Imala je samo devet godina. To je obično ono životno razdoblje kad se djevojčice još dvoume hoće li biti učiteljice ili ipak pjevačice kad narastu.
piše: Gabrijela Arapović | Bild.ba
A možda bi danas bila ozbiljna odvjetnica bez dlake na jeziku ili ugledna liječnica s idejom za lijek protiv koronavirusa. Na kraju krajeva, mogla je već biti predivna majka možda svojoj djevojčici s preslikanim, kestenjastim, krupnim očima. Mogla je biti sve što poželi. Ali jednog dana malo tijelo Augustine Grebenar zajedno sa svim njezinim nevinim željama, snovima i nadama razneseno je u zrak i raspršeno u tisuću komada. I nema je. A nije bila ni počela živjeti.
10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.
Pa napokon je potpisano primirje među sukobljenim stranama. Neki ugovor o „Prestanku neprijateljstva“ je potpisan, koliko god besmisleno zvučao. Znali su ljudi da to ne znači nikakvo prijateljstvo, ali barem neće više glave gubiti. Tako su, nažalost, samo mislili. Tadašnji vladari života i smrti obećali su prekinuti vatru. Granate. Snajpere. Dječji plač. Majke su odahnule i pustile mališane na igralište. Šta djeca znaju što je rat. Njima je samo do igre. Do sunca. Do života.
Sunce je zašlo, a djeca su se nastavila igrati. Ni roditeljima nije smetalo. Toliko su dugo ti mali životi bili razdvojeni, nisu brali ni prve tratinčice te kobne ’93. Napokon imaju dan proljeća i jedan dan djetinjstva. Primirje je. Prestanak neprijateljstva. Nakon dugo vremena nema ni snajpera. Konačno umjesto ratne buke, viteškim ulicama odjekuje dječji smijeh i igra.
Ali još je nekomu bilo do igre. Ne takve, čiste i nevine. Netko se odlučio igrati boga i nastaviti gasiti ljudske živote. Čak i onih čiji je život tek trebao početi. Netko je odlučio mržnju iskaliti na onima koji nisu ni znali što je mržnja. Netko je na 14 nevinih anđela odlučio baciti smrtonosnu granatu. Ne slučajno. Ne u tijeku sukoba. Taj netko je u svojoj glavi precizno isplanirao malena ljudska bića raznijeti u tisuće komada.
10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.
Umjesto toga, pretvorio se u pakao. Dječji smijeh ugušio je zvuk eksplozije. Krv, meso i kosti nježnih stvorenja prekrili su igralište i visili sa stabla. Život, ljudskost i smisao prestali su postojati.
Augustinina mama više nikad nije vidjela onaj pogled kao u laneta. Nikad više nije pomirisala njezinu svilenkastu kosu. Nikad je više nije obujmila rukama u topli majčinski zagrljaj. Nikad više nije slušala nijednu napisanu pjesmicu. Nisu joj ostavili ni čitavo malo tijelo sina da ga barem dostojno pokopa. Imala je Augustina i brata. Malo starijeg Velimira. Braco bi možda kroz život hrabro čuvao svoju sestru i branio je od svega. 10. lipnja 1993. nije uspio sačuvati ni sebe. Ankica Grebenar žena je kojoj je netko odlučio oduzeti dvoje djece. Ne samo ubiti. Raskomadati. Do neprepoznatljivosti ljudskog tijela. Nije jedina.
10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.
Umjesto toga, zrak su ispunili jezivi vrisci roditelja koji su skupljali dijelove svoje djece sa igrališta i sa starog hrasta, tražeći barem znak poznatih cipelica ili odjeće kako bi ih uopće prepoznali. Šestero preživjele dječice gušilo se u boli, krvi i strahu te raširenih očiju gledalo kako im prijatelji u jednoj sekundi nestaju u zraku. A u pozadini su se čuli uzvici nekoga i jedan drugačiji, zlokobni smijeh: „Spremili smo vam salate ustaše, eto vam Herceg Bosne“.
Augustina Grebenar nije bila ustaša. Djevojčica kestenjastih očiju vjerojatno nije znala ni što je ta Herceg Bosna. Nije ona birala ni da bude Hrvatica. Ma k’ vragu, kao da je imala pojma i što je rat i što je mržnja i što je ubojstvo. Samo je htjela jedan proljetni dan provesti kao dijete i pričati i igrati se i smijati se sa prijateljima.
Bojim se živjeti u svijetu u kojemu nekome smeta dječji smijeh.
Taj netko, danas vjerojatno slobodno šeće kuglom zemaljskom, udiše zrak koji je nekome oduzeo i – živi. Možda ima i svoju vlastitu djecu. Sjeti li se Augustine Grebenar svaki put kad ih pogleda? Može li ih uopće pogledati u oči? Stvori li se mu se u glavi slika lokvi krvi na dječjem igralištu svaki put kad izvede svoju djecu u igru? Sanja li ikad komade mesa koji vise sa starog hrasta na tom kobnom igralištu? Bude li ga u snu dječji vrisci?
Nikad se neće saznati. Taj netko nikad nije pronađen niti kažnjen. Taj netko se ni ne traži. Haag ne zanima mučki ubojica osmero malene, nedužne djece u igri. Haag ne zanimaju ni jauci njihovih roditelja kojima je oduzet smisao života i život po svojoj definiciji općenito. Sud BiH pogotovo ne zanimaju žrtve koje je ubila, zaklala, raskomadala i uništila Armija BiH. Pa Armija BiH je „antifašistička vojska“ bila! Oni su samo branili Bosnu. Od koga su je branili? Augustine Grebenar? S čim je devetogodišnja djevojčica uništavala Bosnu? Smijehom? Igrom? Nevinošću?
10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.
Umjesto toga, BiH je obilježila nezapamćena tragedija za koju nikad nitko nije odgovarao. O kojoj se gromoglasno – šuti. Koju ni većina medija ne spominje. A kad spomenu, svjetski mediji bestidno izmisle kako je HVO ubio vlastitu djecu. Da su bili „antifašistički“ koljači djece, možda bi danas bili proglašeni patriotima i herojima. Ovako su samo narod nad kojim su vršeni neviđeni pokolji za koje nikad nitko nije kažnjen na međunarodnom sudu. O pravdi, dakle, ne možemo pričati.
Ali istina se može i mora znati.
Bolna istina u znaku očiju boje kestena. Dokle god ne bude kazne za onoga tko sebi da za pravo ugasiti oči bilo kojeg djeteta, ovaj poprali projekt od države ne može ići naprijed. Dokle god se imenom i prezimenom ne budu osudili oni koji su roditeljima oduzeli najvrjednije u životu, ne može se očekivati nikakva normalna budućnost. Dokle god svaku osobu u ovoj apsurdnoj tvorevini ne budu progonile oči Augustine Grebenar, nikakav život niti suživot nemaju smisla.
10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.
Nikad više neće biti. Osam imena ugašenih života svjedoči tomu:
Boris Antičević (1983.), Dražen Čečura (1978.), Sanja Garić, (1975.), njezin brat Milan Garić (1981.), Velimir Grebenar (1981.), njegova sestra Augustina Grebenar (1984.), Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.).
wpDiscuz
