„Da glavni motivi iseljavanja nisu isključivo ekonomski, vidimo i iz činjenice da je više od polovine iseljenika imalo radno mjesto u Hrvatskoj. Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo, a naša istraživanja ukazuju na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. To znači da su hrvatske vlade odgovorne za iseljavanje svojih građana, ali i da mogu učiniti puno toga da se iseljavanje smanji. Ako mlade nije iz Hrvatske otjerala ekonomija, onda ih ni oporavak ekonomije neće vratiti.”
Ovaj citat jedan je od zaključaka istraživanja „Percepcija iseljenika o Hrvatskoj“ koji je doc. dr. sc. Tado Jurić proveo u hrvatskoj dijaspori, konkretno u Njemačkoj, na uzorku od 1200 ispitanika 2018. godine i uzorku od 534 ispitanika 2021. Istraživanje o “gastarbajterima milenijcima”, kako ih Jurić naziva, bit će objavljeno u knjizi „Gastarbeiter Millennials. Exploring the past, present and future of migration from South-eastern Europe to Germany and Austria with approaches to classical, historical and digital demography“, koja je upravo u tisku kod renomiranog znanstvenog izdavača iz Hamburga. Knjiga je pisana na engleskom jeziku s ciljem da se ukaže na negativne demografske trendove, zanemarivanje ove teme od EU-a i problematiku iseljavanja sa šireg prostora jugoistočne Europe, a bit će dostupna i u većini sveučilišnih knjižnica.
Tado Jurić rođen je u Orašju prije 42 godine. Prvu knjigu o Hrvatima u Njemačkoj “Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?” objavio je u Zagrebu 2018. Radio je u Bavarskoj od 2009. do 2013. godine kao koordinator hrvatske nastave u inozemstvu. Na Sveučilištu Friedrich-Alexander Nürnberg-Erlangen i LMU München doktorirao je političke znanosti kod prof. dr. Heinera Bielefeldta i prof. dr. Marie-Janine Calic.
Danas radi kao docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, gdje je nositelj i izvođač pet kolegija primarno povezanih s njegovom uskom specijalizacijom, a od 2019./2020. predaje i na Fakultetu Hrvatskih studija na studiju Hrvatskog iseljeništva i demografije. Znanstveno se usavršavao u SR Njemačkoj i SAD-u, objavio je više znanstvenih radova na njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku.
Tko su „gastarbajteri milenijci” iz vašeg istraživanja te zašto iz Hrvatske migriraju u Njemačku i druge EU i zapadne zemlje?
– “Gastarbajteri milenijci” je pokušaj da nekako dam naziv novim iseljenicima, koji su za mnoge nažalost samo brojke. Jedan iseljeni je tragedija, 370 tisuća iseljenih je samo statistika. Milenijci su, naime, upravo generacija koja se najviše iseljava, a to su mladi rođeni između 1985. i 1999., koji sada imaju između 22 i 35 godina.
Neka od obilježja ove generacije je da su skloni instant rješenjima, socijalizirani u svijetu interneta gdje se sve dobiva odmah na klik. Ova generacija, ali i sve nakon njih nisu sklone čekati desetljećima da se stvari pomaknu s mjesta i promijene kao prethodne generacije. Mladi intuitivno shvaćaju ono što stariji svjedoče svojim životom, a to je da ovdje tranzicija traje cijeli ljudski vijek. Budući da su više liberalno orijentirani, do vrijednosti obitelji, nacije i religije manje drže od prethodnih generacija. U njihovim očima nacija i država zapravo postoje samo da bi se elita pod paravanom nekih ustaljenih vrijednosti držala na vlasti. S druge strane, globalističke poruke su sveprisutne u njihovim životima i teško se mogu oduprijeti lažnom sjaju Zapada koji poručuje „samo dođi i sve što si tražio naći ćeš kod nas“.
