Published On: Sub, lip 15th, 2019

Kako je leteći Holanđanin pobio djecu u Vitezu

Danas na mjestu ubistva djece možete vidjeti spomenik i broj 8. Spomenik su podigli roditelji i građani Viteza bez pomoći države Bosne i Hercegovine

U zločinačkom napadu Armije BiH, poginulo je osmoro djece. Među njima i onaj Dragan i onaj Dražen i na koncu ona malena Augustina, sreća nebeska. Vitez je skršen u bolu.

Zar su djeca postala obrok od mesa? Prilog uz salatu? Zar su djeca, Bože naš, nekome kriva, misli se Milko, rastrzan između sahrane ubijenog jedanaestogodišnjeg sina i spasavanja života drugo dvoje djece.

Neobično lijep i sunčan dan. To sunce je jače grijalo, taj dan je bio svjetliji i zbog primirja potpisanog. Djeca su konačno mogla da se igraju. Mogla su da trče po uličicama Viteza bez straha da će ih pogoditi snajper. A snajper je bio kao komarac. Vječno prisutan tog proljeća ’93 u tom Vitezu. Od njega su stradala i djeca. I sad je gotovo. Primirje, ta čudesna riječ.

San ljetne noći

Sanja, Milan i Ivan Garić su razigrana dječica kojoj je falilo baš to, igre u izobilju. I sad mogu slobodno da trče, neće ih pogoditi snajper. A i sirena za prekid granatiranja se oglasila ranije. Mogu na maleno improvizovano igralište, tu 20 metara od kuće. Tako blizu, a tako daleko sve ove mjesece. A na igralištu nekakva klupa, pa se djeca sita ispričaju između sebe u tim igrama i igrarijama. Jer, i razgovora je djeci falilo u ratu nagrđenom djetinjstvu. O da, djeca obožavaju da pričaju! I družina je to velika, njih 14. Pored Garića tu su i Dragan, Dražen, Boris…tu je i ona malena Augustina, najljepšeg osmijeha na svijetu. Njoj je tek devet godina, ali je stalno sa bratom Velimirom i starijim drugarima. Vješta na riječima, vješta u igri, Augustina je svima veselje, kakvo samo može biti dijete koje isijava sreću.

Pa još taj dan, 10. jun, dan kada su njihovi očevi potpisali primirje sa očevima iz Armije BiH, očevima djece sa kojom su se igrali donedavno. I kako vrijeme u igri brzo leti. Evo već je 15 do 9, ljetna noć, valja kući. A opet, primirje, sve je sigurno, zašto žuriti u kuće, te hladne betonske utvrde koje su bile i dom i sklonište svih ovih mjeseci. Noć, miris ljekobilja i ljeta…

Noćna mora u zvižduk stala

Zvižduk! Otresit, kao zvižduk stadionskog huligana. I nema drugog zvuka. Samo taj zvižduk, pa kratko svjetlo, pa tama i onaj smrad sličan smradu kod popravljanja zubnog karijesa. To se kamen i beton upalio! A onda noć napučila vriska djece.

Granata! Granata od 120 mm, ona velika, podla, razarajuća. Precizno upućena sa položaja Armije BiH, baš na igralište. Baš na djecu. Na njih 14. I ta vriska postaje sve tiša. To ubijeno djetinjstvo svoju posljednju pjesmu pjeva. U Vitezu, na igralištu. Meso, krv i kosti na sve strane. Unezvijereni roditelji padaju u nesvijest po tijelima raznesene djece. Ne mogu očima, mozgom i dušom, ne mogu racionalno niti emotivno vidjeti dijete u ostacima, dijete u haosu razaranja.

A Garići? Milan je mrtav na mjestu. Malena Sanja dolazi sebi i vrišti, tijelo joj je iskrzano i isječeno u krvi. Ivan je teško ranjen.

Djeca kao prilog uz salatu

Garićima tragedija tek počinje…Otac Milko unezvijeren na 20 metara od njih gledao je katastrofu. Sad nosi tijela djece. Jedno po jedno. Sad ulazi u noć svog života. Milana od 11 godina treba sahraniti, ali Sanju i Ivana treba hitno voziti u splitsku bolnicu.  Kako ostati normalan u ovom zlu?

