Širom svijeta širi se nezaustavljivo val uklanjanja spomenika svim povijesnim likovima koji su na neki način bili kolonizatori, robovlasnici, okupatori , sudjelovali u rasističkim operacijama, kršenjima ljudskih prava, dekapitacijama ljudi, mučenju ljudi, odvođenju djece u ropstvo, na osnovu vjere, krvi, nacije, rase, spola.
Svako nekoliko tjedana čitamo vijesti iz Britanije, Irske, Amerike, o tome kako je maknut ovaj ili onaj konjanik, lord, robovlasnik, kvisling, pripadnik američke konfederacije, iz razloga jer je bio trgovac robljem, suradnik sile koja je provodila robovlasničke ideologije itd.
Kakvo je stanje u BIH?
Kod Srba, rekli bismo, tog načelno nema, kao ni kod Hrvata, niti Bošnjaka, no prevarili bismo se.
Srbi su, u potrebi srbizacije svega i svakoga podigli spomenik jednom od najvažnijih i najokrutnijih sluga osmanskog kolonizatora koji je nad pravoslavcima i katolicima u BIH provodio rasističke zakone i masovna ubojstva služeći osmanskom kalifatu.
Radi se o Mehmed Paši Sokoloviću i njegovom spomeniku u Višegradu:
Zašto su to Srbi učinili?
Ne znamo. Svi narodi imaju periode kolektivne gluposti. Pa tako i Srbi.
Budući da znamo da je Soklovićev režim Srbima davnijeh dana podigao jedan posve drugačiji spomenik. Ovaj:
Na slici vidimo zloglasnu Ćelekulu. Spomenik koji je u “čast Srba” podigao kao zadužbinu, “demokratski i tolerantni” Osmanski kalifat. Kalifat kojem je služio Sokolović.
Taj Kalifat je dizao još mnoge spomenike. Recimo ovo umjetničko konceptualno djelo bio je privremeni spomenik armenskim ženama, feministicama, o kojem danas mnoge europske feministice, “ljevičarke” i humanistice pišu brojna feministička djela. Točno njih Nula!
Stoga je spomenik u Višegradu prvi javni apsurd srpskog naroda. Nikada prije ovog spomenika Srbi nisu dizali spomenike ubojicama srpskog naroda. Osim možda Titu.
No spomenike Titu dizao je komunistički režim, ne srpska državna politika.
Tito je podsjećamo, poubijao oko 40.000 srpskih rojalista u Beogradu 1945, u isto vrijeme ubijao je Crnogorce, Bošnjake, Hrvate nekomuniste, te je 1943 i 1944 streljao kompletnu kraljevsku avijaciju u kojoj je bilo 70% Srba.
Među njima streljan je jedan od najvećih sinova Hercegovine. Pilot Ivan Pandža. O njemu danas prosječan Hercegovac ne zna ništa. Ali zato zna šta će Gospa reći u idući petak. Ako imaš dobre veze s fratrima iz Međugorja dobiješ sms-om poruku “Gospinu”, unaprijed.
Imbecilizacija našeg naroda od strane te antipapinske sekte međutim nije tu stala. Otišli su oni mnogo dalje. Slijedi priča o tome kako su podigli spomenik čovjeku koji je potpisao izdaju katolika i pretvorio nas u osmansko roblje.
Kod katolika i muslimana, dvije molitvene zajednice koje se nacijama u šali nekad zovu, slična je, dakle, glupost na djelu baš kao kod Srba. Eto vidite da smo po nečemu jedinstveni. I da se nismo promijenili. Naša glupost nas povezuje. Naša potreba da ostanemo mentalno roblje naših pradavnih kolonizatora jednaka je u sva tri naroda. Jednako smo bijedni.
Muslimani su tako podigli vrtić u Novom Traviku koji nosi ime po kolonizatoru El Fatihu, dok su katolici, točnije fraturice podigli spomenik Fra Anđelu Zvizdoviću, fraturici koji je potpisao porobljavanje katolika i sveto pravo sultana da nad katolicima vrši zla, silovanja, danak u krvi, janičarenje, uz uvjet da se fratre za to vrijeme ne dira.
Ukratko potpisalo je to fraturičko zlo izdaju vlastite katoličke pastve, izručenje vlastitog naroda uz uvjet spasenja vlastite kože.
Nakon toga se čak proglasio narodnim upraviteljem katolika, onih istih koje je upravo izdao.
Time je dao zeleno svjetlo sultanu za sva ta nasilja, progon kraljice Katarine i otmicu njene djece.
Ona je uzaludno papinskom krunom pozivala na rat protiv Osmanlija a iz Fojnice je od fratrizana dobila samo mahanje i možda podignut srednji prst.