Nadalje, brzo su shvatili da je napredovanje u Hrvatskoj vezano uz veze i vezice pa nisu ni motivirani tražiti posao ovdje. No, oni njihovi vršnjaci koji su i pokušali potvrdili su im upravo to. Pojednostavnjeno rečeno, Zapad ih vrbuje lažnim sjajem dok ih mi tjeramo nepravdom. Jer, ako nekome ne ponudite priliku te ako kao društvo poručujemo da nećemo nagraditi trud, ne preostaje im ništa drugo nego otići tamo gdje se nadaju da će taj trud biti prepoznat. Dakako, ovo je pojednostavnjen prikaz i ne odgovara potpuno realnosti i svima, ali govori o dominantnoj percepciji njihova viđenja hrvatske stvarnosti.
Istraživanje „Percepcija iseljenika o Hrvatskoj“ proveli ste u Njemačkoj u razmaku od četiri godine na ukupno 1835 ispitanika, a vaši zaključci na temelju dobivenih rezultata zvuče kao zadnji alarm za demografski spas Hrvatske. Što je bio motiv istraživanja?
– Istraživanje je nastavak mog ranijeg istraživanja o motivima iseljavanja, koje je pokazalo da iseljenici smatraju da domovinska i iseljena Hrvatska nisu učinkovito i uspješno povezane; da Hrvati u domovini imaju negativan stav prema hrvatskom iseljeništvu i njeguju brojne predrasude prema iseljeništvu te da Republika Hrvatska ne čini dovoljno da pomogne hrvatskim iseljenicima i Hrvatima izvan Hrvatske.
Ovo nezadovoljstvo iseljenika prema Hrvatskoj prvenstveno proizlazi iz osjećaja da su iz domovine otjerani korupcijom i nepravdom te da su u inozemstvu završili ne vlastitom voljom. Negativna percepcija Hrvatske kod novog hrvatskog iseljeništva se ogleda u činjenici da više od polovine izjavljuje da ima u potpunosti negativnu i donekle negativnu sliku o Hrvatskoj, jedna četvrtina je indiferentna, a jedna četvrtina ima pozitivnu sliku.
Navodite da se u Njemačku iselilo 310.000 Hrvata, po 20.000 u Irsku i Austriju te još 20.000 u sve ostale zemlje. Ukupno 370.000 iseljenih. Iz kojih dijelova Hrvatske je najviše migriralo ljudi?
– U apsolutnom broju najviše ih se iselilo iz Zagreba i okolice, zatim iz Slavonije. Ipak, iseljavanje je u relativnom omjeru najintenzivnije iz slavonskih županija. Od ulaska Hrvatske u EU populacija istočne Hrvatske je prirodnim kretanjem i iseljavanjem smanjena za 105.698 građana, što čini 8,7 posto ukupnog stanovništva Slavonije (u usporedbi sa zadnjim popisom iz 2011.). To je veći pad stanovništva čak i u usporedbi s demografskim gubicima uslijed rata i poraća između 1991. i 2001., ali i od međupopisnog razdoblja koje je uslijedilo.
Ako netko i dalje sumnja u iseljavanje, onda su podaci o gubitku djece i učenika najvjerniji podaci. Prema podacima Ministarstva obrazovanja, u periodu od ulaska Hrvatske u EU „nestalo“ je čak 10 posto svih učenika (više od 50.000 tisuća), dok je 10 posto više umirovljenika prijavljeno u sustav (više od 50.000 novih umirovljenika). U relativnom omjeru najveći pad broja učenika uočili smo u slavonskim županijama, dok najveći pad broja učenika od 37.272 u promatranom razdoblju ima Osječko-baranjska županija.
Možete li usporediti intenzitet iseljavanje iz Hrvatske s drugim nama sličnim zemljama nakon ulaska u EU? Koliko je sam ulazak Hrvatske u EU pospješio iseljavanje? Je li to bila očekivana pojava?
– Intenzitet iseljavanja kakvom svjedoče građani Republike Hrvatske rijetko se može pronaći negdje drugdje u EU-u u proteklih pet godina. Demografska bilanca Hrvatske u usporedbi s ostalim „iseljeničkim nacijama“ u EU-u, naročito što se tiče mehaničkog kretanja stanovništva, pokazuje najnegativnije trendove u EU-u (uz Bugarsku). Hrvatska od svih članica EU-a ima najlošiji omjer povratka iz Njemačke i novog doseljavanja u Njemačku, kao glavnog odredišta iseljavanja hrvatskih građana. Kada uzmemo sve parametre u obzir: a) brojnost hrvatske populacije, b) broj iseljenih i c) broj povratnika pa te iste parametre usporedimo sa ostalim članicama EU-a, vidimo da Hrvatska ima najnegativnije trendove u EU-u.
