Rezultat našeg istraživanja je sljedeći:
Svatko na planeti, ma bilo koje nacije on bio, i gdje god živio, može osvojiti više hrvatskih glasova od Komšića u BIH.
Primjerice Albanac koji bi se kandidirao u Kirgistanu za predsjednika mjesne zajednice vjerojatno bi dobio više glasova Hrvata u toj zemlji nego Komšić u BIH.
Stoga je posve logično da će Gabrijel Borić, ukoliko postane predsjednik Čilea imati veći legitmitet hrvatskog naroda na planeti zemlji nego što ga ima Komšić. Te će tako i Hrvati moći reći da imaju , baš poput Bošnjaka dva predsjednika. Bošnjaci će imati dva desničar – Džaferovića i Komšića a Hrvati dva ljevičara – Milanovića i Borića.
Dakako to ne znači da bi Komšić treći po redu. Iza Milanovića i Borića.
Ne. Veći je broj BH Hrvata glasalo za Dodika ili za predsjednika Srbije Vučića, nego što Komšić ima hrvatskih glasova. Veći je broj BH Hrvata glasalo za Joe Bidena nego za Komšića. Veći su predstavnici BH Hrvata llideri Australije, Njemačke, Austrije, Amerike, Kanade, Čilea, nego što je Komšić predstavnik Hrvata.
Čak štoviše, ako se pogleda broj BH Hrvata u Njemačkoj koji su protjerani s prostora koji je Komšić branio, može se reći da su Njemačke vlasti legitimniji predstavnici Hrvata u BIH nego što je to Komšić.
Svi oni gore pobrojani lideri, ako uđu u hrvatski klub doma naroda u Federaciji BIH i kažu “Pozdrav, kako smo Hrvati” Hrvati će im poželiti dobrodošlicu.
Samo Komšić ne smije u taj klub. U klub hrvatskog naroda u FBIH. Jer je treći put bez predsjedničkog veta. A tvrdi da je Ustavan. I legalan.
Temu predsjedničkog veta namjerno zaobilazi jer je svjestan da ta činjenica, da hrvatski član Predsjedništva veto aktivira u hrvatskom klubu doma naroda (dakle instituciji koja predstavlja upravo hrvatski narod, hrvatski kolektiv) a ne u građanskom zastupničkom domu, demntira kompletnu njegovu filozofiju majorizacije.
Daleke 1864. počelo je prvo doseljavanje hrvatskog stanovništva u Čile. U to su vrijeme Hrvati bili navedeni kao “Austrijanci”, jer je Hrvatska bila dio Habsburške Monarhije.
Masovno iseljavanje Hrvata iz Dalmacije u Čile bilježi se krajem 19. stoljeća, kada su napuštanje plovidbe jedrenjacima i zaraza vinove loze filokseromprouzročili ondje tešku gospodarsku krizu. Dalmatinska poljoprivreda je štetu trpjela i zbog takozvane “Vinska klauzula” trgovinskog sporazuma sklopljenog 1891. između Austo-Ugarske i Italije, koja je omogućila jaki uvoz talijanskih vina, koja su konkurirala dalmatinskom vinogradarstvu. Drugi val iseljavanja u Čile uslijedio je nakon kraja I. svjetskog rata, te je jenjao krajem 1930.- ih godina. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je tek manjeg doseljavanja Hrvata u Čile, uglavnom Dalmatinaca koji su se doseljavali u mjesta gdje je već živjela njihova rodbina; uglavnom je bila riječ o ljudima iz ruralnih područja, mladi i bez stručnih kvalifikacija, koji su se nerijetko bavili ovčarstvom.
Takozvana lančana iseljavanja dovodila su do kompaktnih skupina iseljenika, često povezanih obiteljskim vezama, mjestom iseljavanja, regijom i tako dalje.
Kraljevina Jugoslavija i potom SFR Jugoslavija su u odnosima Hrvata u Čileu sa svojom domovinom uspješno ugrađivale svoju propagandu, a za razliku od susjedne Argentine, nije u Čile doseljena znatnija tzv. “neprijateljska emigracija” sastavljena od pripadnika oružanih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske i drugih Hrvata nesklonih Jugoslaviji. Hrvatske udruge su imale srdačne odnose s jugoslavenskom diplomacijom, te su sva njihova udruženja nosila jugoslavenska imena.
U vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske 1990.-ih godina, u kratko su vrijeme sva iseljenička društva promijenila jugoslavenske nazive u Hrvatske.
Najviše Hrvata u Čileu živi danas na području Punta Arenasa, Santiaga i Porvenira. Nakon školovanja u glavnom gradu Čilea Santiagu, potomci iseljenika često ondje ostaju živjeti, čime se povećava broj Hrvata u tom gradu. Približno pola Hrvata uopće ne zna Hrvatski, a možda oko petine njime posve dobro vlada. Pretežni dio potomaka hrvatskih iseljenika još se uvijek smatra Hrvatima i učlanjeni su u hrvatska udruženja. S poštovanjem čuvaju pisma iz domovine, hrvatske časopise; a u obiteljima se pjeva hrvatske pjesme. Oko polovine ih redovno komunicira s rodbinom u Hrvatskoj. Oko petine ih je pretplaćeno na neki tisak iz Hrvatske. Većina ih je zadovoljna životom u Čileu, ali do trećine razmišlja o preseljenju u Hrvatsku; samo manji broj razmišlja o iseljavanju u treće zemlje poput Australije ili SAD-a.[1]
Izvori:
- FELJTON Zaboravljeno hrvatstvo čileanskih ‘Jugoslavena’ Iz knjige Frane Krnića “Crni kaputi, bijele rukavice”: bitke koje su prethodile čileanskoj potvrdi hrvatske samostalnosti (1), 7. siječnja 2012. (1)
- FELJTON “S vama ne želimo imati posla!” Iz knjige Frane Krnića “Crni kaputi, bijele rukavice”: bitke koje su prethodile čileanskoj potvrdi hrvatske samostalnosti (2), 21. siječnja 2012.
- FELJTON S Domljanom u Čile stigla pozitivna slika o Hrvatskoj Iz knjige Frane Krnića “Crni kaputi, bijele rukavice”: bitke koje su prethodile čileanskoj potvrdi hrvatske samostalnosti (3), 28. siječnja 2012.
- FELJTON Tuđman nije imao veze s čileanskim oružjem Iz knjige Frane Krnića “Crni kaputi, bijele rukavice”: bitke koje su prethodile čileanskoj potvrdi hrvatske samostalnosti (4), 4. veljače 2012.
- FELJTON ‘Ne napustite li ambasadu, odustajemo od priznanja RH’ Iz knjige Frane Krnića “Crni kaputi, bijele rukavice”: bitke koje su prethodile čileanskoj potvrdi hrvatske samostalnosti (5), 11. veljače 2012.
- ↑ Perić, Marina. HRVATI U ČILEU – NEKA OBILJEŽJA SUVREMENOGA ETNIČKOG/NACIONALNOG IDENTITETA, Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, Vol. 15 No. 6 (86), 2006. Pristupljeno 19. svibnja 2021.