I dok se u BIH vodi opća politička bitka oko zakona o zabrani negiranja genocida i zločina, koji je donio Inzko, prešućuje se jedna važna stvar:
Priča o jednom malenom mjestu u kojem se dogodio genocid. Genocid koji nitko ne negira. A koji nikada nije dobio svoj sudski epilog.
- Nećete naći čovjeka koji će kazati da se u Grabovici povrh Mostara , nije dogodio genocid.
- Nećete naći genicodologa koji će javno tvrditi da se ne radi o genocidu nego o običnom ratnom zločinu.
- Nećete pronaći nikoga iz Armije BIH tko će pokušati na bilo koji način opravdati genocid u Grabovici.
Pa ipak genocid se ne spominje u kontesktu Grabovice, presude za Grabovicu nema, optuženih iz vrha Armije BIH nema.
Kako se radi o zločinu nulte kategorije, po svojoj brutalnosti i učinku, po razlici u moći nasilnika i bespomoćnosti žrtve, po svojoj kratkoći nasilja, efikasnosti ubijanja, kreativnosti u brisanju žrtve s lica zemlje, očito je stav onih elita koje su komandirale vojskom koja je genocid počinila da se Grabovica ne spominje.
Ne postoji ništa što potpuno ubija propagandu o antifašizmu ABIH i tezi “mi smo se samo branili” kao genocid u Grabovici.
Zato je Grabovica na sudu u Haagu preskočena.
Prokletom, plaćeničkom, kurvanjskom sudištu trgovaca ljudskim smrtima.
Zato je Sefer morao biti oslobođen.
Zato je Mladenka morala biti ubijena i poslije smrti.
Jer ne može vojska niti politika kojoj bi se presudio genocid u Grabovici, ili sudjelovanje u genocidu nad WTC-om, biti ona politika koja će moralizirati drugima, i koja će se trsiti antifašizmom.
Zato je važno da Genocid u Grabovici ne postane dio općeg BH poslijeratnog narativa.
No koliko je on doista stvaran, koliko je neupitan, i koliko je bio brutalan, najbolje govori podatak,da iako nije presuđen, kao genocid, nema čovjeka na tlu BIH koji će javno reći da se ne radi o genocidu.
Upravo u tome i jest veličina brutalnosti ovog zločina, genocida Armije BIH nad civilima, starcima i djecom u ovom malenom selu u dubokom teritoriju Armije BIH.
Podsjetimo:
Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, ali Haaški sud oslobodio ga je optužbi i to samo nakon tri mjesecas procesa. Po zapovjednoj odgovrnosti NIKO NIKADA NIJE ODGOVARAO. Broj istražitelja poslanih u Grabovicu i na slučaj Grabovica, je toliko malen da Haaški sud nikada neće objaviti taj broj. Kao niti odgovoriti na pitanje zašto su preskočili Grabovicu. Broj saslušanih u slučaju Grabovica kriju. Broj preuzete papirologije od strane ABIH u ovom slučaju također kriju.
Zašto? Jasno je zašto. Jer se politička agenda suda oredila prije samog suđenja.
Sefer nije oslobođen zato što mu je dokazana nevinost, nego zato jer mu nije dokazana krivnja. A krivnja se bez dokaza dokazati ne može. Dokaza, njih opet nema, ako ih ne istražuješ, ako slučaj preskačeš.
Grabovicu je Haag preskočio. Namjerno i plaćenički. Za pare.
Jer ona je , Grabovica, kako reče Alija “najveći poraz Armije BIH”.
No ne radi se samo o porazu. Radi se presedanu koji ruši mit Čudu otpora, samoobrani i multirkulturalnom karakteru Alijine ratne državice.
Radi se o jasnom i neporecivom genocidu na tlu Armije BIH. Jedine vojske na tlu BIH koja je uradila ultimativni primjer genocida nad potpuno nezaštićenom i nenaoružanom mjestu prepunom slabašnih, nenaoružanih civila Hrvata, duboko u sigurnoj dubini svog teritorija.
U Grabovici su stradali:
Josip Brekalo, 1939.
Luca Brekalo, 1939, žena Josipa
Pero Čuljak, 1913.
Matija Čuljak, 1917, žena Pere
Andrija Drežnjak, 1921.
Mara Drežnjak, 1921, žena Andrije
Dragica Drežnjak, 1953, kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak, 1933.
Ljubica Drežnjak, 1932, žena Živkova
Cvitan Lovrić, 1936, ubijen prije 09.09 1993. u svojoj kući
Jela Lovrić, 1940, žena Cvitanova, ubijena prije 09.09 1993. u svojoj kući
Mara Mandić, 1912.
Ivan Mandić, 1935.
Pero Marić, 1914.
Dragica Marić, 1914, žena Perina
Ilka Marić, 1921.
Ruža Marić, 1956.
Martin Marić, 1911.
Marinko Marić, 1941.
Luca Marić, 1944, žena Marinkova
Marko Marić, 1906.
Matija Marić, 1907, žena Markova
Ruža Marić, 1935.
Ilka Miletić, 1926.
Anica Pranjić, 1914.
Franjo Ravlić, 1918.
Ivan Šarić, 1939.
Ivan Zadro, 1924.
Matija Zadro, 1923, žena Ivanova
Mladen Zadro, 1956, sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro, 1956, žena Mladenova
Mladenka Zadro, 1989, četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk, 1930. ubijen prije 30.07.1993. u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće.
wpDiscuz