U Hrvatskoj političari ipak prodaju priču da su se iselili većinom ekonomski migranti.
– U knjizi “Gastarbajteri milenijci” jasno pokazujemo da su hrvatske vlade odgovorne za iseljavanje svojih građana, ali i da mogu učiniti puno toga da se iseljavanje smanji. Iseljavanje je zapravo proces koji se velikim dijelom oblikuje manjkom modernizacijske politike te manjkom modernizacijske snage hrvatskih elita. Posljedično, naša država kao društveni entitet koji se legitimira organizacijom opstanka svojih građana nije ispunila svoj glavni cilj postojanja. Uvučeno u globalizacijske procese, bez zaštite modernizirane i efikasne države, hrvatsko društvo postalo je još izloženije nesmiljenim zakonima tržišta, pa je cijenu platilo iseljavanjem stanovništva – dok su najsnažnije pogođeni rubni dijelovi zemlje.
Nije li to pokušaj političkih elita da stvori alibi i sa sebe skine odgovornost za najveći val iseljavanja u novijoj hrvatskoj povijesti?
– Političarima na vlasti uvijek odgovara iseljavanje jer oni racionalno kalkuliraju i zaključili su da im iseljavanje nimalo ne šteti nego zapravo čak i pogoduje. Naime, jasno je da je iseljavanje pogodovalo statistici nezaposlenih, doznake stižu, a kritičari odlaze. Ako teza stoji, onda bi to bilo u najmanju ruku poražavajuće za hrvatsko društvo, jer bi današnja Hrvatska zapravo bila u istoj situaciji kao ondašnja Jugoslavija. Čini se da je političarima na „ovim prostorima“ uvijek odgovaralo „otvoriti zemlju“ i pustiti nezaposlene i nezadovoljne da naprosto odu. Takva mjera kupuje socijalni mir u zemlji i smanjuje rizik unutarnjih političkih promjena zbog odlaska nezadovoljnih. Podteza glasi da pojačano iseljavanje smanjuje mogućnost pritiska građana na političke elite jer su upravo oni koji odlaze ti koji bi bili najsposobniji pokrenuti promjene i oni su najmotiviraniji za promjene.
Međutim, političari znaju da mladi ne izlaze na izbore pa ih ni ne zanimaju. Naime, dok je na razini EU-a izlaznost u ovoj dobnoj skupini oko 42 posto, u Hrvatskoj je to oko 18 posto. Dakako, političari na vlasti uvijek traže opravdanje i naravno da nitko ne želi biti prozivan i odgovoran. Najelegantnije je rješenje reći da ljudi iseljavaju jer se žele brzo obogatiti, a eto, Hrvatska je bila u ratu i ne može tako brzo dostignuti standard Zapada. Zanimljivo je da su istu tezu koristili i političari u Jugoslaviji, koji su se punih 30 godina nakon rata isto tako uvijek pozivali na posljedice rata kako bi opravdali svoje propuste.
Utječu li korupcija i nefunkcionalna država na iseljavanje mlađih generacija iz Hrvatske?
– Korupcija je višestruko povezana s iseljavanjem stanovništva i pri tome je učinila više štete hrvatskom nacionalnom identitetu nego što je oštetila gospodarstvo. U našim ranijim studijama smo dokazali da se ljudi iseljavaju zbog korupcije, a u novoj knjizi pokazujemo da čak štoviše korupcija raste s iseljavanjem. Jer kako odlaze kritičari, kritiziranima je lakše pa su i koruptivne aktivnosti lakše.
Zašto se najviše mladih iseljava u Njemačku?
