak tamburaške glazbe, sin je eminentni hrvatski glazbeni producent i skladatelj, višestruki dobitnik Porina, klavijaturist u bendu Opća Opasnost.
On je taj koji je pjesmu Moja Hercegovina napisao i uglazbio za Matu Bulića. Koji je onda svoju kamenitu ali toplu dušu stopio s njom.
Zašto ga smatramo vanvremenskim?
Zato što je samo nekoliko nevjerojatno pogođenih stihova te pjesme ubilo milijune dolara višegodišnje NGO propagande osmišljene u projektu rastakanja naroda.
Viševjekovna ljubav prema narodu hrvatskom, kako onom u RH tako i onome napaćenome u hrvatskim zemljama van RH, pobijedila je antinarodnu propagandu.
Nikakvi Kutle, tajkunčići, neotesani slinavci, psovački Krvi Isusove, Gospe, Boga, češači po nosu i jajima, mediokreatire koje su nas svojim glavatim pojavnostima, pljuvanjem po podu, korupcijama i krađama, bahatim ponašanjem sramotile i osramotile širom Hrvatske za sva ova desetljeća, nisu uspjele ubiti u naroda hrvatskog svijest, da je obični siroti čovjek iz Humske zemlje, Bosne, Vojvodine, Crne Gore, isti ka’ obični čovjek iz Dalmacije, Banije il Banovine, Like, Korduna, Slavonije. Istre, Vojvodine. Cijelog Hrvatskog svijeta.
Branimiru Jovanovcu Hrvati , posebno Hrvati iz BIH, jako puno duguju. On i Mate Bulić tom pjesmom obesmislili su milijune stranih antihrvatskih investicija na Balkanu.
Kako ćemo im se odužiti?
Nikako.
Jednostavno ćemo im reći “hvala”.
Obitelj Jovanovac vjerojatno i ne smatra da smo im išta dužni. Oni su tu pjesmu poklonili nama ali i sebi, jer su oni mi i mi smo oni.
Kao što smo mi Slavoniji, u obrani, poklonili sebe.
Jer smo mi i Slavonija i Slavonija je isto što i mi.
Braneći nju branili smo sebe i svoje. Ne tuđe. Svoje.
Skladajući Moju Hercegovinu, Slavonci iz naše priče skladali su pjesmu koja je dio njih. Koja nikada nije prestala biti oni. Koja je oduvijek u njima.
I to je Hrvatska kakvu volimo i kakva se sanjala.