U 21 stoljeću, stoljećima kasnije , u doba prosvijećenosti događaju se nove razine fraturičke bijede. Šaka jada okupljena oko fra Mirka Majdandžića Zvizdoviću je podigla nit manje nit više nego spomenik. U čast njegovoj izdaji. Izdaji naroda, Boga, teologije Novog Zavjeta. Umjesto da ga se javno odreknu, onako kako se Sotone odričeš, umjesto da naš narod izmole za oprost, da nam se ispričaju za Inkviziciju, za Ahdnamu oni Ahdnamu izdižu na razinu vrijednosti.
Suprotno Isusovom nauku.
Fra Zvizdović se naime na ponudu Zlosilnog da mu se pokloni u pustinji Bosni, pri čemu mu je obećano svo blago pustinjskog bosanskog svijesta, u pustinji koja tek treba da mu se desi pristao pokloniti. I sultan ga je sav sretan orgnuo plaštom. Plaštom koji fraturice i danas ljubomorno čuvaju štujući ga kao svoju najveću relikviju.
Isus Nazarećanin upravo to je odbio. Klanjanje Nasilju. Ugovor sa Zlim koji ubija tvoj narod.
Zvizdović nije.
Zvizdović je pristao na uvjete Nove Sile. I to danas proglašavaju junaštvom.
I u drugim zemljama svijeta, primjerice Grčkoj , Makedoniji, Srbiji, turski osvajači nudili su i dijelili Ahdname. To je tek obični dokument, tako čest za to vrijeme, kojim Osvajač traži na terenu suradnike, doušnike, udbaše prije udbe, za primirivanje naroda od pobune. Pa u tim zemljama nitko ne slavi te ljude, suradnike kolonizatora, niti uzdiže Ahdname.
Inače prva Ahdnama nije u BIH podijeljena u Fojnici nego u Srebrenici. Koja potom jako brzo ostaje bez katolika iako je do tada bila fratarsko uporište.
Svugdje gdje su franjevci bili jaki u Srednjem vjeku, tamo ih danas nema. Kao ni katolika. Gdje su bili slabi i gdje bi dolazili u kasnijim stoljećima čudili su se drčnosti i prkosu katolika.
Tamo bi potom opet širili kulturu pokoravanja. I gušili pobune. Radeći za kolonizatora. Zbog tog su mnogi katolici prelazili i na pravoslavlje. Može se stoga reći da ono katolika što nisu uspjeli islamizirati jesu pravoslavizirali.
Svjedoči o tome ovaj dokument iz Posavske bune, nakon koje mnogi katolici, razočarani u izdajstvo fratara prelaze na pravoslavlje ili se potpuno odriču od vjere:
Stoga je podizanje ovog spomenika od strane bosanskih fraturica direktno odricanje od Isusa i pristanak na življenje prema Ugovoru iz Pustinje.
Prema tom Ugovoru, kad si fratar Ahdnamaš, i recimo kad primiš Komšića u Fojnicu, u samostan gdje je Komšićeva ABIH ubijala fratre, ne pita ga se dokud je došla istraga o ubojstvu dvojice franjevaca. Samo mu se možeš pokloniti i to je to.
Sve dok ovaj spomenik stoji, dok nema Hrvata koji traže njegovo uklanjanje, bit će to znak da se ova smiješna molitvena zajednica ne misli rješavati svoje kulture ropstva.
Sve dok katoličke zajednice širom BIH ne krenu podizati spomenike svojim donositeljima slobode, borcima protiv okupatora, primjerice Don Ivanu Musiću, Mihajlu Ljubibratiću, Žani Merkus, Fra Lovri Kalauri, Fra Boni Šariću, Fra Leu Petroviću, Fra Nikoli Čuturi, Fra Ivanu Bagariću, te zajednice nemaju se prava Hrvatima zvati i ne trebaju im nikakva politička prava. Narod koji podiže spomenik Fra Zvizdovići., ne zaslužuje se zvati hrvatskim narodom. Vjerska prava te zajednice imaju. Politička im ne trebaju. A Bošnjake treba pozvati da ih što više potiru i tlače neće li se u njima konačno probuditi slobodarski duh političke nacije.
Isto tako dok god u Novom Travniku stoji Vrtić koji nosi ime El Fatih, ili dok u BIhaću stoji ulica Sulejmana Veličanstvenog bit će to znak da je priča kod muslimana o tome kako su oni patrioti BIH i kako su čuvari njenog suvereniteta samo dnevnopolitički spin. Dok god se diče okupatorima naše zemje neka tu priču o patriotizmu prema BIH prodaju u Ankari.
Ovo je samo kratki siže, jada i bijede naša tri bijedna naroda, i našeg lutanja, nas danas zavađene braće, koju su podijelili u tri vjere i naučili nas da se međusobno mrzimo. I mi danas u tome ustrajemo.
Dok naši bogovi, praiskonski, plaču s obronaka naših planina koje i danas nose po njima ime.
Jadni su narodi kojih se i njihovi bogovi zastide. A mi to nažalost jesmo.
wpDiscuz