– Njemačkoj nedostaje radnika svih profila usluga jer je njihova baby boom generacija sada pred mirovinom. Takva situacija stvara potpuno novu situaciju u Europi, a siromašnije članice EU-a pretvara u tzv. tvornicu iseljavanja. Njemačka je prisiljena uvesti minimalno 500.000 radnika svake godine kako bi mirovinski sustav na tržištu rada ostao funkcionalan na današnjoj razini, što se nedvojbeno odražava na Hrvatsku, ali i BiH i cijelu jugoistočnu Europu.
Tvrdite da Hrvatska i susjedne zemlje u regiji postaju bazen radne snage za Njemačku i druge razvijene zapadne zemlje?
– Njemačka već danas nedvojbeno ispumpava radnu snagu iz Hrvatske i BiH, a vraća u zemlju umirovljenike. Sve je više onih koji situaciju promatraju kroz tezu da Njemačka Hrvatsku pretvara u svoju vikendicu u mirnodopskim prilikama i svoj štit u slučaju pokretanja masovnih ilegalnih migracija iz Azije i Afrike. Može li se raditi i o tome da se Hrvatsku pretvara u svojevrsni „starački dom Europe“ je također svakako teza o kojoj treba razmisliti i u pozitivnom, ali i u negativnom svjetlu. Teza da EU jezgra isušuje svoju periferiju danas je pak nedvojbena. Veliki dio europskog bogatstva prelazi iz siromašnih zemalja u bogatije – ne obrnuto. Kako to kod nas izgleda, vidi se po činjenici da je Hrvatska „poklonila“ Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun. Naime, po svakom punoljetnom građaninu koji napusti zemlju, Hrvatska gubi između 50 i 150 tisuća eura (ovisno radi li se o kvalificiranom ili visoko kvalificiranom radniku). Tako je Hrvatska „poklonila“ Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun u obliku novca za obrazovanje kvalificiranih radnika – više od 18 milijardi eura. Dakle, Hrvatska je već dala EU-u više sredstava nego što je dobila odobrenog kredita ovaj tjedan od EU-a u svrhu borbe protiv koronakrize.
Posvećuje li se na razini EU-a dovoljno pažnje tim demografskim problemima? Što EU poduzima da ne dođe do demografskog sloma zemalja koje se koriste kao rezervoari radne snage?
– EU bi se mogao suočiti s ovim problemom na tri moguća načina. Prvo, najočitije (i najvjerojatnije) rješenje je da EU i njegove države članice olakšaju useljavanje državljana trećih zemalja, čime bi se popunila upražnjena mjesta i poboljšala demografska struktura. Međutim, ovo je vrlo kontroverzno rješenje koje otvara mnoga nova pitanja i za nas je najnepovoljnije.
Drugi pristup bio bi jačanje fiskalnih transfera državama članicama europske periferije na koje najviše utječu negativni učinci slobode kretanja – kao svojevrsna naknada. To bi se moglo postići povećanjem transfera iz postojećih fondova i osnivanjem novih fondova, poput fonda za nezaposlene u cijelom EU-u. Međutim, trenutno stanje ne daje mnogo nade u tom smjeru. Ono što je najvažnije, fiskalni transferi nikada ne mogu u potpunosti nadoknaditi gubitak stanovništva. Na primjer, novčana naknada ne može u potpunosti nadoknaditi medicinsku sestru koja je napustila hrvatsku bolnicu i sada radi u Njemačkoj – sve dok hrvatska bolnica ne pronađe zamjenu. Zato smo predložili rješenje o kompenzaciji kako bi Njemačka financirala centre izvrsnosti za obrazovanje medicinskih sestara u Hrvatskoj i na zapadnom Balkanu, pod uvjetom da nakon završetka školovanja ostanu raditi pet godina u svojoj domovini.
Konačno, treća opcija bila bi rekonceptualiziranje državljanstva Unije. Taj bi koncept podrazumijevao zajednički mirovinski i zdravstveni sustav u EU-u. Međutim, moramo biti svjesni da se Europska unija neće pretrgati oko ovog problema. Najkraće rečeno, Uniji je preče spasiti firmu poput VW-a nego Hrvatsku. EU ovisi o krupnom kapitalu iz Njemačke u kojoj postoji stotinjak tvrtki koje imaju veći prihod pojedinačno od BDP-a cijele Republike Hrvatske. Za nas kao da su namijenili ulogu vikendice Europe, staračkog doma Europe i EU štita od ilegalnih migracija.
