Coca-Cola, Ronaldo i kabuki

No iz hrvatske perspektive još veći igrokaz zaobilazi medijsku pažnju: bivši Ronaldov suigrač Luka Modrić je ipak zaštićeno lice Coca-Cole u Hrvatskoj, koju on promovira kao sportsko piće za domaću hrvatsku mladež—mladež koji slova kao jedan od najdebljih u Europi.

Ronaldo i Modrić su dva multi-milijunaša, istoga godišta—ali mladosti provedene u siromaštvu. Jedina je razlika što je Modrić bio izbjeglica rata, a Ronaldo izbjeglica abortusa. Sada su oboje pred krajem karijere, a zanimljivo je kako su dosegli različite razume glede životnih principa.

Nekada su se sportaši i trgovačke kompanije spajali kroz međusobno sponzorstvo (na primjer tenisač i brend reketa koje kompanija proizvodi), no dan danas je to sponzorstvo postalo vrsta medijskog torbarenja, a čak i konflikt interesa. Modrić trenutno i reklami PBZ-ov Premium Visa Gold karticu, jer lako je njemu kad ima oko 75 milijuna eura na svom računu i ne treba se boriti sa zateznim kamatama i dugovima. No u državi u kojoj je kreditni rejting proglašen „junkom,“ sport postaje bogatstvo.

Modrića Hrvati i dalje doživljavaju kao skromnog čovjeka, vjerojatno radi njegovog samozatajnog stava kojeg navijači tumače kao Modrićevu skromnost. Jer Modrićeva priča je možda najbolje utjelovljenje hrvatskog sna: kao dječak čuvati ovce, da bi se jednoga dana postalo sportska sveta krava u Hrvatskoj i dakako imun od svake kritike izvan nogometnog terena.

I Zlatko Dalić postao bi Dalai Lama da nije krenuo s lošim rezultatima. No njega moramo gledati na promidžbenom ekranu kako prčka po Čipi Čips, po Lino Ladu i nogometnih zvijezda. Na žalost, to nije iznimka već pravilo na sportskom vrhu.

Svevremenski hrvatski rekord po broju sponzorstva ipak pripada čovjeku koji nije ni živio u Hrvatskoj—legendarni Vatreni Ivan Rakitić.

Svugdje ga je bilo za vidjeti: u gotovo svakoj industriji, od FAVBET kladionice do Generali osiguranja, s malo Optika Ande i MAXtva za zabavu. Kada bi stranac vidio koliko reklamnih slika Rakitić ima po Zagrebu, ne bi nikada pomislio da se radi o reprezentativnom umirovljeniku sa švicarskim agentom i, naravno, maše kreditnom karticom.

Postavlja se pitanje koliko je HNS umiješan u ove bočne aranžmane, jer teško je razumjeti motivaciju uglednog čovjeka na imućnoj plaći kako se prodaje za sitne lipe. Nije to sve tako bezazleno, jer je riječ o jednom novčanom plesu u kojem obični navijači indirektno pune džepove bogatih španjolskom djecom.

Njegovo lice i dalje krasi njegove ugovorne Kraševe „Domaćica” kekse—dulje nego njegov nogometni ugovor s Barcelonom.

Da je marketing velika prevara najbolje nam pokazuje Amerikanac Elon Musk sa svojim tvrtkama, inače tvrtke koje nikada nisu uložile u reklame, ali su štoviše postale mega-brendovi. Izgleda da su troškovi za elitni marketing stvar prestiža u nekim industrijskim granama, a u drugim granama samo blagoglagoljiv odnos između tvrtke i njezinih odanih kupaca.

Sudeći po hrvatskom reklamnom sektoru koji je zasićen predmetima iz sportskog života i pseudopatriotizma, teško da je riječ o zaštiti potrošača. Svake dvije godine, tržište zloupotrebljava sport i hrvatski nacionalni identitet kako bi podiglo proizvodnju i profit svojih brendova. Svaki omotač i kutija od slanih čipsa često i sladoleda je i istetovirana kockicama. Krajnija ironija ovog konzumerističkog cirkusa postala je aktualnost: od hrvatske šahovnice napravljen je stolnjak.

Strane korporacije poput Kauflanda i T-Mobilea režiraju reklame koje bodre Vatrene u Hrvatskoj, Čehe u Češkoj, Nijemce u Njemačkoj. Ima li to smisla?

Uši su nam pune istom navijačkom himnom u izvedbi monotonih huligana—stil koji sigurno dobro prolazi na Balkanu. Teško da mogu prežvakati HRTOV nogometni prijenos, što zbog komentatora koji ima baritonski kazoo glas, što zbog one studijske katedre koja sliči na NLO.

Otkako sam se preselio u Hrvatsku, razni geografi su me upozorili kako ne samo da Zagreb ne pripada Balkanu, nego da je i jedini glavni grad iz bivše države koji se ne smatra Balkanom, budući da je većinski na sjevernoj strani Save. Bojim se što bi se tek etnografi usudili reći, imajući sve ekonomske i društvene djelokruge u vidu.

Jedan prosječan zemljotres uspio je zaustaviti Sljemensku žičaru i Arheološki muzej—do sljedećeg potresa. Zanimljivo je kako su zagrebački hoteli, inače najočuvanije zgrade u Zagrebu, su sve u stranom vlasništvu i vrlo brzo oporavljaju se od nedaća.