Na to sve, čuju se urlici «heroja» koji su djecu pobili. Sa druge strane bojišnice, rulja krvlju opijena dere se, spremili smo vam salate ustaše, eto vam Herceg Bosne!

Zar su djeca postala obrok od mesa? Prilog uz salatu? Zar su se djeca, drugari njihove djece, pretvorila u legitimne mete? Zar su djeca ustaše? Zar su djeca, Bože naš, nekome kriva, misli se Milko, rastrzan između sahrane jednog, ubijenog sina i spasavanja života drugo dvoje djece.

Ali tragedija nije samo njegova. Bol nije samo njegov:

U zločinačkom napadu Armije BiH, poginulo je osmoro djece. Među njima i onaj Dragan i onaj Dražen i na koncu ona malena Augustina, sreća nebeska. Vitez je skršen u bolu.

No, Milko nema vremena. Čuje on te povike, čuje haos oko sebe, ali vozi Sanju i Ivana u Split. Ne dozvoli Bože da umru, mantra Milko, ne dozvoli Bože! Jedna barikada, pa druga, pa treća, maltretiranje vojnika Armije BiH. A djeca krvare. Milko se moli za njih.

Bog je čudan i njegovi putevi su čudni. U splitskoj bolnici malena Sanja umire od posljedica ranjavanja, a Ivan ostaje živ, ali kao 70% invalid. Zlo je došlo te noći, zlo kalibra 120mm.

Ubica je Made in Holland?

Na granati je pisalo Made in Holland.

Zlo u naselju Podgradina u Vitezu ubilo je osmero djece: Sanju Garić, (1975.), njenog brata Milana Garića (1981.), Dragana Ramljaka (1978.), Dražena Čečura (1978.), Borisa Antičevića (1983.), Sanju Križanović (1978.), Augustinu Grebenar (1984.) i njenog brata Velimira Grebenara (1981.)

Djeca imaju ime i prezime. A zločinca ni do danas nema. Postoje topnički dnevnici, lako se može provjeriti ko je bio na minobacačkom položaju te noći 10. juna i ko je izdao zapovijed da se puca po djeci. No, uz djecu je i pravda ubijena. Jer kako objasniti da se i 26 godina poslije nije pronašao monstrum ili monstrumi koji su ubili mališane?

Leteći Holanđanin ne može sam uništiti sreću roditeljsku, ne može odnijeti onu Augustinu od devet ljeta, ne može tek tako izbrisati brata i sestru Garić, ne može skloniti olako ostalih pet dječjih života.

Made in Holland je granata ispaljena neljudskom rukom koja ima svog vlasnika, koja ima zapovjednika, koja ima odgovornost, kao i glava iza te ruke. Pa ipak, i četvrt vijeka poslije ta ruka je na slobodi, ta ruka miluje svoju djecu i unučad i ta ruka sa tom glavom nije imala savjesti da se prijavi. A i kome bi, kad je država ne traži?!

Danas na mjestu ubistva djece možete vidjeti spomenik i broj 8. Spomenik su podigli roditelji i građani Viteza bez pomoći države Bosne i Hercegovne, jer za ovu državu ubijena djeca kao da nikada i nisu postojala.

I možda u ovoj državi postoje jednaka i jednakija djeca, ali bogovi to drugačije rade i udese.

Maleni Ivan je, kao što kazasmo, preživio. Maleni Ivan je danas čovjek, sretno oženjen koji ima četiri prekrasne djevojčice. Petra, Kjara, Gabrijela i mala Barbara se smiju i daju život Garićima. Rastu i vesele se. U inat Made in Hollandu i državi koja ne priznaje smrt njihovog strica i tetke, a koji su mučki ubijeni u njihovom uzrastu.

A od svih ljudi na svijetu, znamo samo da je nekakav Made in Holland ubio djecu. Na sramotu svih nas.

Dragan Bursać i Al Jazeera