Jesu li odgovorni u hrvatskoj politici svjesni dubine i težine demografskog problema?
– Demografska budućnost Hrvatske duboko je neizvjesna s obzirom na dugotrajne negativne trendove, duboku starost ukupne populacije i iseljavanje. Iz povijesti znamo da niti jedan narod koji je imao stopu fertiliteta na razini 1,47 kao što ga sada ima Hrvatska nije opstao. Dugoročne UN-ove projekcije stanovništva za Hrvatsku dovoljno su ozbiljno upozorenje kako istočnoj Hrvatskoj, tako i cijeloj zemlji i njezinoj demografskoj i ukupnoj budućnosti, u kojoj će nedostajati stanovništva, radne snage i ostalih kontingenata stanovništva u planiranju razvitka prostora, regija i manje-više svih osnovnih djelatnosti. Posljednja UN-ova studija iz 2020. je prostor Hrvatske i zapadnog Balkana proglasila „demografski najpogođenijim prostorom“ u svijetu.
Što je najviše utjecalo na masovno iseljavanje mladih?
– Problemi koji su doveli do masovnog iseljavanja mladih i čak 8 posto ukupne hrvatske populacije od 2013. do danas izravno su vezani uz problem funkcioniranja hrvatskog društva i države s jedne strane te beskrupuloznog isisavanje radne snage iz periferije EU-a od Njemačke s druge strane. Kao prvo, problematika demografije i iseljavanja ne smije biti zanemarena, što po svim izborima ali i djelovanjem državne i lokalne uprave u Hrvatskoj jasno vidimo da je slučaj. Koronakriza ne smije postati dimna zavjesa i filter kroz koji se sve tumači. Mi smo imali ekonomske probleme i prije koronakrize i jasan nemar svih vladajućih političara prema pitanju demografskog nestanka Hrvata. Zanimljivo je primijetiti i da je Hrvatska odjednom pronašla 38 milijardi kuna u svrhu borbe protiv COVID-a 19, dok za demografiju nije bilo novca. Iseljavanje je dodatno utjecalo i na starenje hrvatske populacije. Vidimo da su sve općine i gradovi u Hrvatskoj zahvaćeni nekim stupnjem ostarjelosti stanovništva. A poznato je da regije u kojima je stanovništvo naročito ostarjelo ekonomski zaostaju. Konkretno, na iseljavanje su najviše utjecali korupcija i nesigurnost. Svatko tko se iseljava vodi se željom da bude sretniji. Nažalost, osjećaj nesigurnosti proizveden slabošću institucija (naročito pravosuđa) onemogućilo je sretne osjećaje kod većine građana. Jačanje institucija i osjećaj da Hrvatskom ne upravljaju ljudi nego zakoni vratio bio to narušeno povjerenje.
Kako Hrvatska može nadoknaditi toliki gubitak stanovništva? Je li nam BiH u tome mogao pomoći, kao što mi pomažemo Njemačkoj?
– Uz sve navedeno, dodatni strateški demografski propust Republike Hrvatske se ogleda u činjenici da nije privukla Hrvate iz BiH koji su se masovno iselili u München, Beč i Graz. Sada kada Hrvatskoj nedostaje radna snaga, ali i medicinsko osoblje, ovaj propust sve više dolazi do izražaja. Međutim, ovaj nedostatak strategije će se uskoro pretvoriti i u političko pitanje. S jedne strane Hrvatska je ugrozila svoje nacionalne interese iseljavanjem Hrvata iz BiH, dok je poziciju Hrvata u BiH potpuno prepustila slučaju. Naime, privlačenjem i motiviranjem Hrvata iz BiH za život u Hrvatskoj bili bi riješeni i ekonomski problemi i vitalni nacionalni. S jedne strane hrvatska populacija iz BiH ne bi bila predaleko od svojih zavičaja koje bi povremenim posjećivanjem mogla održavati, a s druge Hrvatska bi svoju potrebu za radnom snagom rješavala bez velikih izdvajanja za troškove za integraciju strane radne snage koja nam je sada neupitno potrebna.
