Famozna i zloglasna pojava u povijesti Hrvatske. Da se razumijemo, riječ ustaša se do 30-ih godina prošloga stoljeća normalno koristila kako u hrvatskome, tako i u srpskome jeziku. Ustaša je bio ustanik, a ustaški pridjev od riječi ustanak i ustaša.
U Balkanskim ratovima, postojale su, ni manje ni više, nego “četničko-ustaške” jedinice, a rezerva originalnog Domobranstva iz 1868. zvala se “Pučko-ustaški sbor“, a njezine jedinice “pučko-ustaške”. 1914. srpskim ubojstvom Franza Ferdinanda i izbijanjem Prvog svjetskog rata, u Hrvatskoj-Slavoniji je proglašen službeno “Pučki ustanak” i stvorene su 4 domobranske pučko-ustaške pukovnije. Uvertira u stvaranje ustaškog pokreta atentat je na Stjepana Radića, lidera hrvatskog naroda u Kraljevini SHS u lipnju 1928. Kako je Radić ubrzo nakon toga umro, HSS je preuzeo Maček, a na scenu se istovremeno gura jedan od najvećih štetočina u povijesti Hrvatske, Ante Pavelić. Riječ je o tvrdoglavom i tvrdokornom pravašu i to ne starčevićancu, već frankovcu, što u prijevodu znači glavom kroz zid, a da se prethodno ne razmišlja tom istom glavom. Dotični 1929. prelazi u ilegalu kad je jugoslavenski kralj Aleksandar proglasio diktaturu. Nešto putuje po Europi, sastaje s VMRO-evcima, da bi 1930. završio u Italiji gdje ga fašisti objeručke prihvaćaju.
Misli se da je “Ustaša-hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO) nastala 1930 u Italiji . Prvi vojni ustaški vojni logor formiran je 1931. u Bovegnu. Kasnije tijekom godina, bilo je formirano više ustaških logora po Italiji, gdje su skupljani hrvatski emigranti koji su željeli nasilnim putem riješiti problem Hrvatske u Jugoslaviji. “Glavni ustaški stan” (GUS), s Pavelićem na čelu, u Modeni 1933. donosi “Načela ustaškog pokreta”, proglas pun velikih riječi o oslobođenju Hrvatske od srpskog jarma i uspostavi hrvatske etničke države (naravno Talijani se ne spominju). Priča se o vojnom oslobođenju Hrvatske i pokret dobiva ideološke okvire. Ustaše 1934. skupa s bratkom iz VMRO-a ucmekavaju Acu u Marseilleu. Iste godine europske sile pritišću Italiju da razjure ustaše zbog atentata, što ovi službeno čine. Do 1937. raseljeni ustaše životare po Italiji, a kad je potpisan talijansko-jugoslavenski sporazum “Ciano-Stojadinović” dio ustaša (Budak, Lorković, …) se vraća u Jugu.
Drugi svjetski rat izbija vrlo skoro, već 1939, pa Mussoliniju na pamet padaju neke neobične ideje, ponajviše one o proširivanju na hrvatski dio Jadrana. Pavelić se čak druži s Cianom, pa rade neke planove o dizanju ustanka i slično. Domovinska grupa ustaša ojačala je tek 1937. Izdaju novine “Hrvatski narod“. Bez ikakve povezanosti s Italijom i Pavelićem, postaju priča za sebe. Bune se protiv uspostave Banovine Hrvatske, jer time Hrvatska ostaje u Jugi. Banske vlasti (HSS, naravno) im ukidaju novine i dio ustaša zatvaraju.