Odlazak Bakira Izetbegovića u Zagreb, u pratnji Dragana Čovića, snažno je odjeknuo u Bosni i Hercegovini. Ne toliko zbog onoga što je izrečeno na samom sastanku i oko čega su manje-više bh. „gosti“ suglasni s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem. Puno više odjeka imale su Izetbegovićeve poruke odaslane putem hrvatskih medija.
Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
Suočen s pitanjima novinara o tomu nije li nepošteno i pogrešno da Bošnjaci već tri puta Hrvatima nameću Željka Komšića za člana Predsjedništva, Izetbegović je počeo pričati klasičnu velikobošnjačko-građansku priču o tomu kako su nekoga izabrali „građani BiH“, kako u Ustavu stoji da se biraju Bošnjak, Srbin i Hrvat a ne predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata i slične stvari. No, kako su ga novinari stjerali u tjesnac svojim podpitanjima, hladno je počeo argumentirati kako je „Komšić kriv što nije bio dio udruženog zločinačkog poduhvata“. K tomu je i omiljenom šovinističkom frazom „prisnažio“ kako je Komšić uvijek bio na „pravoj strani historije“.
Bezobrazluk koji je sadržan u toj izjavi je teško pojmljiv, no ipak, budući da dolazi od Izetbegovića sasvim je razumljiv, pa čak i prihvatljiv. Nisu takve izjave naime ništa novo.
Riječ je o jednoj slici kojom se u bošnjačkoj javnosti pokušavaju oslikati građani Bosne i Hercegovine hrvatske nacionalnosti. A ta slika Hrvate prikazuje kao nekakav strani element u Bosni i Hercegovini, kao kriminalne i krvožedne ljude koji kao takvi ne trebaju imati doslovno nikakva politička prava. Smiju fizički postojati, ali ni o čemu ne smiju odlučivati. Trebaju biti podanici naroda koji čini „demografsku i demokratsku većinu“ i koji je, samorazumljivo, uvijek na „pravoj strani historije“, odnosno Bošnjaka.
Takvo svođenje čitavog naroda na zločinački element je zapravo sve što bilo tko treba znati o Bosni i Hercegovini i međunacionalnim odnosima unutar tog geografskog prostora, jer je o državi više teško govoriti.
Ono što je rekao predsjednik SDA ponavlja se već godinama po internetskim forumima, komentarima ispod vijesti, po opskurnim web stranicama ili društvenim mrežama. To je priča i bošnjačkih ekstremista, poput brojnih Twitter ratnika ili poluinteligenata okupljenih oko samog Komšića.
Takav stav prema cijelom narodu jasno otkriva količinu kroatofobije koja se nataložila na bošnjačkoj političkoj sceni i pripadajućoj joj javnosti. Nitko u sarajevskim medijima neće problematizirati takav šovinizam.
Kad Izetbegović kaže da je Komšić kriv što nije bio dio udruženog zločinačkog poduhvata, on se tu ne „obračunava“ ni s Draganom Čovićem ni s HDZ-om ni s HNS-om ni s Republikom Hrvatskom. On se tu izravno obraća i obračunava se s građanima BiH hrvatske nacionalnosti koji žele nesmetano birati vlastite političke predstavnike, kako je i navedeno u Ustavu BiH, te tako sudjelovati u izgradnji države Bosne i Hercegovine. Biranjem vlastitih političkih predstavnika Hrvati žele preuzeti odgovornost za BiH. Nije, dakle, ovdje riječ o „vječitom ostanku Čovića i HDZ-a na vlasti“, kako se to zlonamjerno pokušava nametnuti u javnosti.
Legitimno političko predstavljanje i mogućnost nesmetanog izbora vlastitih političkih predstavnika je pravo naroda a ne stranke ili njenog predsjednika. Upravo insistiranjem na rušenju konstitutivnosti i odbijanjem načela legitimnog političkog predstavljanja, Izetbegović i SDA izravno produžavaju mandat i Čoviću i HDZ-u.
Ni SDA niti bilo koja druga politička snaga nikad neće moći smijeniti ni HDZ ni Čovića. Jedini koji to mogu učiniti su građani BiH hrvatske nacionalnosti, jer upravo su oni i stvorili HDZ i na svakim izborima mu daju novu snagu. To čine upravo zato jer znaju da ih Bakir Izetbegović i politika koju predstavlja smatraju kolektivnim ratnim zločincima.
To je sama srž problema Bosne i Hercegovine.
Bošnjačka politika, javnost i akademska zajednica već nekoliko godina Hrvatima Bosne i Hercegovine lijepe etiketu kolektivnog ratnog zločinca. Počelo je etiketiranjem novinara, intelektualaca i pojedinih političara, pa se proširilo na sam narativ o ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH, da bi se na kraju otvoreno reklo da se misli na čitav narod.
Hrvatski narod u BiH to već odavno zna. Nije mu to ništa novo jer se takav stav mogao iščitati iz nebrojeno puno poteza bošnjačke politike prema svojim sugrađanima hrvatske nacionalnosti. Razlika je u tomu što je takav stav do sada rijetko bio artikuliran javno lidera bošnjačke politike i to u zagrebačkim medijima.
Uvijek je to bivalo nekako zakukuljeno, no jučer je Izetbegović zapravo sve otvoreno rekao.
Ohrabruje pak činjenica da danas u Zagrebu postoje snažni faktori koji razumiju što Izetbegović priča. Najvažnija dva faktora su premijer Plenković i predsjednik Milanović.
Za razliku od Dodikove posjete, kad su iz Zagreba poslane poruke suradnje i izmirenja, tijekom Izetbegovićeve posjete poslane su poruke šovinizma, etiketiranja i nametanja kolektivne krivice.
Valjda je nakon svega jasno zašto hrvatska politika u BiH traži saveznike u Dodiku nasuprot Izetbegovića. Dok Dodik drži do načela koja su u samim temeljima BiH, Izetbegović upravo ta načela želi poništiti. Pri tom ne bira načine.
Bošnjačka pak politika neće promijeniti svoje stavove i šanse da se izmijeni Izborni zakon na način da jedan narod drugom ne bira političke predstavnike doslovno su minimalne.
Sarajevo će nastaviti po već ustaljenoj matrici pokušavati podčinjavati Hrvate i mrcvarenjem i etiketiranjem ih tjerati da se pokore „demografskoj većini“.
Takva politika je pak siguran put u propast države BiH.
wpDiscuz