Iseljeni milenijci nemaju previše volje za participacijom na hrvatskim izborima. Pišete da ih je na zadnje izbore izišlo 0,7 posto. Što vam to govori?
– Hrvatski izborni sustav naročito doprinosi nezadovoljstvu dijaspore, jer je svjesno marginalizira. Naime, u cijeloj hrvatskoj dijaspori registrirano je svega 184.786 birača (uključujući i Hrvate iz BiH). Unatoč činjenici da je 2018. u Njemačkoj živjelo 405.000 hrvatskih građana, u isto vrijeme u Registru birača bilo je pak samo 86.984 birača, dok je brojka registriranih aktivnih birača bila svega 29.000. Dakle, oko 300.000 novih iseljenika s pravom glasa se i dalje pretežito vodi u izbornim jedinicama u Hrvatskoj.
Ključan administrativni problem čini zakonska stavka prema kojoj iseljenici ne mogu glasovati u XI. izbornoj jedinici (za dijasporu) dok se potpuno ne odjave iz Hrvatske. Kada se uzme u obzir broj iseljenih, analiza podataka pokazuje da Hrvatska nikako ne može imati 3.674.695 milijuna birača s prebivalištem u zemlji 2021. godine, kako to tvrdi Ministarstvo uprave, nego da je brojka za oko pola milijuna manja.
Hoće li se migracije nastaviti u idućim godinama? Što bi trebalo poduzeti da se masovno iseljavanje zaustavi?
– Popravak situacije bi mogao ići preko nametanja ovog pitanja na razini EU-a. Upravo je hrvatsko predsjedanje EU-om moglo ukazati na problem nemara EU-a prema svojoj periferiji i pražnjenju gotovo pa cijele jugoistočne Europe (studije pokazuju da je nestalo 20 posto radne snage iz ovih krajeva u protekla dva desetljeća). Svakako je potrebno otvoriti pitanje modela radnih migracija unutar EU-a te nepostojanje zajedničkog zdravstvenog i mirovinskog sustava na razini EU-a. Jer ako postoji samo kretanje radne snage, a ne i kretanje socijalnih davanja, onda je sloboda kretanja samo lijep paravan za neokolonijalizam i neoimperijalizam. Međutim, bilo koja mjera traži desetljeće za svoje rezultate, a mi toliko vremena nemamo. Ono što zasigurno neće dati rezultate je pronatalitetna politika kojom zapravo samo financiramo radnu snagu za potrebe Zapada. Potrebno je stvoriti uvjete da se ljudi ne žele iseljavati, odnosno da se dobro osjećaju kod kuće. Tu treba spomenuti i da ne postoji samo sloboda kretanja, nego i sloboda da se ostane na svome.
Ključna mjera koju predlažemo u knjizi “Gastarbajteri milenijci” je omogućavanje tzv. ekonomije rada od kuće. Naime, rad od kuće ili rad na daljinu mogao bi biti vrijedna demografska mjera koja bi mogla usporiti odljev mozgova s periferije EU-a ali i mjera koja bi mogla ponovno naseliti velika napuštena područja Hrvatske. Time bi se nesumnjivo postigla bolja raspodjela populacije, kako u Hrvatskoj tako i široj JIE te na razini cijelog EU-a.
Ključna ideja je da se radnicima koji mogu i koji se žele preseliti na periferiju, omogući rad od kuće. Sada zbog pandemije znamo da se 51 posto poslova može obavljati od kuće. Ovo je ta prilika koju se cijelo vrijeme zagovara kao šansa koju donosi kriza. Ova bi mjera mogla dati novi zamah ranjivim područjima, što bi nesumnjivo utjecalo na odluku nekih iseljenika da se vrate, kao i na odluku da neki ne napuste ta područja. Naime, kada se vrati samo jedna obitelj u neki ranjivi kraj, omogućuje se revitalizacija i pokretanje lančane reakcije.
