FAŠISTI I ANTIFAŠISTI Moje ime je Augustina i nisam žrtva zločina

„Nisu svi ratni zločini isti. Zločin ima nacionalnost. Žrtve imaju nacionalnost. Zločinci imaju nacionalnost. Nisu isto Ahmići i Trusina. Možete se lagati da jesu, ali nisu. Ahmići su dio UZP, Trusina je zločin koji nije dio državne politike.“

SANJA VLAISAVLJEVIĆ l poskok.info

Riječi su ovo čuvenog antifašiste koji godinama hrabro kroči Titovim stazama revolucije od SDP-a, preko DF-a do Građanskog saveza, Reufa Bajrovića. Putnika od Amerike do BiH, poklonika američkih udruga za ljudska prava i prekaljenog antifašiste. Ovdje će nam Bajrovićevo ime poslužiti kao slika za „antifašiste antifašističkog Sarajeva“ koji misle svi kao jedan, a tomu svjedočimo ovih dana više no ikada. Obješene Sarajlije na zidu Katedrale u Sarajevu su pokazale opredjeljenost sarajevskih antifašista za konačni obračun sa fašistima. Crkva je konačno  postala uzorom fašističkih ideja. Mnogo je istine sažeto u ovih par rečenica. Zločini baš kao što ni segregacija nije svugdje ista, nisu isti. Ono što je u Konjević polju ili Stocu diskriminacija, segregacija i apartheid to je u Sarajevu demokracija.

No, da se vratimo različitostima zločina i nacionalnostima žrtava i zločinaca.

U Ahmićima su ubijeni Bošnjaci. Ubili ih Hrvati. Zločin je hrvatski. Imamo li dilemu oko ovih tvrdnji? Ne. Kako bismo i mogli imati. Poznate su nacionalnost i zločinca i žrtve i zločina.

U Trusini su ubijeni Hrvati. Ubili ih Bošnjaci. Zločin je bošnjački. Ili, pak, nije bošnjački? A možda nisu ni ubijeni Hrvati nego „bosanski katolici“, a možda su ubijeni Bosanci jer Hrvata i nema u BiH nego su to Bosanci koji onako, od milja, sebe zovu Hrvatima? Možda su, naprosto, ubijeni fašisti jer Hrvati su fašisti i svi do jednog su dio udruženog zločinačkog pothvata.

Na ovim postulatima se uče lekcije iz revolucionarnih staza Armije BiH i stvaranja države BiH. Ipak postoji rješenje. „Trusina nije dio državne politike“. Tako je. Trusina je zločin dijela zvaničnih postrojbi Armije BiH, a ne državne politike. No, glavni zapovjednik tih postrojbi je bio bošnjački član Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, ali to nije bitno. Zapovjednik zločinačkog HVO je bio čelnik Herceg Bosne, Dario Kordić. Ipak, HVO i Armija BiH ne mogu stajati u istoj ravni. Jedna je zločinačka armija, a druga oslobodilačka. Fašistička i antifašistička armija. Jedna na čelu ima fašistu Koridća, a druga antifašistu Izetbegovića. Sad je jasnije. Zapovjednik iz Ahmića je kažnjen višegodišnjom kaznom, a izravni vojni zapovjednik iz Trusine nagrađen kafićem usred Sarajeva. Tako je bilo i 1945.godine. Preostalim živim fašistima je oduzeta zemlja, a antifašisti su dobili nagrade.

Da, jasno je sve ovo baš kao što je jasno da su sarajevsku djecu s onu stranu rijeke od Trebevića u ratu ubijali fašisti Srbi sa proplanaka Trebevića, a djecu Srbe podno Trebevića i Igmana od njihovih očeva Srba podjednko s proplanaka Trebevića, samo malo bliže Sarajevu branili antifašisti iz arapskih zemalja pod okriljem Armije BiH. Dakle, ni ubijena djeca Sarajeva i Istočnog Sarajeva nisu podjednako zločini.

Antifašistička obrana Sarajeva potpomognuta nadaleko poznatim zagovornicima antifašističkih ideja uz povike „Alahu ekber“ su dio politike koja je i u ratu poštivala sve članke ženevskih konvencija. Stoga, zločin nad djecom Sarajeva s jedne strane rijeke ima ime dok s druge strane nema, jer to zapravo i nije zločin.

Prvi je „srbočetnički“ zločin koji je ubio mališane jednog dijela grada, a djecu iz drugog dijela nitko nije ubijao nego su poginula od… Pa, samo su poginuli krivnjom svojih očeva! Ili, da se prisjetimo riječi povjerenice za ljudska prava dok je govorila o žrtvama zločina nad mahom hrvatskim civilima u Bleiburgu, pa oni su naprosto „umrli“.

Vratimo se Trusini i Ahmićima. Vratimo se ubijenim civilima i zarobljenicima na putu za Bleiburg. Vratimo se Katoličkoj crkvi i drugim bogomoljama. Vratimo se ubijenim fašistima i ubijenim antifašistima. Vratimo se djeci opkoljenog Sarajeva i djeci s druge strane rijeke. Vratimo se idealima i vjerovanjima. Vratimo se ideološkom sljepilu. Vratimo se ideološkim interpretacijama prošlosti. Baš kao 1945. godine nisu isti zločini nad djecom s križnog puta u Bleiburg i nad djecom s Kozare. Baš kao što 1993. zločini nad djecom Trusine i Ahmića nisu isti. Zločini nad djecom pocijepanog Sarajeva od 1992. do 1995. nisu isti. Jedne je trebalo „neutralizirati”, a drugi su, očigledno, sa fašističkim porivom genetski uklesanim u izvršitelje, ubijeni. Jedni su pod okriljem državne politike, a drugi… Pod okriljem državne politike, premda ove dvije sintagme nemaju isto značenje u oba slučaja. Jedno je državna politika, a drugo je državna politika.