Prilikom kupovine u centru grada prije par tjedna skoro sam ostao bez daha, kada u jednom Konzumu primijetih da se neke konzerve tune nalaze u sigurnim kutijama koje su onda otključana na blagajni. Takve prakse u modernim vremenima sam jedino vidio u getoima Johannesburga i Detroita.

Možda tržište samo štiti svoj interes (i interes poštenih kupaca), mada je sve više odaju počast neomarksističkim pokretima koji zalaže za „redistributivnu pravdu“ i čije pristaše često pljačkaju za vrijeme lažnih prosvjeda. U Kaliforniji se sade može krasti robu u vrijednosti do $950 ako pripadate zaštićenoj kategoriji—a zna se tko plaća za „sustav časti“ na kraju.

Zagreb još uvijek je relativno uredan i kulturan grad, s malom stopom kriminala. No zašto Zagreb zaobilaze sve prestižnije svjetske modne kuće?

Nema niti jednog od onih famoznih butika, kao što su Versace, Dolce & Gabbana, Chanel, Prada, Gucci i Louis Vuitton. Je li riječ o ekonomskom ili kulturnom bojkotu? Što više razmišljam o tome, sve više mislim da im tu možda i nije mjesto.

Domaći poduzetnički elan često sebe prikazuje u negativnom stilu. Sama imena lokalnih butika ponekad upotrebljavaju lošu „igru na riječi“: na Vlaškoj ulici stoji trgovina Feš & Nobl (očigledno barbarski homofon za fashionable). Dapače, zabrinjavajuće je kako je Zagreb na dvije lokacije mogao dozvoliti inozemnoj firmi Marc O’Polo da napravi sprdačinu od imena hrvatskog pustolova—prvi Europljanin u Mongoliji—koji je sada pretvoren u Irca koji prodaje kineski tekstil Hrvatima.

Ipak cordon bleu ove loše gospodarske tendencije na hrvatskom prizoru mora biti prikvačen na otmjenom zagrebačkom restoranu Fidel Gastro. Valjda nije potrebno puno raščlaniti povijesnu logiku imenovanje tog restorana po komunističkom diktatoru iz banane-države Kube, zemlja u kojoj je bilo dosta gladi. Amerikanci su navodno pokušali ubiti Castra stotine puta—najviše otrovom u njegovoj prehrani. No, na utjehu ovom raskošnom restoranu, njegov dugoročni uspjeh dokazuje da je lokalnim gostima bitan ukus priloga, a ne naziv restorana.

I tako se Hrvati moderniziraju u zapadni sustav vrijednosti. Sustav u kojem nestaju načela tradicionalizma. Domaći natalitet je na minimumu, a vanjski financijski dug na maksimumu.

Pitanje je sada kad će u istočnoeuropske zemlje stići radikalni lijevi katekizam transrodnosti i nova religija „anti-rasizam.“

Vidi se pod kojim je teretom Orbanova Mađarska samo zato što se ograđuje od LGBT nastavnog programa u školama. Ne daju Mađarima mira niti na Europskom prvenstvu nogometa, iako su političke poruke službeno zabranjene.

Ne samo da je Neuerov kabuki-teatrijski potez bio amnestiran, nego su i glavni sponzori preuredili svoje stadionske zaslone u blistave dugine boje.
Zapadne korporacije promoviraju raznolikost, pokret Black Lives Matter i teoriju „bijele privilegije.“

No kako se obračunati sa zemljama koje su još uvijek homogene, i koje su ionako nepoželjene destinacije za azilante?

Bilo je zanimljivo gledati na finalu svjetskog prvenstva u Rusiji kako zapadni liberalni mediji nisu navijali za malu Hrvatske, nego su više bodrili veliki francuski tim i njegove egzotične nogometaše.

Hrvatska drži do svog identiteta iako je ranije eksperimentirala sa šakom tamnoputih Brazilaca. Jer bitna je simbolika političke korektnosti. Tko bi rekao da je lider u tom politički korektnom programu danas Bosna i Hercegovina, koja je u svoje reprezentativne redove uvela crnce Jonquel Jones, Zacka Wrighta, Johna Robersona i Lucia Kimani kao vrstu novog janjičarstva u obrnutom pravcu. Zbog kompleksa kolonijalizma i ropstva zapadnjačke vlade nameću „etno-kompenzacijske preference“ prilikom zapošljavanja. No drugačija je bila priča na ovima balkanskim prostorijama kada su Hrvati i Srbi bili žrtve neeuropskog imperijalizma; bilo od strane Mongola, Turaka ili Berbera.
Da je Luka Modrić bio nešto principijelniji, tražio bih sponzorski ugovor s jednim od potomaka tih žrtava osvajačkih pohoda—Dietrich Mateschitz. Osnivač Red Bulla je inače rođen u trećerajhskoj Štajerskoj, u obitelji gradišćanskih Hrvata. Nije mu šećerasto piće na srcu, ali on je jedan od rijetkih direktora korporacije koji je javno kritizirao kulturno-marksistički teror u gospodarstvu i zakonodavstvu. Hrvati i Austrijanci su tu negdje na granici ove velike ironije povijesti, u kojoj se Zapad potpuno utopio u radikalnu socijalnu revoluciju, dok na Istoku kapitalizam hara jače nego ikad prije, i to bez nekog značajnog otpora.