Ova mjera odgovara i zelenim politikama jer se smanjuje vožnja automobila, a bitno bi utjecala i na divljanje cijena nekretnina u Zagrebu, koje više ne bi bile toliko potrebne jer bi se dio radnika vratio u svoje zavičaje. K tome, dokazano je da se ne smanjuje produktivnost rada, što je glavna sumnja poslodavaca. Sada je prilika da Hrvatska u nečemu prednjači u Europi i pokaže kako se mogu demografski krajevi oživjeti kao primjer drugima. U vremenu pred nama, kada se najavljuju nove pandemije, ilegalne migracije i teroristički napadi, oživljavanje ruralnih krajeva i provincije se nameće kao posljednje zdravo utočište. Metodu imamo, infrastrukturu imamo i ovu ćemo ideju institucionalizirati kroz Udrugu građana „Vraćam se doma“. Više o svemu u knjizi, gdje je cijeli prijedlog predstavljen kao apel Vladi.
Popis stanovništva kao da se radi za kolonizatora
Što očekujete od novog popisa stanovništva?
– Popis stanovništva kao da se radi za kolonizatora. Kao da se ne popisuje stanovništvo nego zapravo imovina kojom hrvatski građani raspolažu. Cilj popisa kao da nije otkriti koliko Hrvata, odnosno hrvatskih građana živi u zemlji, nego čime oni zapravo raspolažu. Argument za ovu tvrdnju je da je u upitniku više pitanja usmjereno, primjerice, na to koliko kokoši imamo, zemlje i kvadrata, a ne na ispravnu metodologiju popisa stvarnog (de facto) stanovništva u zemlji. Naime, ovakvom metodologijom ponovno ćemo popisati fiktivno stanovništvo pa popis zapravo nema nikakvog smisla za naše društvo jer nam je glavni interes doznati koliko nas je zapravo ostalo nakon suvremenog vala iseljavanja.
Popisivači nemaju bazu podataka na osnovi koje bi mogli kontrolirati točnost navoda. Primjerice, navodi jednog člana kućanstva o ostalim članovima obitelji koji su živjeli u Hrvatskoj do referentne točke popisa (31. kolovoza) uzimaju se kao neupitna činjenica. Time oni bivaju ubrojeni u stanovnike Hrvatske, iako su se možda odselili, a nisu se odjavili. Nadalje, dovoljno je da pojedinac navede da namjerava živjeti u Hrvatskoj godinu dana, čime automatski ulazi u evidenciju kao stalni stanovnik. Mogućnost zlouporabe popisne metodologije ostaje i u prostoru samopopisivanja, odnosno online-popisivanja u sustavu e-građanin. Ne samo da jedna osoba iz kućanstva može online popisati ostale članove kućanstva, bez ikakve provjere vjerodostojnosti takvih navoda, nego ne postoji ni mogućnost provjere je li samopopisivanje uopće izvršeno u Hrvatskoj, ili primjerice iz Njemačke, gdje je iselio najveći broj hrvatskih građana koji se nisu odjavili iz Hrvatske.
Međutim, sve ovo nije samo administrativno pitanje jer neusporedivost statistika o migraciji ima stvarne posljedice. Budući da se zbog navedene metodologije ne mogu dobiti jasniji znanstveni uvidi u de facto populaciju koja živi na određenom prostoru, ne mogu se niti precizno planirati mjere koje bi utjecale na demografsku revitalizaciju. Svakako na umu treba imati i činjenicu da zbog ovakvih praksi dolazi i do raznih zlouporaba socijalnih i inih drugih sustava. Popis će pokazati da u Hrvatskoj živi 4 milijuna stanovnika, jer će se ponovno ubrojiti fiktivno stanovništvo, ali i radnici koji su se u Hrvatsku uselili iz kvote za zapošljavanje stranaca. Upravo kako bi se izbjeglo fiktivno stanovništvo u popisu, razvili smo dodatnu metodu procjene de facto populacije koja je dostupna na internetu pod naslovom: Tado Jurić, 20201, Razvoj pomoćne metode procjene broja stanovnika: Potrošnja vode kao indikator depopulacije.
Bez obzira u kojem su društvenom uređenju, za Hrvate je iseljavanje jedina konstanta
Koja je razlika između gastarbajtera milenijca i migranata u Njemačku 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća?
– Mnogi stariji hrvatski iseljenici (gastarbajteri) su cijelog života živjeli za Hrvatsku i ulagali u nju sav svoj kapital, znanja i emocije. Novo istraživanje pokazuje da se kod recentnog iseljeništva iz tzv. EU vala iseljavanja ta idealizacija domovine ne uočava, čak štoviše, prevladava iznimno negativna slika.
Danas se iselilo više Hrvata u EU nego za vrijeme Jugoslavije, onda ih je bilo 350.000, a danas oko 370.000. Kroz odušak emigracije zemlja je smanjivala pritisak nezaposlenih (kako Jugoslavija, tako i samostalna Hrvatska). Devizne doznake iz inozemstva poticale su lokalnu potrošnju (kako onda, tako i sada). No, novi iseljenici ne ulažu ni približno u domovinu kao prijašnji. Mladost je obilježje i onog i ovog vala (između 20 i 35 godina), a sada odlaze i stariji. Plaća je bila tri puta veća u Njemačkoj i onda i sada.
Dijaspora je nekoć bila glavni rezervoar za antikomunistička i nacionalistička osjećanja te je velikim doprinosom sudjelovala u rušenju Jugoslavije. Danas je dijaspora politički podcijenjena i marginalizirana. Prije su se iselili i koristili svaku priliku da posjete domovinu. Sada mnoge nažalost više ne zanima vlastiti zavičaj i domovina. Prije ih je samo 3 posto govorilo da će ostati zauvijek u Njemačkoj, a sada 45 posto. Prije ih se htjelo vratiti 80 posto, a sada samo 15 posto.
Prijašnji iseljenici nisu imali vlastitu nekretninu, sadašnji u pravilu imaju. Cilj je bio štedjeti da se ostvari nešto u rodnom kraju, prvenstveno napravi kuća i kupi traktor. Današnji ostavljaju svoja polja i imanja i žive u njemačkim sobicama. Prije su siromaštvo i nezaposlenost bili glavni potisni faktor. Danas su to nepravda i posljedično gubitak nade u ovo društvo, korupcija, uvjeti rada i visina plaće, moderne tehnologije, besplatni pozivi, lakše i povoljnije kretanje. Danas se putuje dva do tri puta brže, nema granica, autoceste, zračne linije…
Nadalje, Jugoslavija je imala migracijsku strategiju, Hrvatska je nema. Jugoslavija je pokazivala veći interes za povratak (otvarane su tzv. gastarabajterske tvornice, nudile obavijesti gdje se mogu dobiti poslovi za povratnike i sl.). Prije su i Njemačka i Jugoslavija bile zainteresirane smanjiti i prekinuti useljavanje. Sada su, kako izgleda, i Njemačka i Hrvatska zainteresirane ga poticati.
Geopolitički, onda i danas, potpuno su različiti izazovi. Tito je 1972. godine, u strahu od sovjetske invazije i posljedica češkog i hrvatskog proljeća, zabranio iseljavanje. Jugoslavija je iseljenike počela promatrati kao gubitak vojnika, a ne radnika. U isto vrijeme je i Njemačka zabranila useljavanje nove radne snage uslijed naftne krize.
Drugo, nije bilo ilegalnih migracija i pokretanja nekoliko desetaka milijuna ljudi prema Europi. Djelovanje Jugoslavije je imalo jasan karakter kršenja ljudskih prava, osuđivanje djelovanja crkve, špijunaža itd. Novi val iseljavanja Hrvata iz bivše Jugoslavije omogućio je i ovaj val zbog razgranatih hrvatskih migrantskih mreža u Njemačkoj. Stoga je danas situacija nepovoljnija. Prije su odlazili nevoljko, sada se čini da odlaze lakše. Prije se „gastarbajtere“ doživljavalo kao priproste ljude, a sada kao pobjednike. Osnovno je pitanje ponavlja li se povijest. Bez obzira u kojem su društvenom uređenju, za Hrvate je iseljavanje jedina konstanta.
wpDiscuz
